Neven Jovanović  

Noga filologa - Rieliti

kolumna

Ovoga je rujna HRT prikazao dvije britanske emisije o Rimljanima; bili su to Pompeji: posljednji dan (producent i redatelj Alisa Orr, proizvodnja BBC i The Learning Channel) i Kolosej: rimska arena smrti (producent i redatelj Tilman Remme, proizvodnja BBC i Discovery). Obje su snimljene 2003. i idu u paketu; osim toga, obje pripadaju žanru koji je na prvi pogled contradictio in adjecto: igranom dokumentarcu, ili dokumentarnoj drami.

Vulkan i arena

Pompeji su, dakako, o 24. kolovozu 79. nove ere, danu kad je osamnaestosatna erupcija Vezuva (od 1 popodne do 7,45 ujutro sljedećeg dana) vulkanskim pepelom zatrpala dva rimska grada – Pompeje i Herkulanej. Geološka, arheološka i povjesničarska saznanja osnova su za objašnjenje i prikaz kako prirodnih pojava, tako i ljudskih sudbina; tu su i potresi, i kiša kamena plovućca, i emisije otrovnih plinova – i čitav antički grad – i doživljaji očevidaca i žrtava.

Kolosej, pak, pripovijeda povijest znamenite rimske atrakcije, građevine svečano otvorene godinu dana po propasti Pompeja, zdanja građenog tijekom deset godina, golemog stadiona – većeg od Wembleyja, vele Britanci; Kolosej prima 55.000 gledatelja i doseže visinu od 53 metra – za ultimativnu adrenalinsku zabavu rimskog svijeta, za “najnasilniji, najsmrtonosniji promatrački sport u povijesti”: borbe gladijatora. Kolosej i svijet gladijatora opet su prikazani paralelno s individualnom sudbinom – kroz priču o Veru (“za razliku od Maksima iz holivudskog Gladijatora, ovaj je zbilja postojao, i nalazi se među rijetkim gladijatorima o čijoj borbi postoji povijesno svjedočanstvo”, inzistira BBC-jev materijal za tisak) i njegovu putu od roba u kamenolomu do gladijatorskog superstara s masama obožavatelja. Kulminacija stodnevnih igara pri otvorenju Koloseja – pred očima novog cara Tita i ostalih 55.000 Rimljana – upravo je meč Vera i druge najveće gladijatorske zvijezde Rima – Priska.

U obje emisije BBC igra na četiri aduta: prvo, to je maksimum vjerodostojnosti i “povijesne obaviještenosti”; drugo, to je maksimum uvjerljivosti izvedbe (ostvaren state-of-the-art tehnologijom i glumljenim sekvencijama); treće, to je premještanje fokusa s historiografskih totala na krupne planove individualnih života – ponekad izuzetnih, kao u slučaju cara Tita, superzvijezde Vera, prirodopisca Plinija Starijeg (koji je kao komandant rimske flote u Napuljskom zaljevu poginuo tijekom provale Vezuva), a ponekad “ljudi poput nas”, običnih Pompejanaca, čije drame zamišljamo iz mjesta i scena u kojima su zamrznuti njihovi ostaci – kao u slučaju žene koja prihvaća dijete iz ruku umirućeg muškarca, bogato ukrašenog mladog ženskog kostura pronađenog u gladijatorskoj kasarni, maloga psa ostavljenog na lancu, starca koji tijelom pokušava zaštititi trudnicu. Napokon, četvrti je BBC-ov adut spektakularnost. Prirodne katastrofe; borbe života i smrti; moć svjetske supersile utjelovljena u kamen i krv. Kao što spajaju moderno i drevno – najsuvremenije spoznaje i kompjutorske rekonstrukcije antičkih zbivanja – tako Pompeji i Kolosej spajaju i informacije i dramu, neponovljivost davno minule kulture i svevremenost temeljnih ljudskih stanja i emocija.

