13.1.2005.

Nina Čalopek  

Revalorizacija rubne glazbe

Gino Marinuzzi rođen je 1882. u Palermu i, kao izgubljeni sin jedne od istaknutijih talijanskih patricijskih obitelji, preuzima već kao osamnaestogodišnjak dirigentsku palicu kako bi ravnao svojom slavom i sudbinom, te pokorio i sebi svojstvenom glazbenom inteligencijom usadio glazbeni zvučeći svijet u svoj životni poziv – biti istinskim glazbenikom. Poput Wilhelma Furtwänglera ili Artura Toscaninija, velikih dirigenata (ali – ne samo to nego i istinskih glazbenika), i Marinuzzi je u prvoj polovini 20. stoljeća (umro je 1945. u Milanu) ostavio traga na sintetiziranju i oblikovanju koncertnog i opernog repertoara, koji je svoju nataloženost, pa čak i zasićenost, dosegao na kraju istog stoljeća. I dok su rijetke snimke njegovih izvedbi Puccinija, Verdija, Wagnera ili Sibeliusa većinom izgubljene, a one preostale gotovo zaboravljene, javlja se sve intenzivnije, kroz postmoderne akcije oživljavanja naših korijena suvremenosti, moderne i neoklasicizma, interes za Marinuzzija-kompozitora.

Najnoviji pokušaj buđenja dirigentove glazbe iz njezina dubokog sna proizašao je iz suradnje talijanske produkcijsko-izdavačke kuće Dynamic te simfonijskog orkestra HRT-a i njihova šefa-dirigenta Nikše Bareze, koji su proizveli CD s prvim snimkama triju orkestralnih kompozicija Gina Marinuzzija.

Pitanje prioriteta

Odmah na početku, treba postaviti pitanje prioriteta te ponovnog manjka interesa onog prizemnog, ali primarno bitnog, interesno razumljivog dijela pri stvaranju zvučne snimke te njezine daljnje produkcije – financija. Kako je moguće da hrvatski izvođači (čak im to stoji i u samom imenu) dobivaju strane ponude, dok zvuk glazbe hrvatskih autora nestaje usporedno s izlaženjem publike iz koncertnih dvorana? Ako se već nekoliko godina u izvođačkoj praksi počela stvarati potreba, pa čak i navika prezentiranja i oživljavanja hrvatskog stvaralaštva 20. stoljeća, zašto se ta praksa ne protegne i na djelatnost izdavanja glazbenih proizvoda, kako glazbenih muzikalija tako i snimaka?

No, talijanska i hrvatska glazbena kultura i njezine povijesti kroz romantizam i početak 20. stoljeća, ne uzimajući u obzir operno stvaralaštvo, nisu uopće toliko različite. Dualistička hegemonija njemačke i francuske glazbe te njihova stalna borba za čistu i iskonsku umjetnost dopustila je rubnim kulturama, kao što su u ovom slučaju Hrvatska i Italija, da upijaju od njihovih utjecaja što žele te da nadograđuju svojom vlastitošću i posebnošću. Relativno slična politička pozadina 19. stoljeća, odnosno jačanje nacionalnih svijesti, ne daje prostora za stvaranje pravilnog, snažnog i kontinuiranog instrumentalnog romantizma, pa tako nedostaje i njegov pravi nastavak – moderna, ali i prava reakcija – neoklasicizam; a kroz 20. stoljeće različite političke direktive glazbu podređuju krivim kategorijama političke funkcionalizacije, čemu najviše pogoduje takozvani nacionalni smjer i upotreba folklora na granicama neiživljenih romantičkih manira.

Bogate partiture

U ovom kontekstu možda treba čitati i Marinuzzijev opus, ali i današnje potrebe za revalorizacijom rubne glazbe kroz doprinose agilnih izvođača. Sicania (1912.), s podnaslovom “simfonijska pjesma na sicilijanske folklorne teme”, Sinfonia in La (1940.) i Preludio e Preghiera (1934.), kroz koji kompozitor žali za voljenim sinom, “in filii memoriam”, romantične su, bogate i vrlo koloristične partiture, čija zasićena harmonija samo ponekad prerasta u disharmonijske, kromatizirane bljeskove, koji se vraćaju melodioznosti velikog elaboriranog orkestra prijelaza stoljeća, kojem se u drugom dijelu skladbe Preludio e Preghiera pridružuje sopran (Adela Golac-Rilović).

Sličnosti između mogućnosti i razvoja talijanske i hrvatske glazbe 19. i prve polovine 20. stoljeća svakako postoje, no izgledi za njihovu budućnost, kao što dokazuje i ovaj CD, su različite. Pitam se hoće li doći trenutak kada će talijanski ansambli izvoditi hrvatske autore te stvarati povijesno, barem zato što su prve, zanimljive snimke? Nadam se da neće biti takve potrebe za pozivima u pomoć!