Film suvremenog njemačkog autora koketira s društvenom i političkom angažiranošću prije negoli što je ozbiljno propagira
Ne želim se umjetnički uzdizati, r. Max Linz, 2014.
“Scheiße, Scheiße, Scheiße…" mantra Asta u uvodnoj sceni Ne želim se umjetnički uzdizati jednog od najradikalnijih suvremenih njemačkih redatelja. Asta je kustosica koja u svojim dizajnerskim opravama hoda Berlinom kao po modnoj pisti, knjige su šareni artikli koji ukrašavaju njezin ured i služe kao izvor citata za otvorenja izložbi, one su glavni accessories u pomodnim umjetničkim krugovima.
Luhmann, Butler, Kracauer, Kant… hrpa teorijskih i filozofskih knjiga kojima zatrpava glossy magazin s tekstom o Sofiji Coppoli – ova scena utjelovljuje Astinu podvojenost. Ona je istovremeno ozbiljna kustosica koja nastoji "promišljati neo bez liberalizma" i umjetničku proizvodnju shvaća ne kao proizvodnju dobara, već kao iskaz osobnog uvjerenja, estetski i politički čin; i žrtva mode, pozerica naoružana citatima u dizajnerskoj jakni koja joj stoji kao salivena. "Nema solidarnosti na sceni. Tako i tako je previše kustosa", ironično zaključuje njezina mentorica, legendarna glumica Hannelore Hoger. Treba se istaknuti.
Lažne dileme Asta je frustrirana svojom pozicijom, nemogućnošću djelovanja i izricanja svojeg mišljenja bez da se to reflektira na financiranje njezinih izložbenih projekata, poput najnovijeg Das Kino, Das Kunst. Revoltirana Asta protiv kulturne mašinerije i političko-birokratske samovolje bori se šopingom i izlascima s dobrostojećim indijskim kolekcionarom i biznismenom Warisom Singhom.
Umjetnička kritika nakon ‘68. inkorporirana je u lifestyle kapitala - inzistira kulturni aparatčik Möbius u svojem repliciranju na Astino odbijanje sponzorstva talijanskog proizvođača slastica. Ona se naravno zgraža i odgovara mu kako je to "kapitalistički kič" da bi kasnije potvrdila njegovu anatemu na svojem vlastitom primjeru. Pred kraj filma šefica Berlinskog vijeća za marketing, gornja kulturna intencionistica Wilhelmina dolazi do nje, sredstva su ipak odobrena, lažna dilema je eliminirana.
Ova autoironična satira umjetničkog miljea i kulturne industrije i sve propusnije membrane koja ih je nekoć razdvajala nažalost propušta kapitalizirati svoje britke uvide i ostaje na razini estetsko-verbalne ludičke farse, vješte, ali površne razmjene dijaloga i parola koju su u njemačkom Tagesspiegelu nazvali "Adorno ping-pong". Još od kada su dva njemačka emigranta iz nacističke Njemačke (Adorno i Horkheimer) 1947. objavila svoju Dijalektiku prosvjetiteljstva znamo da čitav svijet prolazi filtre kulturne industrije, koja je logičan slijed kapitalističke industrijske proizvodnje.
Ne želim se umjetnički uzdizati je prije svega estetski manifest koji koketira s društvenom i političkom angažiranošću prije nego li što je ozbiljno propagira. Film je to mjestimice urnebesan u svojoj posprdnoj autoironiji i nizanju uvrnutih i vrckastih vinjeta iz svijeta umjetnosti. Između ostalog ovaj film je i hvatanje u koštac (barem deklarativno) sa često inhibirajućim nasljeđem filmskih šezdesetosmaša, coming-of age jednog mladog redatelja, palimpsest kroz koji se naziru slojevi Fassbindera, Klugea, Godarda i drugih uzora.
Njemački filozof i teoretičar filma Siegfried Kracauer tvrdio je da je realizam najvažnija funkcija filma. Artificijelnošću interijera i glume u svojem dugometražnom prvijencu Linz pokazuje da se s tim ne slaže u maniri Jeana-Luca Godarda još jednog velikog estete koji je postajao sve političniji dok nije konačno raskinuo s "buržoaskim" filmom u seminalnom Vikendu (Week End, 1967.). Međutim Linzovoj estetici bliži je Prezir (Le Mépris, 1963.) nego li pozni filmovi iz Godardove novovalne faze.
