Iskustvo našega rata udaljava se u ovome romanu, zajedno s njegovom rečenicom, u proletjeli pejsaž krvave europske povijesti, pred očima čitatelja u “kavezu u pokretu”
Film Crnci Zvonimira Jurića vodeći autoriteti domaće filmske kritike gotovo unisono proglašavaju jednim od najvažnijih filmova novije hrvatske kinematografije, očito temeljeći tu laskavu nominaciju na činjenici da se redatelj kroz sadržaj filma odvažio problematizirati aktivnosti postrojbe za prljave poslove u Domovinskom ratu i time isprovocirati pitanja o (ne)službenoj politici prema ratnim zločinima. Jurićev film, poznato je, nije ratni spektakl, monumentalna domoljubna epopeja u kojoj se sve puši od puškaranja i eksplozija, trese pod bukom tenkovskih grdosija i gruvanjem teške artiljerije, dok se s hrvatske strane gine s patosom kako bi se mitologizirana povijesna istina propagirala i kičastim filmskim spomenikom. Naprotiv, on je sporohodna, minimalistička, turobna i mučna drama koja tek prigušenom, ali utoliko tjeskobnijom atmosferom, jezovitim ambijentima, škrtom konverzacijom i mnoštvom aluzija (od kojih ključna referira na “slučaj garaža”) rubno, a time uvelike efektnije, potpiruje zastrašeno zamišljanje užasa bivanja u ratu. U Crncima rat nije spektakl pirotehnike niti gromki “juriš!” euforičnog čopora, nego mračni brisani prostor ogoljelog egzistencijalnog trajanja u kojem se mučki kolje jedan na jedan, a umire se anonimno, nedostojanstveno, hladno i golo, bez utjehe ideologiziranom svrhom, osamljeno i žalosno, pa je samo pitanje dana kada će rutinirani mehanizam ratnog zvjerstva i našim “junacima” bez sentimenta, bez najave i bez filmične “pripreme terena” počupati kablove životnog aparata i isključiti ih iz povlaštenog prostora ratnoga (ili filmskoga) junaštva.
Rečenica kao klopot kompozicije Ipak, Jurić kao da nije vjerovao u dostatnost tako oblikovanog autorskog pogleda na sliku rata, u snažnu sugestivnost koju je već postigao bremenitom atmosferom povrh rudimentarne i s pravom minimalizirane fabule, nego je podlegao crvu sumnje (ili nesigurnosti) i u konačnici u montaži linearnu radnju prekrojio u kombinaciju prolepsi i analepsi ne bi li tako pretekao eventualnu gledateljevu dosadu nad prividno siromašnim minimalizmom te ga intelektualno angažirao u rekonstruiranju kauzalne logike priče.
Otprilike za istu takvu gestu artističke nadgradnje nad snažnim pripovjednim materijalom, ne bi li ga učinio još kompleksnijim i obogatio ga semantičkom lepezom koju šire konotacije znakovitog autorskog postupka, odlučuje se i Mathias Énard, kada roman Zona ispisuje na preko 450 stranica u samo jednoj rečenici! Miljenko Jergović će za takvu – kako je naziva – hiper-rečenicu izraziti razumijevanje i domisliti joj opravdanost, kako u posveti struji svijesti, tako i u funkcionalnom i, stoga logično uvjetovanom, stilopoetičkom izboru radi olakšavanja brzog prelaska s jedne teme na drugu. Istina, Énardova eruditska logoreja, prekrcana faktografijom, ne zna za predah i u takvoj se praksi bliži onom istom osjećaju kakvim se odlikuje i dinamika Krasznahorkaijeve dugorečenične poetike, koju taj mađarski autor, primjerice, u nekolikorečeničnom romanu Rat i rat eksplicira tvrdnjama da “sve želi sabiti u jednu rečenicu” i da bi “sve htio ispričati odjednom, jer se i u njemu samom sve što mu se dogodilo, sve što je otkrio nalazilo odjednom...”, dok u jednom novinskom intervjuu sklonost “kilometarskim” rečenicama objašnjava izjavom da mu prilagođavanje vlastitog rečeničnog tempa čitateljskoj koncentraciji i pretpostavljanoj čitateljskoj kondiciji podnošenja imalo duže rečenice stvara – u trenutku kada već sve zvoni da bi trebalo staviti točku na kraju oduženoga rečeničnoga slijeda – frustrirajući osjećaj tromosti na papiru.
