Lohengrin je trijumfirao, a možda su ovacije kojima je publika dočekala kraj svakog od triju činova dijelom i znak olakšanja nakon onoga što joj je Zagrebačka opera priredila prije dva mjeseca s Verdijevom Aidom
Ovogodišnja velika dvostruka operna obljetnica često se želi postaviti kao dvoboj dvojice velikana – Verdi protiv Wagnera. Sve velike operne kuće ove se godine natječu kako što bolje i bogatije uprizoriti djela obojice. U Zagrebu tako, samo dva mjeseca nakon Aide, nova premijera – Wagnerov Lohengrin. Nakon besmislenog i ružnog uprizorenja Aide, čiju bi partituru trebalo zaštiti od naleta nekih samozvanih umjetnika za koje nitko nikada nije čuo, i opernih uprava koje takvu umjetnost podržavaju i plaćaju, nije teško pogoditi da će sasvim drugačiji efekt imati premijera povjerena pouzdanom umjetničkom timu, na čijem je čelu autoritet maestra Nikše Bareze.
Još je nešto simptomatično kad se govori o uprizorenjima Verdija i Wagnera u Zagrebu– Wagnera se daje rijetko, jednom ili dvaput u desetljeću (bio je to prije par sezona Parsifal, godinama prije njega Tristan i Izolda), i svakoj od ovih predstava prilazilo se s najvećim oprezom i odgovornošću i razrađenim planom. S druge strane, općeprihvaćena ideja, iako potpuno neutemeljena, jest da je Verdija lako postaviti na scenu, puno lakše nego Wagnera. Upravo zbog toga događaju se gafovi s remek-djelima poput Aide – ili Trubadura od prije nekoliko sezona. Svakako, Lohengrin je trijumfirao, a možda su ovacije kojima je publika dočekala kraj svakog od triju činova dijelom i znak olakšanja nakon onoga što joj je Zagrebačka opera priredila prije dva mjeseca.
Interpretacija umjesto reinterpretacije Uspjeh je bio očekivan, jer je, kao što smo napomenuli, glazbeno vodstvo povjereno najvećem našem stručnjaku i za Verdija i za Wagnera – dirigentu Nikši Barezi – a režija iskusnom njemačkom opernom redatelju, Kurtu Josephu Schildknechtu, koji nas je oduševio već 2011. u Parsifalu. Njegov pristup ne ide protiv partiture, ili iz želje da je se iz nekog razloga reinterpretira, nego da je se interpretira i osnaži režijom i vizualnim dijelom izvedbe.
Kako Parsifal, posljednja Wagnerova opera, tako i ovo ranije Wagnerovo djelo mami i postavlja velike izazove pred interprete. Slično kao što je prije par sezona napravio u Parsifalu, Schildknecht i u svojoj režiji Lohengrina uspijeva ovladati vremenskom dimenzijom, tako specifičnom za Wagnera. U ovoj svojoj ranoj operi Wagner je još prilično doslovan i doista svaku situaciju, pišući sâm svoj libreto, detaljno objašnjava i potvrđuje – kako tekstom, tako i glazbom. Legendarni događaji uključuju Lohengrina, viteza Svetoga Grala, koji dolazi u pomoć Njemačkom carstvu, odnosno Vojvodstvu Brabant, da bi se tamo zaljubio u Elsu, nepravedno optuženu da je ubila svoga brata. On je spašava, i ostaje s njom pod uvjetom da ga nikad ne pita tko je. Na kraju ona, potaknuta spletkama zle Ortrud, ipak postavlja zabranjeno pitanje i vitez zauvijek odlazi.
Prepoznavanje igre Schildknecht vrlo uspješno sagledava formu ove opere i na pozornicu, koja je građena kao neka vrsta foruma s tribinama i trima govornicama, postavlja likove koji se izmjenjuju iznoseći svoje argumente, idući s jednog postolja na drugo, dok je zbor najčešće postavljen kao promatrač radnje. Scena Rudolfa Rischera, premda u svim trima činovima skoro ista, s malim variranjem, i znakovitim promjenama svjetla – koje je oblikovao Roger Vanoni – stalno je vrlo aktivno ispunjena, bilo da su na njoj svi u masovnim scenama suđenja Elsi te vjenčanja Else i Lohengrina, ili sami solisti.
Zanimljivo je – barem je dojam takav – da Schildknecht nije u svojoj režiji uvijek smrtno ozbiljan. U svom čitanju Wagnera on je prepoznao one dijelove koji su u operi igra, poput premjeravanja bojnog polja i dvoboja Telramunda i Lohengrina, koji je osmišljen pomalo poput igrokaza, ili pretjerane zloćudnosti čarobnice Ortrud, koja u gotovo grotesknoj glumi Dubravke Šeparović Mušović izgleda kao da je preseljena iz filmova Jamesa Whalea. Također je gotovo zabavan bio trenutak u kojemu Ortrud pokvari Elsino vjenačnje i izbije tuča cvjetovima. Ti isti cvjetovi, ruže na visokim stalcima, igraju ulogu i u trećem činu, kada se raspada veza Lohengrina i Else – Elsine sumnje i Lohengrinova želja da premosti jaz nepovjerenja prikazani su pomicanjem, rušenjem i dizanjem cvjetova.
