Revolucija mora udariti dva puta

Svako se društvo uvijek intenzivno odnosi prema svojoj posljednjoj revoluciji. U postsocijalističkom kontekstu taj odnos prema “tekovinama revolucije” prividno je paradoksalan, s obzirom na to da je ideološko samorazumijevanje posljednjega revolucionarnog čina, onoga pomoću kojega su ta društva “izašla” uz realno funkcionirajućeg socijalizma, antirevolucionarno.

Demokratske revolucije devedesetih, s navodnicima i bez njih, nisu se voljele kititi revolucionarnim perjem, iz razumljivih razloga. Revolucionarne tekovine bile su na strani onih Drugih. Iako su ih vanjski promatrači nazivali Revolucijom 1989., Baršunastom revolucijom itd., ti se izrazi u sudionika nisu primali. U nas nije bilo ni primisli da se slavi neka demokratska revolucija. Mi slavimo tzv. domovinski rat. Tek su “revolucije” 21. stoljeća od Narančaste, do onih svih drugih zaštitnih boja, koje svako malo izbijaju diljem nekad sovjetskog carstva, ponovo pristale nastupati pod tim imenom. A i nemaju izbora. To od njih zahtijevaju zapadni kapital i mediji, kao izvoznici revolucionarnog entuzijazma u nekad sovjetsku sferu. Tko je to prije dva desetljeća mogao zamisliti? O revolucionarnom potencijalu ‘89. mišljenja se ne slažu. Francuski filozof Alain Badiou, i ne samo on, raspad istočnoevropskog socijalizma ne vidi kao, u njegovim terminima, Događaj Istine. To se disidentsko vrenje i kratkotrajno narodno veselje nije uspjelo preobraziti u stabilan pokret militantno vjeran Događaju.

Drukčije stvar vidi slovenski filozof Slavoj Žižek, a jasno je i zašto. Brani svoj politički angažman na stvari osamostaljenja Slovenije: za njega je “proces raspadanja ipak proizveo istinski čin u vidu oduševljenog masovnog pokreta koji je govorio “Ne!” komunističkom režimu u ime autentične solidarnosti; negativna gesta vrijedila je više nego njezina kasnija neuspjela pozitivizacija”. Što bi bila “uspjela negativna gesta” u Hrvatskoj i je li nje uopće bilo, prije no što se sve okrenulo u puki šovinizam (light) i rasistički etnički fundamentalizam (hard), te crnu reakciju, a tek kasnije i u neki vulgarni parlamentarni kapitalizam, teško je reći. Hrvatski filozof Borislav Mikulić, i ne samo on, opisuje tadašnje stanje kao “kontrarevoluciju izvedenu revolucionarnim metodama”.

Očito, “zbrka” vlada u samom pojmu revolucije. Građanska, socijalistička, fundamentalistička, post/anti socijalistička, kakve sve postoje? I koje su žive a koje mrtve? Filozofi frankfurtske kritičke teorije zastupali su još između dva svjetska rata stav da živimo u vremenu “epohalnog izostanka revolucije”. Htjeli su reći: ništa od socijalizma kao svjetskog procesa. Točnije, od socijalističke revolucije kao svjetske revolucije. Ta sintagma o izostanku svidjela se i nekim postšezdesetosmaškim misliocima u svijetu, a i kod nas, kada su frankfurtovci uostalom i doživjeli širu recepciju. Filozof Žarko Puhovski rano je prigrlio tezu o izostalosti revolucije, koja je u vodećeg mislioca filozofije prakse Gaje Petrovića izazivala samo asocijacije na djevojku koja nije došla na spoj.

Na nečiju političku diskvalifikaciju sa strane vlasti etiketom “kontrarevolucije” uzvraćalo se pitanjem: kojoj revoluciji su takvi kontra? Htjelo se reći da su nakon ‘68. Oktobarska revolucija i njezina lokalna inačica NOB, kao modeli političke akcije – iscrpljeni. Partija više ne vodi narod. Mi, alternativna javnost, slavili smo kao revolucionarne jubileje desetogodišnjice ‘68. – ‘78., ‘88. g. Da naše stranke više nema, to nas nije zabrinjavalo.