Énardova jedna jedina rečenica, ispisana kroz cijeli roman pod naslovom Zona, u neku ruku reflektira i slijedi poziciju i stanje glavnoga lika romana: Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, od prve do zadnje stranice klacka se u vlaku prema Rimu, pa je Énardova beskonačna rečenica ekvivalentna duljini pruge kojom se Mirković prevozi, kao što i ritmom te maratonske sintakse odjekuje drmusavi klopot kompozicije preko pružnih pragova i spojeva šina. Zanesen tom jednoličnom, zibajućom melodijom gutanja daljina pod željezničkom gusjenicom i osuđen na višesatnu statičnost putnika kojemu nema micanja do iskrcavanja, Mirković u tom “kavezu u pokretu” troši vrijeme na lutanje u mislima, a budući da je nezaokupljen, izložen višku vremena, um mu je otvoren za najluđe asocijacije i najpotisnutije reminiscencije iz košmarnog repertoara njegove biografije, ispunjene nekolicinom života: Mirković kao unuk ustaškog emigranta proživio je legionarsku obuku, ratovanje u Hrvatskoj i BiH te špijunske misije na Bliskom Istoku.
Fan(t)a(s)tična upućenost u detalj Iako putuje u Rim kako bi prodajom povjerljivih dokumenata stekao dovoljno da bi mogao reći zbogom špijunaži i nesređenom životu pa otpočeti sretniju budućnost – u skladu s kriterijima konvencionalno shvaćanog građanskog života, prema uobičajenim pravilima romana ovakvoga tipa – za Mirkovića, kao i za čitatelja, daleko je važniji put do cilja od njegova ostvarenja. Naime, na tom su putu Mirkovićeve biografske retrospekcije okosnica ne samo preispitivanja i svođenja jedne romaneskno uzbudljive egzistencije pred radikalno novi početak, nego su i izdašni povodi za Énardove koncentrične krugove naizgled nevezanog, puko asocijativnog tematiziranja povijesti, ratova, kultura, literature i kontroverznih zona francuske i europske politike. Stoga se ono Mirkovićevo pravo, ono “prustovsko” putovanje nepregledno širi i preko granica iskustva biografski nakupljenih epizoda, širi se zemljopisno i povijesno, kroz neograničeni prostor i vrijeme, sve do eruditske evokacije antičke povijesti i kulture zahvaljujući navodnom Mirkovićevom bibliofilstvu, netipičnom za profil takvog književnog lika, ali nužnom da bi Énard realizirao ambicije svojih intelektualnih putanja/putovanja, opservacija i lamentiranja.
Pri tome uspostavljena sloboda asocijativnosti Énardu omogućuje širinu obuhvaćanja i doticanja svakojakih tema i motiva iz raznih kutaka europskoga zemljovida i u povodu jačih ili slabijih, povijesno markantnijih ili prešućenijih datuma s krvave vremenske lente europske historije, ali u obradi i reprezentiranju uvrštenoga – bilo da je riječ o živopisnoj evokaciji povijesnih detalja od antike i napoleonskih ratova preko Prvog i Drugog svjetskog rata do bliskoistočnih konflikata ili o preciznom pejsažističkom ili putopisnom opisu mnogobrojnih prostora i lokacija – nipošto nije proizvoljan ili plitak. Da je neupućeni laik koji bi se skrivao iza ušminkane retorike prekrcane atraktivnom faktografijom, zvučnim toponimima i eruditskim poznavanjem povijesti, to mu se nipošto ne može prigovoriti jer – sudeći po odlomcima u kojima pripovijeda o ratu u Hrvatskoj i BiH – Énard iskazuje fan(t)a(s)tičnu upućenost u najsitniji detalj: od konfiguracije terena preko zapetljane povijesti vojnog i političkog razvoja situacije na određenom prostoru do konfuznog odnosa snaga, s vrlo jasnom upućenošću u hijerarhiju centara moći i funkcioniranja tadašnje svakodnevice, od gastronomije i odjeće, preko lokalnih običaja i kulturnih navika, do vjerodostojnih portreta istaknutijih osobnosti tadašnje ex-jugoslavenske političke i vojne scene.