Totalna antika

Vrijedi još napomenuti – jer su gledatelji HRT-a, gdje je vrhunac multimedijalnosti objava termina emitiranja u novinama i na Internetu, ostali za to prikraćeni – da je BBC Pompejima i Koloseju osigurao jaku dodatnu podršku. Toliko jaku da se može činiti i obratno: da su emisije tek atraktivna dopuna postojećim BBC-ovim audio, video i tekstualnim materijalima o rimskoj antici. Obilje takva materijala možete, naime, naći na WWW-stranicama www.bbc.co.uk/history/romans, koje uključuju – uz forum, nagradnu igru, tekstove o rimskim ženama, o ropstvu, o carevima, o latinskim poslovicama – interaktivni krimić o ubojstvu Tiberija Klaudija Eutiha, pompejanskog trgovca nađenog u apartmanu u Ostiji (luci grada Rima). Tu su i srodne www.bbc.co.uk/schools/romans, o Rimljanima za školarce. Potom, u “svim dobrim knjižarama” možete kupiti dvije BBC Books knjige, Kolosej: čudo drevnog Rima i Pompeji – posljednji dan; obje su bogato ilustrirane, autori obiju su eminentni stručni pisci i ilustratori (Peter Connolly i Paul Wilkinson). Napokon, na DVD-u (koji je ovog proljeća objavio Warner), emisije su popraćene kako tekstovima o rimskoj povijesti, tako i intervjuima s autorskom i izvođačkom ekipom – s redateljima, kostimografima, glumcima, majstorima specijalnih efekata, te s kompozitorom glazbe i voditeljem kaskadera u Koloseju.

Sve što vidiš sad gola je istina

Cijelu ovu priču pričam zbog drugog rujanskog TV-programa: hrvatskog (odnosno RTL-ova) Big Brothera. Ne morate biti Salman Rushdie da bi vam na pamet pala sličnost gladijatorske arene i reality show obrasca; ne morate biti Slavoj Žižek da bi vam na pamet pala ekvivalentnost “palca nadolje” i “eliminacije” (“sudjeluj u eliminaciji Big Brother ukućana” reklamni je slogan od kojeg sam se poprilično naježio). No ovo su usporedbe dviju stvarnosti, naše i antičke. Mene zanima usporedba dvaju artefakata – krenuo bih od okolnosti da su i Big Brother i BBC-ove povijesne doku-drame televizijske emisije.

Kad sam već stvari tako postavio, nije bilo druge nego, dragi štioci, upaliti TV i odgledati bar malo Big Brothera. Kao što možda znate, tu je riječ o desetak mlađih muškaraca i žena koji imaju zadatak provesti sto dana (onoliko koliko su trajale igre pri otvaranju Koloseja!) zatvoreni u kući – pardon, u Kući; pritom im Veliki Brat zadaje zadatke koje trebaju ispuniti, propisuje što smiju, što ne smiju, priređuje im iznenađenja i podražaje (poput, zasada, puštanja glazbe). I, dakako, sve to snimaju kamere. I, dakako, igra se na izbacivanje, i to dvostupanjsko – u svakoj rundi prvo natjecatelji među sobom biraju dvoje koje bi većina htjela izbaciti, a završna odluka pripada gledateljima. Sve to garnirano voditeljima, ispovijedima, gostima u studiju, songovima, publikom i navijačima, sponzorima i mamama, nagradama i grljenjem američkog tipa.

Krv, znoj i suze

Ruku na srce, treba se pomučiti da nađemo dva različitija programa. S jedne strane ozbiljna, umjetnički dotjerana, prosvjetiteljski nastrojena i na tvrdim faktima temeljena BBC-ova zabava za intelektualno radoznale odrasle; nasuprot tome, hrvatska pop-kultura au naturel: kičasto upakiran koktel pubertetskih hormona, banalnosti i najobičnije praznine (mislimo da brijemo sto na sat, mislimo da nas drma kao nikoga na svijetu, a zapravo nas Društvo mijesi i ukalupljuje kako mu se prohtije).

Pa ipak, na obje su strane okosnica – i mamac – ljudi pod stresom. Drame. Emocije.

Pa ipak, na obje se strane prodaje stvarnost. Jednom daleka i egzotična, drugi put bliska i svagdašnja – ali stvarnost. Sve to zbilja postoji.

A opet (kao što je lucidno zapazila Tina Udović, kolumnistica Novog lista), ono što gledamo zapravo i nije stvarnost. Kao što Rimljani nisu govorili engleski, tako ni svatko od nas ne provodi sto dana neprekidno dramatičnog nadmetanja u šarmantnoj prirodnosti, umjerenoj originalnosti i trpljenju izolacije. To što nam pokazuju nije stvarnost, jer stvarnost je nedokučiva – i krajnje netelevizična. To što nam pokazuju nije stvarnost, to je rieliti: red stvarnosti, red fantazije i stilizacije.

