7.4.2005.

Iva Rada Janković  

Retorika knjige kao oslobođena intimnost

U retrogradnom osvrtu na dosad viđeno u Dumanićevu autorstvu, čini se da je sve koncentrirano oko nekog oblika, tj. objekta, koji u danom trenutku postaje nekom vrstom nehotične opsesije. Nekad su to bile praćke, mnoštvo primitivnog oružja skupljenog po različitim krajevima svijeta, ili njegovi vlastiti uradci magijskog značenja kojeg je crpio iz rašljastog obličja slova Y. Pineli-amuleti, zbirka kistova s različitim simboličkim dodacima, također su dugo bili predmet nepresušne Dumanićeve elaboracije. Pineli?nisu bili samodostatni konceptualno-magijski kistovi s neobičnim dodacima, nego su imali i svoju uporabnu vrijednost. Dumanić je njima, naime, slikao. Za svaku impresiju koju je trebalo ekteriorirati postojao je prikladan kist kojim je, kako kaže, sa svih strana napadao platno, što je u konačnici rezultiralo ciklusom Slika od po stotinu pinela.

Prijetnja razlikovanja

Zlatan Dumanić po zanimanju je zapovjednik broda s najvećim pomorskim kvalifikacijama. Plovio je na nekoliko prekooceanskih brodova i cijelo se vrijeme potajice bavio umjetnošću. Osim spontanih dnevničkih zabilješki kemijskom olovkom u malim blokovima koji mogu stati u džepove kapetanskog odijela u usput ugrabljenoj dokolici, njegova najpopularnija konspirativna akcija seže u daleku 1970. Inspiriran nasiljem mornara nad galebovima, Dumanić galeba boji u crveno, nakon čega ptica doživljava isti kraj, s tom ?azlikom što je usmrćuje njezino vlastito jato zbog prijetnje razlikovanja. Umjetnost može biti opasna. Može biti opasna ako se pojavi na mjestu gdje je se ne očekuje. U profesionalne i vješte kapetanske strategije Dumanić potkrada lukave taktike vlastita duhovnog preživljavanja. Spada u red umjetnika koji umjetnost žive spontano, a ne kao neku ekskluzivnu praksu. Stan skromne kvadrature u Rodriginoj 2 u Splitu ujedno mu je i atelje, alkemijsko mjesto gdje danas, kada više ne plovi, nastaju neobični, najčeš?e nesvrhoviti artefakti. Svaka prostorija u stanu, od kupaonice do dnevne sobe, sadrži pokoji otjelovljeni nastavak neupućenima više-manje nečitljivih znakova. Jedan od predmeta na policama su i knjige. U Zagrebu ih je izložio u prigodnom kontekstu, u galeriji koja je ujedno i čitaonica.

Zašto intuitivno osjećamo neku podudarnost između knjige kao predmeta i umjetnikove “svjetovne” profesije kapetana duge plovidbe?

Njegov umjetnički postupak kreće se suprotno od konkretizma kod kojega nijekanje svake sim?olike vraća na činjeničnu tvarnost djela. Opsesiju knjigom možda neće biti pogrešno shvatiti kao nastavak na polje nesvjesnog, gusto naseljeno simbolima i arhetipovima. Roland Barthes razlikovao je tri vrste čitanja: ono koje se zaustavlja na zadovoljstvu što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i “poništava čekanje”, ono koje njeguje želju za pisanjem. Erotično, lovačko ili inicijacijsko čitanje, piše francuski filozof Michael de Certau u Invencijama svakodnevice. Njegovo je, metaforički rečeno “čitanje”, primjećuje autorica teksta predgovora Ivana Mance, erotično do te mjere da u knjizi stvara vlastitu retoriku čija je meta – oslobođena intimnost.

Materijalni i simbolički sadržaj knjige

Odgovor na pitanje zašto baš knjiga kao predmet, knjiga kao tekst, pojavljuje se u kontekstu Dumanićeva habitusa svjetskog putnika možda i u njezinu arhetipskom značenju: knjiga kao simbol svijeta, Liber mundi. Neke od knjiga, kao i u stanu, na izložbi su smještene u police koje je sam izradio, a s prednje strane predstavljaju plošne prikaze svih brodova na kojima je plovio.