Flert s radikalnom politikom Brechtova joga, mock-up reklama za Vogue koji je "svijetlo, vatra i Riefenstahl", naizmjenično parafraziranje Seinfelda i Brechtovih dnevnika, odavanje počasti Hanni Schygulli u Fassbinderovoj mini-seriji o radnicima tvornice Acht Stunden sind kein Tag – da nabrojim samo neke od tableaux vivants koje se izmjenjuju. Rezultat je specifična mizanscena koja premda se stalno mijenja ostaje ista. Glavna potka Linzova filma je reaproprijacija svih mogućih žanrova – videospota, sitcoma, reklama, dok paralelno reminiscira kultne klasike političkog filma poput Godardove Kineskinje (Le Chinoise, 1967.), kratkih dokumentarnih sižea Gruppe Wochenschau iz 1969. ili Die Allseitig reduzierte Personlichkeit - Redupers feminističke redateljice Helke Sander. Kao i Godardova Kineskinja, Ne želim se umjetnički uzdizati je portret generacija – ne one šezdesetosmaške, nego generacije 21. stoljeća. Dok Godard estetsku inspiraciju nalazi u pop-artu, komercijalnom američkom filmu i stripu te mondrianovom neoplasticizmu, Linz jukstaponira videospotove, reklame, sitcomove, nouvelle vague i novi njemački film 60-ih i 70-ih godina, pogotovo prizivajući duh tvorca Oberhausenskog manifesta.
Véronique (Anne Wiazemsky) i Asta (Sarah Ralfs) obje prerastaju svoju buntovnu, revolucionarnu fazu i ostvaruju na kraju svojevrsnu pomirenost sa sistemom koji ne mogu niti uistinu žele promijeniti. Naizgled predani revolucionari Aden Arabie ćelije koji žele postići društvenu promjenu zapravo su zbunjeni mladi buržuji koji flertuju s radikalnom politikom, koja je za njih samo pomodna i uzbudljiva distrakcija. (Ne treba smetnuti s uma da je Kineskinja inspirirana Dostojevskijevim portretom mladih ruskih anarhista u Bjesovima). Na sličan način i Astina uzrujanost (engleski prijevod naslova, Asta Upset, na prvu zvuči kao otrcana tinejdžerska komedija, međutim u neku ruku uspješno zahvaća histeričnu i ludičku stranu filma) samo je poza, izlika blaziranoj kustosici da malo izađe iz sivog industrijalnog Berlina i odmori se u pastoralnoj idili u blizini brandenburškog dvorca.
U Kineskinji Maove crvene knjižice, francuska komunistička partija i druga opća mjesta revolucionara ironično su fetišizirani kao proizvodi zabavne industrije i modni dodaci unutar modernog konzumerističkog kapitalističkog društva – onog istog koje radikalni studenti žele transformirati svojim revolucionarnim akcijama. (Ovo najbolje ilustrira džingl Mao-Mao u izvedbi Claudea Channesa). Fetišizacija političko-kulturne prakse i diskursa na djelu je i u Linzovom filmu, ovog puta u hipstersko-postmodernističkom ruhu (prosvjedne pjesme, gentrifikacija Berlina, street art, I love Kotti naljepnice…). Ipak sva sličnost sa Godardovom radikalnom fazom tu prestaje – Ne želim se umjetnički uzdizati je mimikrira svojom kompilacijom slogana, citata i jarkih boja, no ne slijedi je s one strane vizualnog.
Umjetnosti se ne piše dobro "Nesposoban sam estetski živjeti svakodnevni život. Kao kustosu to je za mene totalna katastrofa… Ako kustos nije u stanju estetski ispuniti dan, što će kurirati? Festivale?" pita se jedan od Linzovih otkačenih likova i tu se razvija diskusija koja je možda najzanimljiviji dio filma. Nameće se logična konkluzija do koje su svojevremeno došli situacionisti – potrebna nam je umjetnost kao sastavni dio svakodnevnog života. Ili će ostati samo festivali.
