Marina Kožul  

Revija animatora amatera

Ako niste pretplatnik Zapisa i Hrvatskog filmskog ljetopisa, preostaju vam dva načina praćenja animacije u Hrvatskoj. Jedan je čitati newslettere na kulturnim web-portalima i male natuknice u dnevnim novinama o tome je li koji domaći animirani film ušao u konkurenciju kakva festivala ili je ne daj bože ondje dobio nagradu, a drugi je otići na Dan hrvatske animacije koji je, evo, drugu godinu zaredom organizirao hrvatski ogranak ASIFA-e. Ako čitate spomenute newslettere, reći ćete, pa to je fantastično, naši su autori toliko dobri da sudjeluju na nekim festivalima! No, ako odete na spomenuti Dan hrvatske animacije i prisjetite se nedavnih javnih polemika u vezi s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, reći ćete sve samo ne fantastično. Kako namjera ovoga teksta nije sustavna analiza nagrađenih radova na Danu hrvatske animacije, reći ću samo da je žiri (Saša Budimir, Ivana Guljašević i Ivan Ladislav Galeta) Grand prix dodijelio skupini studenata s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za svoje najavne filmove na ovogodišnjem Animafestu, a druge nagrade pripale su filmovima Spoj Darka Bakliže i Sretan cvrčak Marjana Lončara. Grand prix u rukama studenata Likovne akademije zvuči u najmanju ruku utješno i obećavajuće, te se odmah pomisli da se hrvatskoj animaciji polako vraća rejting.

Nastavni kadar

Ne treba se ushićeno zanositi, jer je sat i pol posebnog programa posvećenog prvom javnom prikazivanju studentskih radova u posljednjih nekoliko godina reklo više od dodijeljenog Grand prixa. Loša tehnička podrška tijekom projekcija, odnosno neispravan projektor, najbezazleniji je krivac za poražavajući dojam predstavljenih radova Odsjeka za animirani film i nove medije Likovne akademije. Izuzevši iznadprosječnog Luku Tolića, koji se nažalost predstavio samo nedovršenom vježbom i vještog Brunu Razuma, koji bi sasvim sigurno bili jednako kvalitetni i bez pohađanja spomenutog Odsjeka, čini se da ostali studenti svojim zatvorenim umom ne dosežu dalje od nevješta plagiranja svojih profesora i mentora. Anu Hušman i Lalu Raščić već je odavno pregazila njihova inzistirajuća hiperprodukcija i površnost, dok se za neke diplomske filmove pitate je li moguće da su ti autori uopće dobili diplome.

Sve su te činjenice uprte u instituciju koja stoji iza tih filmova te se neizbježno postavlja pitanje koji je nastavni kadar zaslužan za takve studentske radove? Ako je činjenica da Ivan Ladislav Galeta, pročelnik toga odsjeka, dopušta i odobrava da kao asistent ondje predaje mađioničar (?) M. G. Taylor, zatim reklamni zanatlija Goce Vaskov te nekoliko priučenih tehničara, stječe se dojam da se ideja o kvalitetnoj nastavi animiranog filma i novih medija već godinama unatrag sustavno opstruira.

Neinventivne reklame

Situacija je utoliko gora što se u glavnom programu, pod nazivom Profesionalna hrvatska animacija 2003/2004., među 17 kakvih-takvih radova u konkurenciji besramno prikazalo i oko osam briljantnih minuta spomenutog asistenta Goce Vaskova, ali ne autorskih, animiranih filmskih minuta, nego onih naručenih. Drugim riječima, između frankenštajnovskog projekta pod nazivom Baltazar i 3D uratka zaprešićkog kino-kluba, s platna iskaču mobiteli, boce i koješta. Takvim je radovima mjesto na Festu, Noći gutača reklama i Danima hrvatskoga filma, a ako se već moraju prikazati na Danu hrvatske animacije potrebno ih je staviti u zasebnu kategoriju te u tom slučaju također prikazati SVE proizvedene animirane boce, skakutajuće čepiće, okretne mobitelčiće i sladoledne mase, ako već nije dovoljno da ih svakodnevno konzumiramo na malim ekranima. Tako su studenti, a i publika mogli vidjeti recentne radove jednog od asistenata spomenutog Odsjeka, a čak i suradnika na knjizi Alkemija animiranog filma, čiji je tekst Zapanjujući razvoj računalne kreativnosti ujedno i najklimaviji dio knjige, a nakon onoga čime se predstavlja na Danu hrvatske animacije (reklame) njegovi iskazi poput onih da je od životne važnosti za budućnost naše animacije ne samo ohrabrivati ih (studente) da ustraju u vjeri u vlastitu kreativnost i kako će tehnikom uvijek netko morati upravljati, kreativno je usmjeravati i razvijati – zvuče kao prava marketinška propaganda i isprazna demagogija, jer su sve viđene reklame, iako tehnički korektne, sterilne i neinventivne. Nadajmo se da će se i asistent – nekromant M. G. Taylor u skorijoj budućnosti predstaviti publici nekim svojim radom, presudnim za nove medije i animaciju te da će njime otvoriti jedno sasvim novo, u mistiku zavijeno poglavlje u ovoj vrsti umjetnosti.

