10.2.2005.

Danijela Ritoša  

Rezanje rezignacije

Giljotina i kolači. Reže se i uho. U Provansi. I andaluzijsko oko. Što ja režem? Koga da gledam? Slušam? Loše mi se piše – teško čitam. Kreiram frankenštajnovske rečenice, jedva probavljive. Bojim se svoje sjene, pa je bojim odbačenim riječima. Ganuta sam prizorom koji me neprestance proganja iz prošlih vremena. Jednozubi nonić na klecavim koljenima ljulja jednozubo unuče. Baka, tkalački stan, nakuštreni purani. Puran na stolu, glave na pladnju. Krvave ruke ljubitelja purana. Puritanci, Afroamerikanci, krvavi lanci. Tagore u vrtu zakopava opjevane nevjeste, koje su digle ruku na sebe. Palac gore, palac dolje. Palac dolje, svi u katakombe. Konzerve zabranjuju prikazivanje banane, jer oni to tako zovu. Uzorni li su! Naprotiv banana republike su itekako vidljive i podupirane. Raskrinkani su gutači pereca: Busha zanimaju samo naftne bušotine. Dok mu kćeri blizanke teturaju pijane po Ovalnom uredu, djeca običnih smrtnika skončavaju svoje živote na bojnim poljima. Toliko o prohibiciji.

Mali i veliki Hrvati

Zlo se cementira, dobrota je usamljeno djelo nekog naivčine, i zato kažnjiva. Istina je nepoželjna udavača, ugrožena baština, čami i propada zaboravljena. Rukom pod ruku, rukom pod ruku – nekad bratstvo i jedinstvo, a sada samo

Paljetkova šetnja hobotnica. Edward Škaroruki šiša živicu. Ne marimo na sadržaj, klanjamo se formi; lako se povijemo – nemamo kičme. SLOBODAn i MIRjana nisu stanja u kojima živimo ili za koja se borimo, već jedan krvoločan balkanski par.

Prijeti nam Pentagon – Prijetnjagon. Živjela američka demokracija, koja nam omogućuje da slobodno umremo! Kakva glad?! Poslužene su nam genetski modificirane delicije. A tko je došao u dodir s osiromašenim uranom doživio je neopisive zgode. Koliki je kvocijent inteligencije pametne bombe? Rekoše da ju je izmislila jedna američka budala.

 U Davosu divovi raspravljaju o ekonomskoj devastaciji svijeta. Gramzivost. Jedinu koaliciju koju volim je ona sastavljena od par malih slatkih koala koje su također na crnoj listi, koja se svakim danom sve više proširuje. Naše poruke ne dopiru do nikoga. Lijena nacija. Alijenacija. Tuđinci dijele krevet. Krevet je krvav od gubitka nevinosti. Ekstremna higijena, sve se čisti. Samo obrazi ostaju prljavi, ukaljani. Voda umire, rijeke su već otkada utihnule; glas im je pokrio gusti pokrivač otrova. Gdje je voda, gdje je papir? Htjela bih nešto napisati, i usput ih popišati. Zna se koga. IPAK JE VELIČINA VAŽNA – mali hrvati kao i ostali mališani nemaju mnogo. VELIKI HRVATI KAO I OSTALI VELIKANI, PROPORCIONALNO SVOJOJ VELIČINI, POSJEDUJU ŠTOŠTA. VELIKI HRVAT PAVELIĆ TOLIKO JE umanjio hrvatsku, a mali hrvat tito toliko je UVELIČAO OVU ZEMLJU. Zemlje se rišu i na salvetama. Ruše se mostovi, a oni s druge strane obale manje su vrijedni ljudi. Ne trebaju se poznavati gramatika i pravopis, ne čita se, kante se pune knjigama. Prevladava šutnja, pa se dernjava huškača uvlači i u višestoljetna stabla.

Podgrijano žrtveno janje

Silazak s grane je tako spor. A ja se nalazim u 77. dimenziji, nepokretna u društvenoj želatini, alergična na slova od A do Ž, nesnalažljiva, zbunjena, sićušna, boležljiva. Ostanimo zdravi! Jer doktori prisežu hipokritovu zakletvu, liječe bogate i poznate. Medijima nas manipuliraju, satelitima špijuniraju, visokotehnološkim oružjem ubijaju. Sveto trojstvo. Amen. Kamen u glavu. Zatupljenje. Ponose se, diče oružjem, srame osjećaja. Superlativi, sve sami supermeni. Razbacuju se kojekakvim uzvišenim, veličanstvenim, dubokim, bezuvjetnim osjećajima prema izmišljenim entitetima dok su postojeća, živuća, stvarna bića žrtve do čijih usta nakon obilnih ručkova ne dopre ni mrvica sažaljenja. Nekome izmišljenome iznad podaju cijelog sebe, dok sve (one) ispod mimoilaze ili gaze kao kozje brabonjke. Podobne spodobe. Bahato se dižu njuške, da se ne vidi svjetina. Ugaženo je dostojanstvo. Poserimo se, dajmo najbolje od sebe! Na papiru, na riječima smo uvijek bolji.

Lako ćemo napisati ode o velikodušnosti, darežljivosti, ali teška srca ćemo stanjiti naš podebeli novčanik. Naša maksima: nema za prosca ni lipe. Zabranjeno mu je i spavanje pod lipom. Degutantno. Od kurvi koje jebe narod do kurvi koje jebu narod. Materijalni orgazam. Užitak u mirisu novca, a ne u toplini. Centralno grijanje, ili periferija grije centar. Podgrijano janje. Žrtveno. Budućnosti nije dana prilika, odgrižena je od nemani prošlosti. Naslađuju se našim morima suza, i ne daju nam da isplivamo na površinu. Razapinju komad po komad našeg života; najprije uklone klackalice i ljuljačke, pa ukinu razne stipendije, potom izbrišu radna mjesta i umanje penzije. Ospore ti i snove, eventualno dopuste halucinacije nakon udisanja ljepila. Oblizuju si krvave usne. Krv im potiče već ionako izraženi tek. Za stoku sitnog zuba ostavili su kosti, pa neka se tuku, lakše će uteći zaokupljenoj masi. Stoka sitnog zuba, zanimljivo ime za punk ili hard-rock grupu. Stoka. Zubi. Mlijeko. Kosti. Kostobolja. Bol, jer nemaju novca da djeci kupe mlijeko. U društvu ludih krava, šare, tvrde vime. Očajavanje je zakazano u 5 sati poslijepodne. Krave koje su poludjele čim su čule da mnoga djeca više ne piju mlijeko, nego tajkunske kćeri ispiru njime svoje zlatne obraze. Bogati su, ali nemaju ništa za dati. Naprotiv, uzeli bi još. Tako će imati još manje dati.

Duše s copyrightom

Svinje nose biserje. Smiju ti se u lice, a čim se okreneš nastupa kreveljenje, dakako prvoklasno, koje je dovedeno do vrhunca. Na polici nudi se bogat asortiman hinjenosti, oskarovske glume. Među nominiranima ima ponajmanje glumaca, ali je gluma svakako upečatljiva. Takva da u veljači/ožujku uvijek biva uručen zlatni kipić. Ništa se ne mijenja nabolje. Laje se na Mjesec i ostala nebeska tijela naše galaksije. Crne rupe i dalje usišu svemirske tajne. Dizajn nam oblikuje i nutrinu. Duša ima copyright. Bivaju kažnjeni oni koji je neovlašteno koriste. Idem tražiti bolje Ja. Motam se oko Jajca. Samo jadnici koji se vucaraju po pločniku. Pristiže li više svjetlosti? Čemu? Ljepše je u mraku.