Trpimir Matasović  

Reprezentativan proizvod

Kada je početkom veljače ove godine Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Pavla Dešpalja i uz sudjelovanje pijanista Vladimira Krpana održala koncert u povodu devedesete obljetnice rođenja Stjepana Šuleka, taj smo događaj na ovim stranicama okarakterizirali kao potencijalni početak revalorizacije opusa tog skladatelja. Je li do te revalorizacije i došlo, prerano je govoriti. No, činjenica je da je u godini koja se sada već bliži kraju Šulekova glazba na koncertnim pozornicama, ali i jednoj opernoj, bila daleko prisutnija nego inače. U više su navrata i s različitim izvođačima zazvučala tako brojna Šulekova djela, poglavito simfonije i koncertantna djela, kao i prva od njegove dvije opere Koriolan. U većini je slučajeva, doduše, dirigentsko vodstvo preuzeo uvijek jedan te isti dirigent – Pavle Dešpalj – no, ostaje činjenicom da, htjeli-ne htjeli, u Šulekov opus danas imamo mnogo bolji uvid nego prije godinu dana. To, uostalom, imamo prije svega zahvaliti upravo Pavlu Dešpalju, neumornom promotoru Šulekove glazbe i, što je još važnije, njezinu vjerojatno najautoritativnijem tumaču.

Prigoda za klasike hrvatske glazbe

Krug obljetničarskog podsjećanja na Šulekov opus zatvoren je objavljivanjem nosača zvuka na kojem su snimljene žive izvedbe dvaju djela s već spomenutog koncerta od 6. veljače: Treći koncert za glasovir i orkestar u C-duru, te Četvrta simfonija u d-molu. Zbog čega je izostavljen antologijski Epitaf (jednoj izgubljenoj iluziji), nije jasno – posebice u svjetlu činjenice da je na nosaču zvuka, čije je ukupno trajanje sada manje od sat vremena, bilo sasvim dovoljno prostora i za to djelo.

Zasad je, doduše, ovaj CD u produkciji Zagrebačke filharmonije još ostao samo u kategoriji onih proizvoda koji služe isključivo za reprezentaciju. No, iz Filharmonije najavljuju i puštanje CD-a u širu distribucijsku mrežu, što bi ubuduće trebala postati praksa i sa svim budućim nosačima zvuka tog orkestra. Premda ne treba imati iluzija da će se na taj način bitno proširiti krug poklonika Šulekove glazbe, ipak treba uzeti u obzir da bi se, eventualnom jačom marketinškom kampanjom, ovaj CD mogao distribuirati i u inozemstvu, te zainteresirati recenzente specijaliziranih diskografskih časopisa. Otkrivanje kvalitetnih, a dosad iz ovih ili onih razloga nepoznatih skladatelja, posebice onih iz “rubnih” sredina, u posljednje je vrijeme ionako veliki “hit” u svjetskoj ozbiljnoglazbenoj diskografskoj produkciji, i u tome treba vidjeti potencijalnu priliku ne samo za Stjepana Šuleka nego i za Doru Pejačević, Blagoja Bersu, Borisa Papandopula i čitav niz drugih klasika hrvatske glazbe.

Uzorna snimka

U tom smislu, najnoviji je CD Zagrebačke filharmonije reprezentativan proizvod u gotovo svim segmentima. Iznimku čini jedino cover, koji potencijalnom inozemnom korisniku ne znači ništa, s obzirom na to da je sitno ispisan naslov donesen samo na hrvatskom, a ne i na engleskom jeziku. To čudi tim više ako uzmemo u obzir da je sav drugi popratni materijal dosljedno predstavljen i na hrvatskom i na engleskom. Knjižica je tako opremljena rasporedom djela i stavaka (doduše, bez numeracije trackova!), te temeljitim i iznimno kvalitetnim popratnim komentarima Dubravka Detonija (nekadašnjeg Šulekova studenta!) o skladatelju i djelima. Svemu tome pridodane su i biografije interpreta – dirigenta Pavla Dešpalja, pijanista Vladimira Krpana – te bilješka o Zagrebačkoj filharmoniji.

Sve je ovo valjalo istaknuti, jer je na današnjem diskografskom tržištu popratni materijal jednako bitan kao i sama snimka. Ona je, pak, nadasve uzorna – ne samo da su i Pavle Dešpalj i Vladimir Krpan autoritativni i angažirani tumači Šulekove glazbe nego su u ovom slučaju imali prigodu predstaviti dva djela koja su nesumnjivo vrhunci opusa tog skladatelja. Pritom je osobito sretna činjenica da Četvrta simfonija i Treći glasovirski koncert pripadaju dvjema različitim fazama Šulekova skladateljstva, te se tako dobiva mogućnost reprezentativnog uvida u njegov glazbeni svijet. Da bi živa snimka zvučala što bolje (pa možda čak i bolje od onoga što je 6. veljače čula publika u dvorani Lisinski!), pobrinuo se Mladen Škalec, u ovom trenutku u Hrvatskoj vjerojatno najkompetentniji ton-majstor za zvučno oblikovanje snimaka ozbiljne glazbe. Čitav je ovaj diskografski proizvod tako pokazatelj u kojem bi se smjeru dalje trebalo ići u promociji hrvatske glazbe, te se stoga samo treba nadati da će taj smjer slijediti ne samo Zagrebačka filharmonija nego i drugi domaći izdavači.