Richard Wilson u Štaglincu

Umjetnička organizacija Moja zemlja, Štaglinec i ove godine, s opetovanim šezdesetosmaškim entuzijazmom, organizira susret umjetnika u istoimenome selu nedaleko Koprivnice.

Projektom umjetničke organizacije Moja zemlja Štaglinec, kako kažu autori koncepcije Vlasta Delimar i Milan Božić, nastoje se ostvariti “odgovorne društvene promjene kroz umjetnost kao novim modelom za kulturnu integraciju, gdje se umjetnost nameće kao važan faktor odgovorne društvene preobrazbe”.

Organizacija nosi ime sela smještenog jugoistočno od Koprivnice, u kojemu se nalazi imanje s užarskom radionicom koju je zagrebačka umjetnica (Delimar) naslijedila od svoga oca Ivana, koji je pridavao veliku važnost zemlji, tlu, smatrajući je temeljem cjelokupne egzistencije. Činom sjećanja na oca kroz umjetnički projekt, nasljedstvo je pretvoreno u ruralno-umjetničko imanje što “ne znači ‘banalan povratak zemlji, već duboko promišljen filozofski odnos i stav prema svim mogućnostima koje kroz ‘zemlju’ i umjetnost možemo dobiti”.

Uz asistenciju Ravnice – Centra za kulturnu razmjenu na ovogodišnjim će susretima sudjelovati i umjetnički trojac iz Londona: Anne Bean, Peter Fink i Richard Wilson. Oni će, uz ostale umjetnike iz Zagreba, Ljubljane, Koprivnice, Banja Luke, Pule i Ravnice izvesti najavljene instalacije i performanse.

Anne Bean rođena je u Zambiji, a u Londonu živi od početka sedamdesetih 20. stoljeća, kada započinje s radom na kolaborativnim projektima u kojima koristi zvuk, performans, crtež, fotografiju i video u kombinaciji s raznim tzv. neumjetničkim materijalima, od vatre (pirotehnike) do meteoroloških balona, vjetra, pare i meda. Peter Fink je, iako rođen u Londonu, odrastao je u bivšoj Čehoslovačkoj, a u London se vraća kasnih šezdesetih. U svojim projektima kombinira umjetnost, arhitekturu, svjetlo, urbanizam i ekologiju. Naposljetku, Richard Wilson je jedan of najpoznatijih britanskih umjetnika današnjice, izvanredni profesor na East London University i član Royal Academy of Arts. Iako poznat po svojim specifičnim instalacijama i performansima, on za sebe tvrdi da je jednostavno – kipar. No, nedvojbeno je da Wilson već tridesetak godina neprestano pomiče granice onoga što skulptura jest i što skulptura može biti. Za svoje intervencije u arhitektonskome prostoru, koje su mu donijele međunarodnu slavu, nadahnuće uglavnom nalazi u svijetu strojarstva i građenja. Uglavnom ga se povezuje s velikim i ambicioznim projektima kojima radikalno mijenjaju postojeće arhitektonske strukture. Zadnji takav projekt, Turn the Place Over, Wilsonova je intervencija na poslovnoj zgradi, što je i glavni umjetnički projekt aktualne izložbe Liverpool – grad kulture 2008. U tom, kao i u ostalim sličnim projektima, Wilson kod publike propituje njezino očekivanje spram i u samom prostoru, a posebno artificijelnog (nastalog ljudskom intervencijom) okoliša, ili kako sam pojašnjava svoj rad: “Ono što ja zapravo radim je čupkanje, poništavanje ili promjena unutrašnjeg prostora (uglavnom unutrašnjosti muzeja i galerija kad mi je to dozvoljeno), a u mnogim slučajevima doslovce koristim dio građevine kao dio skulpture kako bih time poljuljao ili promijenio predrasudu o prostoru, tj. onome što ljudi misle da prostor jest, ili što misle da može biti”. Instalaciju 20:50, koja je njegov svojevrsni trademark, Andrew Graham Dixon ocjenjuje u BBC-ovoj seriji Povijest britanske umjetnosti kao “jedno od remek djela 20. stoljeća”. Opće je priznata kao primjer definicije umjetničke instalacije.

