Revolucija književnih blogova

U vremenu u kojemu se objavljuje više poezije, romana i priča nego ikad, gorka je ironija da može biti teško doći do književne rasprave. Reading at Risk, studija koju je provela The National Endowment for the Arts, izvijestila je da se ukupan broj čitatelja smanjuje, a da su oni koji čitaju izgleda zainteresirani samo za posljednji Oprahin izbor ili novi uradak Stephena Kinga. Mnogi časopisi još objavljuju kvalitetne tekstove o književnosti, ali čekati iz mjeseca u mjesec na nekoliko kapi vrijednih članaka i novosti, ne zadovoljava i frustrira. Ne čudi da je u predavanju o nazadovanju književnosti (ponovno objavljenom u knjizi Gutenberg Elegies), Sven Birkerts rekao da je čitanje postalo “uzaludan posao”.

Osobniji, ali lošije uređeni od časopisa

Čini se da Internet to mijenja. Ako je Internet koristan za spajanje ljudi sa starudijom, cijenama avionskih karata, za političare i izlaske potencijalnih partnera, zašto onda ne bi mogao međusobno povezati književne entuzijaste? Ako ljudi mogu na Internetu raspravljati o politici, zašto ne omogućiti stimulativan forum za raspravu o književnosti? Zapravo to je moguće i to je učinjeno prije nekoliko godina. Pogledajte književne blogove, ili skraćeno litblogs, match.com za one koje vole književnost. Oni su za one koje zbunjuju deseci tisuća romana koji se objave svake godine. Za one koji misle da bi kvaliteta tekstova o književnosti u mainstream medijima mogla biti mnogo bolja, da bi mogli ponuditi pronicave recenzije umjesto pukih sažetaka radnje. Za one koje zanima živa rasprava o definiciji pjesničke avangarde nasuprot post-avangardi. Za osobu koja želi da se jednaki prostor daje Stevenu Dixonu i Davidu Fosteru Wallaceu. Za onoga tko želi da pristup strip-romanu bude svježiji od fraze “stripovi više nisu namijenjeni isključivo djeci!”. Područje književnih blogova ima sve to, i još više od toga.

Naravno, svi ti sadržaji već su prikazani u alternativnim književnim medijima koji su procvjetali i u tiskanom obliku i u cyberspaceu. Književni blogovi mnogo duguju pažljivo uređivanim publikacijama od Poets & Writers preko Jacketa do, recimo, Rain Taxija, da ne spominjemo tisuće književnih časopisa i malih tiskovina te distributere kao što su Small Press Distribution i Consortium. Oni su desetljećima hranili legitimni alternativni prostor u izdavaštvu, i dalje donose izvrsne, redovite tekstove o književnosti. Za usporedbu, blogovi su produktivan novi projekt s dnevnim postovima koji su obilniji i općenito osobniji od onih u časopisima, no također i lošije uređeni i s neprovjerenim činjenicama. Književni su blogovi nesporno prigoda da čitatelji uđu u raspravu i razgovor o knjigama s drugim inteligentnim čitateljima: zbog svakodnevnih tekstova i otvorene interakcije ne samo za blogere nego i za njihove čitatelje, književni su blogovi okrenuli tradiciju alternativne književne zajednice u novom smjeru. S tolikom količinom blogera koji pišu svakoga dana i toliko čitatelja koji ostavljaju svoje komentare, ako se u svijetu književnosti događa nešto važno, književni će blogovi, po svoj prilici, to i objaviti te dati kritički prikaz.

Nova dimenzija

U novije vrijeme, nekoliko pjesničkih književnih blogova postavilo je mnogo bitnih pitanja o poeziji, pa tako i pitanja “Je li se temeljna priroda poezije s vremenom promijenila?”, te “Kakva je poezija najvažnija?”. Nekoliko književnih blogova temeljito je istražilo ta pitanja, čitatelji su komentirali, stvarajući žestoku raspravu. Taj potencijal za gotovo trenutno obavještavanje, za brzi zarazni razvoj priče, za konverzaciju na zahtjev, daje novu dimenziju koju ne možemo pronaći u časopisima, čak ni u novinama.

Većina najpopularnijih književnih blogova pokrenuta je tek prije godinu, dvije. Neki od najstarijih među njima – Betrice i Maud Newton – počeli su znatno ranije, ali drugi poput Return of the Reluctant i Bookdwarf nedavno su proslavili godišnjicu svojeg postojanja. Tijekom 2004., neka vrsta zajednice pojavila se među književnim blogovima, s blogerima koji odgovaraju na primjedbe drugih, upućujući čitatelje na posebno dobre postove, te povremeno surađujući u promicanju književnosti i književnih blogova.

Otkad sam pokrenuo vlastiti književni blog Conversational Reading, u kolovozu 2004., otkrio sam oko 50 književnih blogova koje redovito posjećujem. Svakoga radnog dana (općenito, blogeri ne pišu preko vikenda), mogu računati na to da će većina tih blogova donositi svježi materijal. Zapravo, toliko je materijala svaki dan da ga je nemoguće pročitati. Ponekad su postovi jednostavni, kao kada je riječ o naslovima dobrih članaka koje bih trebao pročitati (to je prilično korisno jer na webu svaki dan izlazi stotine časopisa). U drugom slučaju, noviji će članak biti sažet i bloger će dodati neki komentar. Post može govoriti o romanu koji bloger upravo čita, ili to može biti recenzija nedavno pročitane knjige. Također su česti izvještaji o događajima kao što su predavanja ili pojavljivanja u knjižarama, intervjui s piscima, knjižnim agentima, izdavačima i drugima, pa čak i dugački eseji.

