Respektabilno upozorenje na antologijsko djelo

Jedan od mitova o hrvatskoj glazbi, ne posve neutemeljen, govori kako je ona korak s avangardnim tendencijama počela hvatati tek šezdesetih godina prošlog stoljeća, s pojavom Muzičkog biennala. No, premda je u međuratnom razdoblju zaista dominirala matrica takozvanog nacionalnog stila, odnosno folklorno obojenog modernizma, ipak je bilo i nekih nezanemarivih iskoraka prema Novom zvuku. To se, prije svega, odnosi na sustavne avangardističke eksperimente Josipa Štolcera Slavenskog. No, tu su i sporadični doprinosi nekih drugih autora, poput izleta u impresionizam Dragana Plamenca i Božidara Kunca ili koketiranja s ekspresionizmom Krste Odaka.

Štoviše, čak se i u okviru nacionalnog stila našlo zanimljivih odmaka od mainstreama, kao što su odjeci nove jednostavnosti u opusu Božidara Širole ili izleti u folklorni ekspresionizam Krešimira Baranovića.

Dramaturgija proizašla iz orkestra

Ipak, najdalje je u tom pogledu otišao Ivan Brkanović. Pojavivši se najprije nepretencioznim aranžmanima pučkih napjeva iz svoje rodne Boke Kotorske, ovaj je skladatelj brzo razvio prepoznatljiv vlastiti stil, u kojem arhetipski obrasci tradicijske glazbe nisu više ni citati ni koloristički element, nego polazište za razvijanje samosvojnog izraza. U tom smislu, Brkanovića možemo smatrati gotovo ravnopravnim pandanom autorima kao što su Leoš Janáček i Bela Bartók, posebice uzmemo li u obzir da je, poput njih, i on folklor spajao s ekspresionizmom.

I on se, i opet poput Janáčeka i Bartóka, intenzivno zanimao za glazbenu scenu, te je na tom području njegova prva opera, Ekvinocij prema Ivi Vojnoviću, antologijsko djelo hrvatske glazbe. Nažalost, Ekvinocija već dugo nije bilo na domaćim pozornicima, pa je stoga posebno vrijedno pozornosti što ga je dirigent Nikša Bareza odlučio predstaviti barem u koncertnom obliku. Od svih naših dirigenata on, uostalom, ima najviše kredibiliteta da se lati tog zadatka. Jer, osim što je općenito gorljiv zagovornik djela koja možda i nisu sasvim pristupačna na prvo slušanje, ali im je kvaliteta neupitna, on im pristupa krajnje temeljito, uvijek izvlačeći iz njih ono najbolje.

Kad je riječ o novoj koncertnoj izvedbi Brkanovićevog Ekvinocija, to se najviše odnosi na Barezin rad sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Naime, kao i kod Wagnera, i Brkanovićev je orkestar, zapravo, glavni nositelj dramskih zbivanja, pa je tako i Bareza dramaturšku konstrukciju gradio upravo iz orkestra. Premda HRT-ov ansambl ima svojih uspona i padova, u ovom je slučaju zazvučao dobro pripremljeno i, što je još važnije, angažirano, što je nešto što se, recimo, Zagrebačkoj filharmoniji događa iznimno rijetko. Na istoj je visokoj razni bio i nastup Zbora HRT?a, koji u ovoj operi ima značajnu ulogu, i to ne samo u tradicionalno oblikovanim odsjecima, nego i u najvažnijem trenutku djela, osebujnom i gotovo avangardnom Intermezzu u drugom činu.

Nesporazumi u odabiru solista

Nažalost, vokalni solisti uglavnom nisu bili na tako visokoj razini, uz iznimku tenora Branka Robinšaka u ulozi Ive. No, dok je tek solidan zapjev Valentine Fijačko kao Anice i Ivice Čikeša kao Frane još i bio u granicama prihvatljivog, s odabirom tumača dviju glavnih uloga Bareza je prilično promašio. Berislav Puškarić jest vrlo korektan pjevač, ali mu je kronično nedostajalo sugestivnosti i uvjerljivosti u interpretaciji demonskog lika Nike, usporedivog s, primjerice, Verdijevim Jagom ili Puccinijevim Scarpiom. Najveći je, pak, nesporazum, bio odabir Nelli Manuilenko za ulogu Jele. Njoj, doduše, za razliku od Puškarića, ne nedostaje niti glasovnog volumena niti udubljivanja u ulogu. No, njeno je ograničeno vladanje hrvatskim jezikom ovdje itekako narušilo opći dojam, s obzirom da je za izvedbu vokalnih dionica Brkanovićeve partiture od presudnog značaja upravo jasan izgovor Vojnovićevih pregnantnih rečenica.

Ipak, usprkos svim zamjerkama, i dalje je bila riječ o prilično respektabilnoj izvedbi Ekvinocija. Ona, doduše, nije na razini koja bi zaslužila objavljivanje na nosaču zvuka, o čemu se već razmišljalo, ali i dalje ostaje vrijedno upozorenje na antologijsko djelo koje zaslužuje da što prije ponovno bude uvršteno na repertoar barem jedne od četiriju hrvatskih opernih kuća.