Prvoloptaške reakcije i dnevnopolitičke motivacije Međutim, tvrditi da je Zona “najbolji roman objavljen o Domovinskom ratu do danas” srljajuća je reakcija i, rekao bih, prvoloptaška fascinacija zagušujućim retoričkim i eruditskim spektaklom kojim nas Énard logorejično zatrpava u svojoj velebnoj romanesknoj konstrukciji. Istina, Mirković je intrigantan i slojevit lik, lik čija biografija, hereditarnost obiteljskoga porijekla, desničarska nagnuća, zov krvi, tvrda nacionalistička ideologija i okrvavljenost bestijalnim epizodama kojima ga je autor odlučio podariti čini “prototip” ili reprezentanta kakav ne bi bio oprošten domaćem autoru, nego bi ovaj bio optužen za jeftinu skandalizaciju i pomodno ocrnjivanje “svetinja” Domovinskog rata. Isto tako, činjenica je da je Énard prekoračio nacionalističko-ideološku perspektivu naših lokalpatriotskih autora i proširio horizonte kontekstualiziranja rata na prostoru bivše Jugoslavije, demonstriravši kako se literarno može uzvisiti “sada već uistinu dosadna priča” o ionako zamorno zapetljanim balkanskim konfliktima, u još uvijek aktualnu metaforu kojom bi se dala protumačiti enigma europskih paradoksa, unatoč tome što se fokus svjetske publike pomodno ili lešinarski, kako god, “multikulturalno” i “prodemokratski” preusmjerio prema Arapskom proljeću i prema svemu što pruža uvid u bliskoistočne izvore terorizma, makar to bila i beskorisno lijepa književnost. Na koncu, činjenica je da Énard uspijeva osmisliti stihiju svojih asocijacija i beskrajno raširenu lepezu eruditskih evokacija i faktografije te ocrtati promišljeni okvir oko rata na tlu bivše Jugoslavije i oko Mirkovićeva rastresenoga puta do Rima tako što će pozatvarati sva svoja silna retorička kruženja u fascinantne krugove povijesti bizarno smislene kauzalnosti. Ispostavlja se da je Mirkovićevo klackanje vlakom mnogo više od pukoga putovanja od točke A do točke B i daleko više od vremenskog “lufta” tijekom kojega bi mogao srediti svoju biografiju. Naime, za Énarda je željeznica, metafora željeznice, paradigma i model cjelokupne europske priče: kruženje populacije u kompozicijama trasiranim putevima bez mogućnosti izbora i skretanja, za njega je privlačna slika determinirane sudbine pojedinaca i civilizacije, moderna inačica neizbježne kobi iz antičkih tragedija, europski kolosijek k srcu tame... Vagoni o kojima Énard pripovijeda ispunjeni su Europom: vojnicima, logorašima, Židovima, nomadima i dr., a kolodvori su uvijek punktovi apokaliptične atmosfere i pružaju dojam da su jedan od krugova Danteovog pakla.
Više od petoljetke trebalo je da nam se prevede roman koji nas se u mnogim svojim odlomcima i te kako tiče te smo na koncu, zahvaljujući prevoditeljskom podvigu vjerojatno preznojene Ivane Šojat-Kuči, dočekali roman čijoj rečenici nema kraja. No, proglašavati Zonu najboljim romanom o Domovinskom ratu svođenje je toga djela o definiciji Europe na dnevnopolitičku motivaciju ili, još bolje rečeno, mobilizaciju lokalnog, hrvatskog čitateljstva. U Zoni se, kao i rečenica toga romana, konkretno iskustvo našega rata udaljava u proletjeli pejsaž krvave europske povijesti pred očima nas putnika, nas čitatelja, nas u “kavezu u pokretu”, hlapeći u ambicioznoj euro-literaturi, dok su ponajbolji naslovi te tematike ipak ispisani u jeku ratnog zveketa, više-manje ovdje i sada, bez vremena za artificijelne dorade pa i dan danas, poput Cvetnićeva Kratka izleta, smrdeći iz svake riječi na ZUON i DRNČ. Niti to mora biti pravilo – mjerilo može biti i potresno, iz europske perspektive o nama pisan roman, Po nalogu očeva Olivera Bottinija. Zona je zanimljiv komadić mozaik-romansiranja Domovinskog rata i ipak, neprijeporno, važan europski roman. Pri čemu je Énardova “lijenost” u okončavanju rečenice točkom njegov najnevažniji doprinos književnosti.