Slučaj švicarskog franka
Metež u intelektualnom polju koji je donijela najveća ekonomska kriza od vremena Velike depresije dvadesetih godina prošlog stoljeća nije mogao zaobići ni medijsko predstavljanje različitih socijalnih posljedica krize. Govoriti javno o učincima proturječja koje proizvodi kapitalistička akumulacija nije bilo jednostavno u razdoblju prije krize, ponajviše zbog ustanovljenja onoga što je Pierre Bourdieu nazvao “nova planetarna vulgata”. Taj je diskurs, odnosno novogovor bio obilježen isključivanjem, pod izlikom zastarjelosti, “pojmova kao što su kapitalizam, klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost”1 te istovremenim stvaranjem novog analitičkog aparata sagrađenog oko ideje da smo ušli u novu fazu ekonomskog razvoja kojoj više odgovaraju koncepti globalizacije, upravljanja, umreženosti i fleksibilnosti nego stare brige o različitim oblicima reprodukcije društvene nejednakosti.
Normalizacija učinaka krize
Doduše, teze o novom stadiju ekonomskog razvoja nisu sasvim neosnovane. Ako pogledamo odnos između društva i financijskih tržišta u proteklih nekoliko desetljeća, možemo vidjeti promjene u načinu funkcioniranja bankarskog sustava, ali i promjene u strukturi imovine i obveza, a shodno tome u organizaciji i ponašanju kućanstava. Drugim riječima, suvremena su društva obilježena sve izraženijim pojavljivanjem financija na razini svakodnevice, što su različiti istraživači i komentatori pokušali analitički ocrtati koristeći izraze poput “demokratizacija financija”. Međutim, veoma je brzo postalo jasno da navodna demokratizacija ne donosi mehanizam socijalne uključivosti, ne dovodi u pitanje uspostavljene društvene hijerarhije niti nudi jednak pristup tržištu za sve grupe potencijalnih korisnika kredita2. Upravo suprotno, od 2007. godine naovamo čak i površni pogled na spomenutu problematiku ukazuje kako se linije klasno određenih distinkcija u sustavu potrošnje nisu smanjile ili zamaglile, nego su dobile još izraženiju pojavnost, čineći tako razmatranje sukoba između rada i kapitala te problem reprodukcije društvenih nejednakosti prvorazrednim zadatkom društvenih znanosti.
Naravno, s obzirom na različite inačice nove vulgate u zemljama europske periferije, umnožavanje različitih postupaka “normalizacije” učinaka krize u domaćim medijima ne treba nas čuditi. Prije nego što je kriza kućanstava u Hrvatskoj dosegla svoj vrhunac na pozadini rasta vrijednosti švicarskog franka prema euru i domaćoj valuti, hrvatski su mediji pratili krizu s objektivnim odmakom čvrsto utemeljenom u različitim teorijama mentaliteta. U to su vrijeme hrvatski kolumnisti i komentatori pisali članke o lijenim Grcima koji sami vode vlastitu državu u propast. Umjesto analize nedorađenih institucionalnih mehanizama koji proizvode krizu eurozone, grčki je primjer upotrebljavan za zastrašivanje u domaćim raspravama. Tako će ugledni kolumnist vodećeg dnevnog lista 2010. godine napisati: “Dobre vijesti za Grčku mogu biti loše za Hrvatsku shvati li itko u lancu domaćih državnih činovnika zaduženih za provedbu reformi grčko skupo iskupljenje kao izgovor za usporavanje hitnih rezova u državnim troškovima. Za najavljeni paket pomoći od 120 milijardi eura Grci će platiti radikalnim zaokretom u svojim životnim navikama.”3
Nedugo nakon izbijanja krize u Grčkoj isti se scenarij dužničke krize, u različitim intenzitetima, ponovio i u drugim zemljama eurozone: Irskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, a posljednjih dana i na Cipru. Stoga je diskurs o životnim navikama morao biti zamijenjen ili barem nadopunjen nešto ozbiljnijim analitičkim postupcima. Ipak, pokušaji da se složeni ekonomsko-politički mehanizmi krize svedu na jedan faktor, onaj koji se tiče osobne (tj. psihološke) nedoraslosti pojedinih dužnika pokazali su se itekako otpornima na činjenice. Slučaj kućanstva s kreditima vezanim za švicarski franak pokazuje da se motiv individualiziranja odgovornosti, tj. krivnje, redovito pojavljuje s drugim stilskim figurama koje smo imali prilike čuti tokom dvadeset godina postsocijalističke tranzicije, a koji služe za ukazivanje na različite oblike devijantnosti.
Mitologija o subprime dužnicima...