Čvrsta mreža otvorena za raspravu

Obilježje koje praktički dijele svi književni blogeri njihov je entuzijazam u opiranju mainstream mišljenju, i zbog te spremnosti da ponude suprotno stajalište uspijevaju privući vrijednu publiku u razmjerno kratkom razdoblju. Najprometniji blogovi imaju tisuće posjeta dnevno (ponekad i desetke tisuća, ako se pojave u vijestima), a izdavačka je industrija to zapazila. Mnogi književni blogeri dobivaju još neobjavljene tekstove od izdavača, a anegdotska svjedočanstva pokazuju da su njihovi prikazi potpomogli prodaju knjiga i uzdignuli nove autore kao što su Sam Lipsyte i Elizabeth McKenzie. Nekoliko vrlo cijenjenih osrednje prodavanih autora – među kojima su Cynthia Ozick, David Mitchell i Lydia Miller – dali su intervjue književnim blogerima i neki su izdavači počeli razvijati trajne odnose s omiljenim blogerima.

Taj alternativni aspekt književnih blogova dobar je zato što stvara osjećaj čvrste mreže otvorene za raspravu, a ujedno je i prijetnja jednostranosti. Alternativno mišljenje nije nužno ispravno i pokušaji književnih blogera da budu uljudniji često donose mješovite rezultate. Baš nedavno je projekt Lit Blog Co-Op, zajednički pothvat dvadeset i jednog književnog blogera kako bi predstavili knjige koje se bore da budu zamijećene, izabrao Case Histories Kate Atkinson za svoj prvi naslov. Polemika koje je slijedila vodila se o tome je li taj naslov previše mainstream, a neke su grube primjedbe stigle s obiju strana. Ostaje da vidimo hoće li budući okršaji unutar književne “blogosfere” – o tome što je “previše mainstream” i slično, blogerima donijeti poboljšanje ili štetu.

Neslaganja s mainstreamom posebno su važna zato što većinu blogera veseli odobravanje mainstreama, bilo da je riječ o nakladniku Simon and Schuster ili o The New York Timesu. Drugim riječima, književni blogovi su još dovoljno novi da se osjećaju kao početnici, i priznanje mainstreama daje im potvrdu stavljajući književne blogere u čudan položaj da primaju potvrdu od onih koje kritiziraju.

Alternativa novinama i časopisima

U posljednje vrijeme izgleda da mainstream mediji tretiraju književne blogove manje kao pomodnost, a više kao stalnog pandana, no jasno je da je mainstream još prilično daleko od toga da želi proširiti cjelokupni odnos s književnim blogovima, ili čak s blogovima općenito. (Premda su neke novine dopustile svojim izvjestiteljima i kolumnistima da imaju vlastite blogove). Zapravo, nekoliko tekstova je govorilo o oštrim prijekorima upućenim književnim blogerima. Pišući u New York Timesu o tendenciji književnih blogova da raspravljaju o Sunday book recenzijama, Sarah Boxer smatra: “Naposljetku, većina blogerskih književnih recenzija su sažeci. Čini se da je njihova glavna svrha biti zamijećen i povezati se s mnogo popularnijim blogovima.” Književni kritičar za Charlotte News i Observer J. Peder Zane je rekao: “Neki od najboljih blogova pokazuju naznake briljantnosti, no nijedan se ne može usporediti s najboljim tiskanim publikacijama po širini i dubini svojih tekstova”. A u tekstu u The Village Voiceu književni se blogovi uspoređuju s “parazitima” koje hrane mainstream mediji. Premda oštra, ta kritika nije potpuno neopravdana. Mnogi su postovi neredigirani ili nabrzinu napisani, i to se vidi. Čak i najbolji književni blogovi ponekad objavljuju tipfelere i poluoblikovane misli. Također, premda književni blogovi donose znatnu količinu originalnog sadržaja, bilo bi teško zamisliti književnu ‘’blogosferu’’ onakvom kakva je danas bez mainstream medija, i kao pokretača novosti i kao nadglednika za djela najuglednijih autora i kritičara. I, na kraju, dokle god književni blogovi budu imali niska očekivanja što se tiče novinarske etike, pitanja kao što je ono o njihovoj legitimnosti bit će teško odbaciti.

Unatoč tim kritikama, ostaje istina da književni blogovi i dalje drže korak kao alternativa novinama i časopisima, a pojam “alternative” usmjeravaju u uzbudljivim novim smjerovima. U svojem najboljem izdanju, dnevno čavrljanje književnih blogera oživljava i animira knjige, mijenjajući ih iz “ćorava posla” u portal online-rasprave. Blogovi su, što se mene tiče, već nadahnuli mnoge odlaske u knjižare, a čitatelji drugih blogova također dijele te osjećaje. Nadam se da će književni blogovi pronaći način kako da koegzistiraju s mainstreamom i nastaviti se razvijati ostajući vjerni svojim alternativnim korijenima i otvoreni za kritiku. Ako bude tako, književnost će biti bolja zbog njihove prisutnosti.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Pod naslovom Litblogs Provide a New Alternative for Readers objavljeno u časopisu Rain Taxi, ljeto, 2005. www.raintaxi.com/online/2005summer/blogs.shtml