Kriška stvarnosti

Originalno izrađena u londonskoj Matt’s Gallery 1987., instalacija se danas nalazi u stalnoj postavi Saatchi Gallery. Samu instalaciju umjetnik opisuje: “Galerija je do visine struka ispunjena recikliranim motornim uljem, po kojemu je instalacija i dobila ime (20:50 je vrsta motornog ulja, op.a.). Od jedinog ulaza staza uvodi gledatelja/icu u prostor dok on/ona nije okružen/a uljem, sa svih strana. Nepropusna, reflektirajuća površina ulja precizno zrcali arhitekturu prostorije stavljajući pritom gledatelja/icu u simetrijsku sredinu vizualne razine”. Posljednjih desetak godina Wilson sve više radi s postojećim, tj. zatečenim objektima, kako bi kreirao samostojeće instalacije povezane sa svojim fizičkim okruženjem. Jedan od prvih i najpoznatijih primjera ovog načina rada je Slice of Reality, izrađen po narudžbi te izložen kao dio proslave londonske Milenijske kupole, Millenium Domea, 2000. Wilson opisuje Slice, koji je stalno izložen na poluotoku Greenwich u Londonu, kao smještenog “na samoj obali Temze; rad se sastoji od okomito odrezanog dijela oceanskog plovnog bagera za vađenje pijeska. Brod je po dužini smanjen za 85 posto, tako da je od njega ostao samo okomiti dio u kojem se nalaze prostorije za obitavanje: zapovjednički most, krmena paluba, kabine i strojarnica. Presijecanjem plovila, otvorila se struktura koja je prepuštena djelovanju vremena te plime i oseke”. Iste godine Wilson je u glavnom gradu Meksika napravio instalaciju Give me forty acres and I’ll turn this rig around, gdje je kamion i dvostruku prikolicu nagurao u glavnu poprečnu lađu lokalnog samostana. Ovaj bizarni kontrast glomaznog velikog kamiona stisnutog u kontemplativno mjesto prakticiranja i življenja vjere, postaje još nadrealniji upotrebom kontinuiranog zvučnog zapisa – kamiondžijske Country & Western pjesme po čijem je refrenu instalacija i dobila svoj naziv.

Osim zvuka, koje Wilson koristi već dulje u svojim radovima, u njih sve više uvodi i filmske elemente. Takva vizualna dokumentacija procesa stvaranja, i vremena potrebnog za stvaranje, dosegla je svoj vrhunac izlaganjem instalacije Butterfly u Londonu 2003. Wilson je upotrijebio odbačeni mali avion Cessna, ponovo ga sastavio, skinuo sa njega sve oznake te ga dao zgnječiti u kompaktnu loptu. Zatim je, s grupom pomagača, u razdoblju od četiri tjedna “obnovio” zgnječenu letjelicu. Uz pomoć debelih konopa, remena i zapinjača Cessna je mukotrpno razmotana i ispravljena u oblik sličan originalu, sve to vrijeme viseći okačena o visoki strop. Proces se odvijao pred publikom, te je kontinuirano dokumentiran upotrebom digitalne kamere, u programiranim vremenskim intervalima.

Putovanje vozilom – putovanje kroz vozilo

Javni element ovog rada naveo je neke kritičare da ga gledaju više kao performans, nego kao skulpturu. No Wilson je nepokolebljiv u svom stavu da se, iako izveden uživo, proces “obnove” ne može nikako definirati kao performans, već kao “rad na terenu” s razlikom da je Butterfly koncipiran na način da je sam proces rada učinjen dostupnim publici – tako da se početno sam kreativni akt obnove aviona mogao činiti kao umjetnički rad po sebi. “Za mene su prostori u kojim stvaram, mjesta testiranja mojih ideja. Radeći Butterfly pustio sam publiku u taj prostor ranije, da promatra eksperiment kako bi si postavila isto pitanje koje postavljam sebi: Što čini skulpturu?” Izložba je kulminirala oslobađanjem obnovljene Cessne, rezanjem konopa koji su je držali u zraku puštajući je tako da padne nosom na pod. Zatim je, ispred olupine, postavljeno veliko platno na kojem je prikazana snimljena dokumentacija procesa obnove. Sam avion je ležao u mraku, skriven iza platna za projekciju. Ovo namjerno smještanje dokumentarca u prvi plan, oduzimajući tako stvarnom objektu vizualnu prednost, postavilo je dodatna pitanja o prirodi samog umjetničkog djela. U knjizi Richard Wilson u izdanju Tate Publishing, Simon Morrisey piše: “Avion je animiran filmskim zapisom svoje prošlosti, a fizičku podlogu dobiva u objektu kojeg dokumentira. Prošlost filma proteže se nepozvano u vrijeme sadašnjosti, a rezultat je skulptura koja stvarno postoji samo u dijalogu između prošlog i sadašnjeg vremena”. Nastavljajući raspravu o tome što je skulptura, Wilson radi Keep the meter running (Taxi), rad kojim, u mnogočemu, pomiče te granice još dalje. Rad je naručen od londonske Barbican Art Gallery 2006., kao jedan od tri povezana dijela Wilsonove instalacije u izložbenom prostoru galerije nazvanom Curve. Ponovo snimljen, kreativni proces, kroz vlastitu dokumentaciju postaje nedjeljivi dio rada. No, ovdje je i projekcijsko platno postalo fizičkom komponentom samog rada. Instalacija se sastoji od klasičnog crnog londonskog taksija, koji je nakošen te poduprt metalnim cijevima koje ga odižu od poda galerije. Pravokutan kadar platna za projekciju načinjen je od cijevi, a na njemu se neprekidno “vrti” (u loopu) film koji dokumentira proces rada. Wilson je preokrenuo standardnu asocijaciju, o taksiju kao vozilu koje nas premješta s mjesta A na mjesto B, tako da je sam poduzeo fizičko putovanje kroz samo vozilo – od prednjeg do zadnjeg dijela vozila – režući prolaz kroz različite metalne dijelove koji su mu priječili put. Učinio je i daljnje intervencije, ostavljajući vanjske limarske dijelove izbušene rupama. Ti su otvori izrezani posebno za svrhu dokumentacije Wilsonovog “putovanja” snimanjem – to su “promatračke” rupe za kameru.