Knjiga kao predmet, kao artefakt nadilazi njezin sadržaj – i materijalni i simbolički. U prvoj rečenici teksta predgovora Ivana Mance suštinu Dumanićeva rada ne definira u proizvodnji umjetnosti (kao ekskluzivne simboličke prakse), nego u “dokidanju granica koje ravnaju njezinom društvenom svrhovitošću – onim istim granicama koje dijele cjelokupnu ljudsku djelatnost, budno pazeći ne samo da se umjetnost ne prelije izvan institucionalnih okvira galerije nego i na sve ostalo: seksualnost izvan okvira bračne ložnice, istinu izvan moralnih okvira, značenje izvan okvira referencije, slobode izvan okvira demokracije...”. Ukratko, umjetnost nije u domeni strategije kao unaprijed utvrđeni dio sustava sa svojim unaprijed predviđenim pravilima (riječ je dakako o sustavu umjetnosti), nego je oruđe taktike. Oduzeta j? iz simboličkog poretka stvari i intimizirana, dodana u vlastiti.

Spojene su nespojive razine stvarnosti, na principu slobodnog, nevezanog asociranja. Knjige kao i svi ostali Dumanićevi artefakti funkcioniraju u svojoj nesvrhovitosti kao neka vrsta zaustavljenog nezadrživog kreativnog tijeka. Funkcioniraju jednako kao inventivni dodaci u njegovoj kupaonici koji poništavaju, kako sam kaže, “nepodnošljivu, zaraznu sterilnost glatkih bijelih pločica”. Na njegovom stolcu za razmišljanje prikačena je nosiljka za djecu, probušeni telefonski imenik grada Splita i moderna sports?a jakna fluorescentne boje. Izloženi telefonski imenik s rupom dio je ovog “aktivnog” aranžmana.

Pamćenje kao anti-muzej

Knjige su ponekad pronađeni predmeti, ponekad i nisu knjige nego bogato ilustrirane slikovnice na raznim jezicima, na koje dodatno intervenira dječjim sličicama za skupljanje s motivima Tarzana ili Štrumfova. Ponekad su religiozni muslimanski tekst u koji intervenira apstraktnim oblicima običnom olovkom, nekad su samo zbirka obojenih pera ili su im stranice krpe za pranje suđa. Ponekad su knjige uvezani listovi s umjetničkim uradcima u kombinaciji kolaža i crteža. Nekad su slikovni dnevnici u kojima su zab?lježena sjećanja i fantomi žudnje. Nekad je čitava knjiga samo jedna jedina riječ ili pola rečenice kad stranice sadrže samo jedno slovo.

Knjiga kao umjetnički objekt nije rijetkost u radovima umjetnika duhovne pripadnosti neodade ili fluxusa, u čijim se radovima tijelo knjige pretvara u prostor transformacije koji knjigu preobražava u likovno djelo, a likovno djelo u knjigu. Kod Dumanića je put otvoren u oba smjera. S formalne strane, u otporu spram ekskluzivne nedodirljivosti modernističkog objekta moguće ga je svrstati u neodadu. No, prema definiciji iz Šuvakovićeva Pojmovnika moderne i postmoderne likovne umjetnosti i teorije, neodada predstavlja hladnu i specifikatorsku aktivnost konstatiranja činjenica i ideja. Fluxusovski impulsi posjeduju, naprotiv, vitalistički, egzistencijalni, spiritualni i politički karakter. U Dumanićevim neobičnim spojevima prisutno je gotovo sve navedeno, možda upravo tim redoslijedom. Njegova je umjetnost vitalistička – neposredna je i živa; egzistencijalna je – nastaje kao čin unutarnje potrebe i kao svakodnevna življena praksa, duhovna je – kreće se u polju simboličkog na nesvjesnoj, arhetipskoj razini i konačno na posredan je način politična: artefakati istrgnuti iz svakodnevice kao duhovite natuknice usputno govore o političkom kontekstu. U erotskom užitku upisivanja i prisvajanja, nalaze se i knjige koje su se nakon razdoblja socijalizma mogle pronaći uz kontejnere za smeće u hrpama. Te su gestom piljenja dobile gotovo skulpturalne dimenzije. Kad se rastvore oblikom podsjećaju na rep aviona.

Raspršenost Dumanićeva vokabulara, zgusnutost ?lojeva na istom mjestu, naznačuje raspršenost pamtivoga, kao i njegovu šutljivu subverziju. Ustvari, pamćenje je anti-muzej, piše Michael de Certau, u njemu se ne može odrediti mjesto. Ostaju samo odbljesci u kojima su sadržane praznine. “U njima spava prošlost kao i u svakodnevnim pokretima hodanja, jedenja, snivanja u kojima drijemaju stare pobune.” Znakovi i moguća značenja se odvajaju, kreću neodređenim putevima, zapravo kao da neprestano putuju po diktatu prirode njihovog tvorca i njegove neprestane p?trebe za nepredvidivim, trenutačnim bljeskovima transformacije iz običnog u neobično.