Sabrano aktivno muziciranje I glazbena je koncepcija, odnosno glazbena izvedba kao cjelina, bila izuzetno uspješna – pjevači, zbor i orkestar pod vodstvom Nikše Bareze činili su zajedno vrlo povezano tijelo, koje je ostavljalo dojam uigranosti, zajedničke kemije, lakoće prolaženja kroz glazbu koja je tekla, i čiji su sati – jer u Lohengrinu je, kao i u drugim Wagnerovim djelima, riječ o dosta sati glazbe – protekli s lakoćom. Velika energija osjećala se posebno kod nekih izvođača – to je u prvom redu orkestar, izuzetno sabran, od sâme uvertire koja je osmišljena meditativno, vjerojatno u ovoj izvedbi i nešto duža od standarnih 8 minuta. Tijek drame stalno je vrlo aktivno potican ne samo dobro uvježbanim pojedinačnim sviračima, nego i čitavim orkestralnim tijelom koje aktivno muzicira.
Premda nije tumačio glavnu ulogu, možda je svojom izvedbom na najvišoj razini bio njemački bariton Joachim Goltz u ulozi Friedricha od Telramunda – njegovo je sveukupno ostvarenje bilo izvrsno, s posve prirodnim pjevanjem, primjernim u fraziranju i ispjevanosti svih tonova. Iz te je glasovne moći i dramske muzikalnosti proizašla i uvjerljiva gluma lika muškarca čije su ambicije propale i koji je zarobljen čarima svoje žene Ortrud. Također izvrsna bila je i Tamara Felbinger Franetović u jednoj od svojih dosad najboljih i svakako najtežih uloga – kao Elsa. Kroz sva tri čina vrlo mekanog postava glasa, moćno dolazeći do nekoliko vrhunaca, s punim visinama, uspješno je odgovorila i izazovu vagnerijanske fraze, čiju je ljepotu narušio povremeni nedostatak legata.
Neuzbudljiv, ali izdržljiv tenor Lohengrina je tumačio engleski Heldentenor Hugo Mallet, koji je uspješno, premda donekle nedojmljivo i glumački pomalo blijedo, prošao kroz prva dva čina opere. Glasovno je dobro obdaren, premda ne osobito lijepe boje glasa. Ipak, kada je došao do najljepših i najtežih tonova koje je Wagner skladao za lik Lohengrina, u trećem činu, s arijom i kompletnim završetkom opere, pokazala se njegova kvaliteta – ne pretjerano uzbudljiv, ali izdržljiv i dominantan nad ansamblom bio je uvjerljiv kao uzvišeni Vitez Grala.
Dubravka Šeparović Mušović, prvakinja zagrebačkog HNK, s Ortrud je, moramo reći, ipak malo precijenila svoje glasovne mogućnosti. Visoki tonovi, kojih u ovoj ulozi ima puno, previsoki su za njezin mezzosopranski glas, tako da su, iako ih je otpjevala, bili nažalost nelijepi. Ni ostale linije nisu bile ispjevane, nego gotovo stalno u nekakvom quasi parlatu, s ekstremno izgovorenim njemačkim samoglasnicima. Međutim, publika je ipak bila oduševljena njezinom izvedbom, sudeći prema ovacijama na kraju predstave, i očito je navikla na njezin način interpretacije, koji je vrlo sličan ovdje u ulozi Ortrud kao u nekim drugim ulogama, poput primjerice Carmen.
Tu su još dvojica odličnih pjevača – Luciano Batinić, u ulozi Kralja Heinricha, moćnog glasa, osim u ponekim najdubljim tonovima, i odličan Kraljev glasnik u izvedbi Ljubomira Puškarića, koji, moramo to istaknuti, uz baritona Joachima Goltza, ima najljepšu frazu. Tu su bili i Brabantski plemići Marko Cvetko, Siniša Galović, Robert Palić i Alen Ruško, jako dobri u svojim situacijama, i paževi Rea Alaburić, Iva Krušić, Sonja Runje i Tanja Ruždjak, koje nažalost, premda se pojavljuju u tek nekoliko taktova, nisu zadovoljile osobito, ni u intonaciji ni u drugom, tako da nije jasno zašto kazalište ovdje nije moglo pronaći bolje pjevačice.
Moćan muški zbor Zbor je pripremio Ivan Josip Skender – muški dio vrlo moćan, zvonke boje, posebno tenora, u svim homofonim i forte ulomcima, dok su tek malo slabiji u trenucima kada se dijele,kao u prvom činu pri dolasku Lohengrina, i nešto malo neodređeniji i neprecizniji u tišim dinamikama. Sa ženskim zborom je nešto drukčije – on je lijepe boje, ali mu u tutti momentima nedostaje snage i veličine tona. Slavni Svadbeni zbor ipak je sasvim lijepo i čisto zazvučao, uz iznimku pokojeg glasa koji je ispadao iz inače kompaktnog tona zbora. Ipak, možemo zaključiti da je predstava Lohengrina Richarda Wagnera ostvarila u cjelini velik uspjeh i da je svakako vrijedi otići pogledati i poslušati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.