Umjetnički postupak vs. umjetnički objekt

U radu Keep the meter running bilježenje kreativnog postupka izrade skulpture postaje sastavni dio fizičnosti objekta, a sama forma skulpture biva diktirana dokumentiranjem tog istog postupka. Više ne postoji opipljiva hijerarhija između objekta i povijesti umjetnikovog postupka, koju je moguće uočiti na “skulpturi” Butterfly. Ove dvije komponente sada su formalno sjedinjene. Osim toga, kreativni postupak je, od strane samog umjetnika, izveden kao primarno iskustvo putovanja, izmještanja. Fizičke intervencije na taksiju nemaju drugu funkciju osim da umjetniku olakšaju kretanje kroz objekt, te bilježenje istog. Da je ovaj rad napravljen prije tridesetak godina, bio bi bez sumnje smatran dokumentiranim performansom, a sam taksi bio bi tretiran kao “otpadak”, kao posljedica ili popratni učinak umjetnikove akcije. Odbijajući davati prednost postupku nad objektom, i obrnuto, Wilson direktno propituje suvremenu definiciju toga što jest, a što nije “skulptura”. Njegovi radovi zbunjuju, remete općeprihvaćeni nazor da, samom svojom fizičkom nazočnošću, skulptura može zauzimati, i pripadati samo sadašnjosti. Nadalje, on koristi primarno iskustvo kao prolazno sredstvo stvaranja nove i stalne realnosti, tj. propituje dane stvarnosti svijeta u kojemu živimo koristeći predmete i prostore poznate njegovoj publici, te ih mijenja zbunjujući pritom publiku s obzirom na njezina očekivanja. O tome kaže: “Ja nemam vokabular formi s kojima stvaram – moram se služiti pravim stvarima. Tako ću uzeti uredski ormar, stol za bilijar, bazen za plivanje, fasadu ili zgradu i manipulirati njima, na neki način, transformirati ih tako da više ne mogu funkcionirati na način koji od njih očekujete. No potrebna mi je ta inicijalna stvar iz stvarnog života. Oduvijek sam bio zaokupljen mogućnostima perceptivnih pomaka, a da bih načinio taj pomak moram početi s nečim što mislimo da razumijemo”. Posljedica toga su radovi koji su često vizualno spektakularni, i uvijek ludički. Wilson tvrdi da baš kroz “igru”, kao proces eksperimenta, možemo zaista istražiti vlastitu okolinu i početi propitivati što u njoj jest, a što nije moguće, umjesto bavljenja dopuštenim ili prihvatljivim.

Umjetničko djelo kao uputa za izradu

Ovogodišnji, treći susret umjetnika u Štaglincu popraćen je podrškom gradske uprave, društvenih organizacija i pojedinaca u koprivničkoj općini.

Tako će gradonačelnik Zvonimir Mršić prvoga dana pozdraviti umjetnike na večeri dobrodošlice; drugog će dana Galerija S iz Koprivnice organizirati druženje građana sa sudionicima susreta, a Vatrogasna zajednica Koprivničko-križevačke županije pobrinut će se za prijevoz umjetnika od i do zračne luke (u vatrogasnim kolima?). Stanovnici Štaglinca pomoći će u pripremi rekvizita za performanse, a neki će u njima i sudjelovati. U organizaciji sudjeluju i Udruga žena Proljeće iz Štaglinca, Hrvatski crveni križ te Turistička zajednica Koprivničko-križevačke županije. Susret će završiti zajedničkom izložbom koju će umjetnici sami postaviti na imanju umjetničke organizacije Moja zemlja, Štaglinec.