Plagijat South Parka

Osim reklama, u glavnom su se programu mogli vidjeti filmovi Zagreb filma, koji se predstavio s pet radova. Srećom, nakon jednog od njih, točnije nakon filma Kyrie Eleison Davora Međurečana (jednog od autora razvikanog animiranog glazbenog spota Ciganjska), dva su filma iz serijala Nogalo Ivice Šegvića izgledala kao spasonosna umjetnička djelca i svojom su prepoznatljivom najavnom pjesmicom razgrnula sumornu i za publiku uvredljivu atmosferu. Iz iste produkcijske kuće proizašao je i devetominutni film Stevana Šinika i Emila Miškovića Nino. Od člana predsjedništva hrvatske ASIFA-e i suvremenog klasika novije domaće animacije, kako su negdje nazvali Stevana Šinika, očekivalo se mnogo više od još jednog naivnog filma, jer su u usporedbi s Ninom njegovi prijašnji radovi Ljubimac i serijal Kontak mnogo zanimljiviji. Ako još spomenemo neugodan i idiotski plagijat South Parka – Zlikavce, koji uopće ne funkcionira bez slave nekad popularne Zločeste djece zagrebačkoga Radija 101, možemo slobodno ponešto zaključiti o trenutačnom stanju hrvatske animacije.

Ako se odmaknemo od bezličnog kriterija bolje išta nego ništa, filmovi koje smo imali prilike vidjeti bezidejni su, banalni, nedomišljeni i površni, a mnogi su čak i tehnički nekorektni. Je li to obilježje hvalevrijednog i ozbiljnoga, artističkog filma? Jesu li to suvislo promišljeni radovi umjetnika? Kakvim se stavom umjetnici predstavljaju s tim gotovim polu-proizvodima? Postoji li za njih išta drugo osim najavne i odjavne špice?

Diplomirani amateri

Očito je i neizbježno da će se u skorijoj budućnosti pojaviti zahtjev za osnivanjem novih umjetničkih akademija koje će se morati senzibilizirati za kvalitetniji pristup u izvođenju nastavnih programa vizualnih umjetnosti. Dapače, takva jedna nova institucija ne bi ni u kom slučaju trebala ugroziti postojeću strukturu, jer izgleda da u Hrvatskoj još ne postoji nikakva suvisla visokoškolska ustanova koja bi u sebi objedinjavala studij animacije i suvremenih animacijskih tehnika, postprodukciju slike te dizajn zvuka, mediologiju, filmologiju i njima pripadajuću praksu i teoriju. Svaki je od tih segmenata zabačen u kakvu katedru pri umjetničkim akademijama u Zagrebu i Splitu, a kada se javnosti i prikaže njihovo djelovanje, pogotovo u posljednje vrijeme, radije se govori u terminima skandala nego o potencijalnim umjetničkim svijestima. Iz toga se izvodi zaključak da scena ostaje takva kakva jest, s već afirmiranim autorima koji su ili dobri, ili su nekad bili dobri a sada nemaju razloga raditi bolje filmove, a novi autori koji se pojavljuju su ili loši, ili inertni i neambiciozni, ili neinformirani i neobrazovani, pa je opet upitan njihov motiv i odnos prema onome čime se bave. Dakako da i u animiranom i kratkom filmu mnogo toga ovisi o mentalnom sklopu svakoga pojedinačnog autora, njegovu afinitetu i sposobnosti, no obrazovno okruženje u kojemu se on formira ne treba nimalo zanemariti. Iz obje akademije očito izlaze diplomirani amateri, a još je gora spoznaja da će ti isti ljudi jednom u budućnosti nastaviti graditi svoje profesionalne karijere na tim istim akademijama kao predavači. Ili će tu ulogu ipak prepustiti Mandraku mađioničaru?