No, prije nego što detaljnije pogledamo hrvatski slučaj potrebno je naglasiti kako on nipošto nije izdvojen ili poseban u međunarodnim razmjerima. Dovoljno je prisjetiti se kako je ekonomska kriza započela u SAD-u na tržištu nekretnina, pri čemu su drugorazredni hipotekarni krediti ili subprime krediti imali funkciju okidača sloma američkog financijskog sustava. U prvim se mjesecima medijsko praćenje krize usredotočilo na posebnu skupinu tzv. subprime dužnika. U razdoblju stabilnosti unutar kojeg su razvijane nove poslovne prakse i financijski proizvodi tradicionalna evaluacija postupno je zamijenjena nijansiranijim profiliranjem dužnika, što je dopuštalo bankama da odrede vrijednost kredita i način otplate s obzirom na rizik svakog pojedinog vjerovnika4. Kontrola dužnika kroz postavljanje kriterija na temelju procjene rizika neplaćanja izvorno je uvedena s namjerom uklanjanja diskriminacije prilikom odobravanja kredita (Equal Credit Opportunities Act, 1974.), no omogućila je obespravljenim grupama tek dostupnost skupljih kredita.
Početkom dvijetisućitih kombinacija politike niskih kamatnih stopa Federalnih Rezervi i sve veće oslanjanje na postupke sekuritizacije motiviralo je banke i tvrtke koje čine financijski sektor da povećaju vlastite tržišne udjele nudeći drugorazredne kredite različitim društvenim skupinama. One su privlačile svoje klijente upotrebljavajući cijeli spektar instrumenata, od promjenjivih kamatnih stopa, preko tzv. negativne otplate do različitih oblika predatorskog posuđivanja. Ako uzmemo u obzir da su provizije i bonusi za najviše pozicionirane zaposlenike financijskog sektora, zbog rizičnosti poslova, bili nekoliko puta viši u slučaju drugorazrednih, nego kod prvorazrednih (prime) kredita, nije teško razumijeti uzroke visokorizične kreditne ekspanzije. Ili, kako navodi James Theckston, jedan od direktora investicijske banke JPMorgan Chase, “velike zvjerke u korporacijama su znale za to [rizično-predatorske operacije], ali su zaključili da ih nije briga jer će zaraditi milijarde. Država će pokriti naše gubitke kroz bail-out programe. Problem zajmova bit će negdje drugdje, možda čak izvan naše zemlje”5.
Usprkos stanju stvari na terenu, veoma brzo je stvorena mitologija o subprime dužnicima koja je uključivala pripovijesti o neodgovornim pojedincima koji su se upustili u pohlepne avanture kupovanja imovine za koju nisu mogli jamčiti odgovarajućim prihodima. George Ritzer napominje da se kroz evaluaciju kreditne sposobnosti pitanje odobravanja kredita svodi na davanje brojčane ocjene za svako pojedino kućanstvo. Tek FICO kreditni rejting kakvog je osmislila Fair Isaac Corporation predstavlja okvir unutar kojeg ima smisla govoriti o prvorazrednim i drugorazrednim kreditima. Pa ipak, oznaka “subprime” je veoma brzo prerasla u kvazi-sociološku kategoriju koja je navodno ukazivala na loše životne navike i iracionalno ponašanje pojedinih kućanstava. Na taj se način diskurs o ekonomskoj krizi mogao zadržati unutar usko postavljenih granica, dovodeći previranja na jednom tržištu u vezu s – u sociološkom smislu nepostojećom društvenom skupinom – drugorazrednim dužnicima.
Problem, dakako, ne leži isključivo u previdu heterogenosti skupine subprime dužnika, već prije svega u izmicanju temelja za racionalnu analizu. S jedne strane, u onoj mjeri u kojoj različite ne-bjelačke, imigrantske skupine predstavljaju nezanemariv dio drugorazrednih dužnika, jasno je da njihova uključenost u financijske poslove treba biti sagledana na pozadini već postojećeg sustava klasne, odnosno rasne stratifikacije. S druge strane, ekonomska kriza ne može se reducirati na probleme jednog segmenta tržišta nekretnina. Pažnja posvećena jednog kategoriji dužnika onemogućuje razabiranje strukturnih aspekata krize povezanih s procesom financijalizacije, dakle s novim financijskim praksama, proizvodima i insititucijama koje imaju ključnu ulogu u trenutnom režimu akumulacije.
... i o dužnicima u švicarskom franku
Uzimajući to u obzir, nije teško vidjeti poučnu analogiju između medijske reprezentacije subprime dužnika u SAD-u i dijela stanovništva u Hrvatskoj zaduženog u švicarskom franku. U mnogobrojnim medijskim napisima i komentarima na društvenim mrežama spomenute se dužnike veoma često nastoji okarakterizirati kao nesmotrene i pohlepne špekulante koji su posegnuli za jeftnim kreditima vezanim uz švicarski franak, a da pritom nisu (bili) u stanju snositi posljedice svoga rizičnoga ponašanja. Iako je učinak prezaduženosti neposredno proizašao iz činjenice da je rast hrvatske privrede u proteklom desetljeću bio vezan uz kreditno-nekretninsku spiralu, složen se međuodnos financijske liberalizacije, nepostojanja stambene politike, rasta cijena nekretnina, rasta kreditnih plasmana, manjkavosti zakonske regulacije kreditnog poslovanja s građanima i kretanja (ne)zaposlenosti zanemarivao, a domaći su komentatori uglavnom podupirali razmatranje prezaduženosti kućanstava kroz prizmu odnošenja pojedinaca i obitelji prema riziku. Ili, kako se retorički pita jedan od vodećih ekonomskih analitičara: “Zbog čega bi se pravile razlike između onih koji su se zaduživali u francima i dužnika u eurima? To je bila individualna odluka svakog građanina. Istina je da banke nisu dovoljno upozoravale svoje klijente da se tečaj franka može drastično promijeniti, ali smatram da je dobar dio njih bio svjestan rizika u koji ulazi. To je kao kad kupujete dionice, zbog čega bi država sada trebala štiti gubitnike?”6 Ono što nasuprot tome treba istaknuti: kada govorimo o kupovini nekretnine, kako upozorava Pierre Bourdieu, nikad nije riječ o isključivo ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj. Kupovina kuće ili stana (u opreci spram, primjerice, iznamljivanja) predstavlja investiciju koja ima biti jamstvom određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva7.