Henri Lefebvre definira svakodnevni život kao "iluziju i istinu, moć i nemoć, preklapanje sektora koji su istovremeno u kontroli i izvan kontrole pojedinca". Kapitalizam pretvara svakodnevni život u područje konzumacije te pri tom kolonizira njegove sastavne dijelove. Festivalizacija kulture jedna je od njegovih glavnih poluga – umjetnost je stjerana u gabarite u kojima se može konzumirati na bezopasan način u skladu sa socijetalnim obećanjima slobodnog vremena i razonode. Stoga se uključivanje Linzova filma u repertoar Subversive Festivala može iščitati kao koliko–toliko subverzivan (autoironičan doduše) čin usmjeren protiv samog koncepta festivala kao paradigme kulturnih industrija. Ovaj film mig je nove generacije upućen generaciji 68’ i pokušaj obračuna s problemima koje smo naslijedili. Problemima za koje se pokazalo da ne postoje jednodimenzionalna rješenja, a lijevo i desno pritom su zastarjele kategorije.
Međutim čini se da se umjetnosti ne piše dobro. Nitko više ne vjeruje u njenu moć da promijeni društvenu situaciju čak niti da se artikulira, a kamoli da "prakticira ono što propovijeda". Društveno angažirane prakse odavno su se pomirile s činjenicom da je najbolje što umjetnost može je da iskoristi svoju prividnu ulogu dvorske lude i pruži ono što bi Hakim Bey nazvao džepovima otpora, unutar kojih smo slobodni izražavati se i djelovati bez stvarnih posljedica, ni pozitivnih niti negativnih. Cinično pomirenje umjetnosti sa svojom nemoći promjene društva i vlastite podređenosti umjetničkom tržištu evidentno je i u Maxovom filmu. Ta nemoć očituje se i u bušenju kamere koje poduzima jedna junakinja filma pod izlikom kako je to njen najnoviji film. "Ali to je ukidanje diskursa!" histerično se dere njena kolegica. Može li se nadvladati intelektualni kič, ili je jedini lijek protiv sumanute proizvodnje diskursa radi diskursa posezanje za bušilicom?
Između konformizma i otpora Geslo Dziga Vertov para-akademije osnovane 1968. pri berlinskom sveučilištu na koju se Linz referira bilo je raditi politički angažirane filmove koji mijenjaju sustav. Čini se da je to davno napuštena pretenzija iako se svaka nova generacija filmaša unutar sebe deklarativno opredjeljuje između konformizma i otpora. Kao što je već rečeno Linzov film nije ni politički ni etički, već estetski manifest. Dvostruka i često licemjerna uloga umjetnika raskrinkana je samo zato da bi joj se mogli podrugljivo nasmijati, izaći iz kina i nastaviti po starom.
Društveno angažirana umjetnost koja se pojavljuje kao kritika larpurlartizma na kraju i sama zapada u svojevrsni larpurlartizam, svodeći samu sebe na puki estetski čin, prihvaćajući svoju ulogu dvorske lude i još k tome apologizirajući vlastitu nemoć pod maskom autoironije. Umjetnost se tada svodi samo na ono o čemu je trenutno riječ u umjetničkoj zajednici koja silno pogledava u samu sebe.
Vrijedi li se onda više u takvoj konstelaciji uzrujavati zbog umjetnosti? Ostvaruju se crne, proročanske riječi Baudrillarda kako suvremenu umjetnost ništa ne razlikuje od tehničke, oglašivačke i medijske djelatnosti: ona je zrcalna slika suvremenog svijeta onakvog kakav se zbiva i ne posjeduje više moć transcendencije - umjetnost i umjetničko tržište moderni su zglobovi kulture i simulakruma.
"Apsurdno je reći da je suvremena umjetnost ništavna i da je sve besmisleno jer njezina je vitalna funkcija da bolje objasni našu ništavnost i apsurdnost: da od tog pada učini svoju osnovu za trgovanje i u potpunosti ga izgna kao spektakl" - kaže Baudrillard. "Sve je to intelektualni kič" – odgovorila bi vjerojatno Asta. Ako bi joj tako odgovaralo. I nastavila s oportunizmom pod krinkom avangarde bez previše uzrujavanja.