A onda je došla postmoderna. U dom i svijet. “Posljednji ljudi” na kraju povijesti, naravno, nisu bili revolucionarni. Za njih je i Francuska revolucija bila “velika priča”, koja je došla kraju, kao i svi veliki narativi s univerzalističkim pretenzijama. No, takvo “stanje” dosade urušilo se čim se pojavilo. Ne i bez našeg sudjelovanja. Misao da je era u kojoj je još bilo moguće zasnovati politički pokret izravnim upućivanjem na neku vječnu metafizičku ili transcendentalnu istinu definitivno završena, uzdrmana je kratkim tečajevima na temu “kako je moguće biti Hrvat”, koje su kao oblik samopomoći organizirali izgubljeni post-moderni mislioci. Najveći preživjeli domaći lijevi mislilac Milan Kangrga opisivao je to vrijeme kao ono “Izvan povijesnog događanja”.

Što je ostalo od revolucija, pa onda i od njihovih obljetnica, koje slavimo ili proklinjemo, kao što je ova 90. godišnjica Oktobarske revolucije? Ostala je trijezna objektivna spoznaja, koju u svome tekstu “I potom opet oktobar/novembar – ili: osvrni se bez gnjeva i oduševljenja” kao ideal priziva slovenski filozof Božidar Debenjak? Teško. Jer je tematiziranje revolucije, “mišljenje revolucije” kako bi rekao Gajo Petrović, uvijek već strasno “zainteresirano”: da je cjelokupna povijest povijest klasne borbe, može vidjeti samo onaj tko u njoj već sudjeluje, a ne onaj tko kontemplira da bi to jednom u budućnosti mogla biti dobitna kombinacija. “Nepristrani” pogled uvijek je pogled pobjednika, pogled onoga tko je zadovoljan postojećim, a to Debenjak ipak nije.

Istinski događaj iskrsava iz “praznine” situacije, rekao bi Badiou, i autentične revolucije to uvijek čine, bilo da je riječ o francuskoj, ruskoj ili jugoslavenskoj. One su vezane uz simptomatični element kojemu u situaciji nema pravog mjesta, premda joj pripada. Za razliku od toga, simulakrum Događaja niječe simptom. Tako je bilo u povijesnim fašizmima, a vrlo vjerojatno i u većini hrvatske pobune protiv „mraka” prošlosti. Revolucije poput Oktobarske ostaju Događaji jer se odnose na „klasnu borbu” kao simptomatičnu izglobljenost svoje situacije, dok je nacistički pokret simulakrum, poricanje traume klasne borbe. A to poricanje na poseban način živi i u tzv. tranziciji.

Žižekovo uporno zagovaranje ponavljanja Lenjinove geste, od kojih jedno donosimo, u obliku novinskog članka baš o temi “što bi bilo kad bi bilo”, uklapa se i u psihoanalitičko shvaćanje (ne)mogućnosti izbjegavanja povratka potisnutog. Ljevica se danas, piše on u jednom drugom svome članku (Revolution must strike twice) suočava s opasnošću svoje potpune propasti. I najradikalniji intelektualci podliježu prisili distanciranja od komunizma. Baš zato moramo iznova/ponovo afirmirati Oktobarsku revoluciju kao Događaj Istine. Ne zaboravimo: Lenjinova intervencija proizašla je iz okolnosti koje nisu bile bolje i “povoljnije” od današnjih. Šokiran činjenicom da su sve socijaldemokratske stranke, osim srpske, u jesen 1914. slijedile “patriotsku liniju”, te zauzimale stranu u tadašnjem svjetsko-ratnom “sukobu civilizacija”, na koliko se drukčije milećih ljudi on mogao osloniti?

“Od kada imamo ‘svoje’ države, revolucija više nije na vidiku”, kaže britko slovenski alternativac Marko Brecelj. Hoće li Hrvati, Srbi, Slovenci itd. ostati u povijesti upamćeni po tome što su zadnji Događaji izvedeni u povijesti pod njihovim imenom bile “nacionalističke kontra-revolucije”?

*Fotografije uz tekstove o Oktobarskoj revoluciji reprodukcije su radova hrvatskih umjetnika Mladena Stilinovića i Igora Grubića, sudionika izložbe Oktobar. Izlaz, čežnja i sjećanje, koju su kustosi Marco Scotini i Andris Brinkmanis u povodu 90. godišnjice ruske revolucije priredili u milanskoj galeriji Artra.