Stoga nije čudno da istraživanja koje je provela udruga Franak pokazuju da najveći dio ovog dijela dužničke populacije čine mlade obitelji (30 – 39 godina) s približno prosječnim primanjima8. Drugim riječima, najpogođeniji dio stanovništva nije ujedno najsiromašniji, već je riječ o radno aktivnim, veoma često visokoobrazovanim mlađim ljudima koji su u razdoblju prividnog prosperiteta pokušali riješiti svoje stambeno pitanje. A ono se, u mjeri u kojoj je povezano s najvažnim odlukama vezanim uz podizanje djece, projekcijama o mjestu i načinu života, ispostavlja kao egzistencijalno pitanje.
Reprodukcija društvene nejednakosti
Drugačije rečeno, kućanstva zadužena u švicarskom franku bila su vođena istim složenim skupom društveno uvjetovanih dispozitiva kao i druga kućanstva koja su svoje stambeno pitanje riješila ranije ili na drugi način. Ključnu razliku čini samo historijska lociranost – u razdoblju između 2001. i 2008. konkurencija će navesti pojedine banke da u borbi za što veći tržišni udio plasiraju prividno povoljne, ali rizične kredite u švicarskim francima. Ta bankarska praksa nije bila karakteristična samo za Hrvatsku, već i za druge zemlje jugoistočne Europe. U razdoblju obilježenom obilnim kapitalnim priljevima kućanstva su bila uvučena u tzv. carry-trade operacije (oblik špekulacije s različitim valutama), odnosno bila su izložena rizicima od kojih bi se teško mogli zaštititi, čak i da su ih bili svjesni. Posljedična kriza prezaduženosti kućanstava rezultat je složene interakcije društveno uvjetovanih dispozitiva koji su prisutni prilikom odlučivanja o kupnji nekretnine (odluke koja ima svoju ekonomsku, društvenu i afektivnu dimenziju) i fragilne privredne strukture nastale na temelju financijske liberalizacije te izostanka primjerenog regulatornog okvira, bilo da je riječ o odnosu dužnika i vjerovnika ili politici stanovanja. Na koncu, nominalno naznačena sloboda izbora ne odvija se na neutralnom, već na društveno stratificiranom terenu, što znači da je, kao što piše Zygmunt Bauman, vrsta izbora već pokazatelj postojanja kompetencije ili pak njezinog odsustva. Društvene klase bez privilegija jesu same agregatni učinak “pogrešnih” izbora, dokaz “nekompetentonosti izbora” njezinih članova.9
S obzirom na sasvim jasno prisutne interese nema sumnje da konstrukcija subprime dužnika na hrvatski način neće nestati iz medijskog polja. Pojedini će komentatori uvijek naći načina da one koji upućuju na strukturnu dimenziju problema vrate u uske okvire samonametnute kratkovidnosti insistirajući na psihologizaciji učinaka ekonomske krize. Tako će ugledni ekonomski novinar napisati, komentirajući rad Udruge Franak, kako ona “promovira paternalizam: ona traži da država zaštiti njezine članove koji su u suočenju s financijskim tržištima ispali nezreli, nedorasli za financijsko poslovanje.”10 Ironično, ako se paternalizam i na koga odnosi, onda je to bankarski sektor čije nezrelo financijsko poslovanje najrazličitijim mjerama štite monetarna i izvršna vlast, počevši od subvencioniranja i državnih jamstava za stambene kredite do ovjeravanja asimetričnih odnosa dužnika i vjerovnika putem valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i drugih instrumenata osiguranja itd.
Medijska reprezentacija krize ne može učiniti mnogo da se uklone i saniraju najsiroviji učinci prezaduženosti kućanstva, ali može do određene mjere osvijetliti važne momente preobrazbe demokratizacije financija u kreditno nasilje u onoj mjeri u kojoj problem reprodukcije društvene nejednakosti može, makar privremeno, postati središte medijskog zanimanja. No, time se otvaraju dodatna pitanja o logici medijskog polja s obzirom na vlasničke i interesne podjele, što zahtijeva zasebnu analizu.