Ti su redovi kod BBC-a i kod RTL-a, očito, drukčije raspoređeni. U dvjema BBC-ovim emisijama stvarne su polazne točke: što se događalo, kako je to moralo izgledati; fantastične su i stilizirane izvedbe. U Big Brotheru je obratno: situacija je fantastična (asocijacije na Kafku potpuno su umjesne), a izvedbe stvarne: ti se ljudi zbilja ljute, ljube, bore za opstanak, lome pod pritiskom.

I tužna je istina da nijedna od ovih kombinacija ne uspijeva.

O koristi i štetnosti stvarnosti za TV

Što se Big Brothera tiče, potpuno sam siguran o čemu je riječ; osjećaj odvratnosti koji me natjerao da ugasim televizor ne ostavlja mjesta grešci. Nije riječ ni o kakvoj etičkoj ili moralističkoj zamjerci. Jednostavno – ti su ljudi (a ovdje mislim i na “ukućane” i na “autore i realizatore”) sve stavili na izvedbu, a izvedbe jednostavno nisu dovoljno dobre. O čemu je riječ znat će svatko tko je gledao, makar iz prikrajka i makar nakratko, kako nastaje, recimo, jedna predstava ili jedan koncert. Biti prirodan nije dovoljno dobro za pozornicu; televizijsku ili neku drugu, svejedno. Nije dovoljno čisto, nije dovoljno jasno, u krajnjoj liniji – nije dovoljno efektno? A kad treba glumiti, to ipak mnogo bolje rade pravi glumci. (To što u Big Brotheru ni izvedbe onih koji bi trebali biti pravi glumci – na primjer, voditelja – također nisu dobre, ukazuje i na izostanak pravog redateljskog rada.)

No, za BBC-ove doku-drame već nisam bio siguran. Što pak tu ne štima? Ako mi je Big Brother odbojan, ovo bi mi moralo biti odlično; pa u Koloseju su išli toliko daleko da čak govore latinski, i to autentičnim rimskim izgovorom (samo su unutarnji monolozi i naracije na engleskom)!

Htio bih da sad mogu izvući asa iz rukava, iznijeti autoritativno tumačenje svog nezadovoljstva... Ali ne mogu. Evo najboljeg do čega sam uspio doći. Koncept koji štima na papiru – kombinacija pouke i spektakla, informacije i drame, stvarnosti i iluzije – jednostavno ne štima u realnosti. Ma kakvi bili omjeri i ma gdje bili naglasci. Svaka je od komponenti odviše prgava, odviše sebična, da bi surađivala s onom drugom. Zato Kolosej, sa svom svojom povijesnom obaviještenošću, izgleda tek kao televizijska kopija Gladijatora ili Ben Hura; fiction, jednostavno, stvara bolju iluziju nego faction. (I ovdje je moguće da redatelji jednostavno nisu bili dovoljno nadahnuti – ali to također sugerira da fikcionalna strana nije imala prostora da se razmaše.)

A moguće je i još nešto. Nešto što uviđamo tek kad opet krenemo razmišljati o BBC-ovim emisijama i Big Brotheru istovremeno.

Nijedna nam strana ne može stvarnost – taj svoj osnovni proizvod, tu svoju glavnu atrakciju – pokazati samu za sebe. Kao takva, stvarnost je podjednako netelevizična i neprosvjetiteljska. Tko bi gledao, i čemu da gleda, hektare pompejanskih kostura i kamenja, ili dane i dane najsvakodnevnije, nemontirane svakodnevice, one svakodnevice koja je posve identična našoj, ili čak i manje zanimljiva od nje?

Privlačnost stvarnosti treba napraviti. Nije dosta samo styling? Dajmo onda komentare, analize, marginalije, popratna događanja, “interaktivnost”, šakom i kapom; što više, to bolje.

A tada se, uf!, još jednom potvrđuje misao Waltera Benjamina (iz 1936.!) da nijedan događaj više ne stiže do nas a da nije već prožet tumačenjima. A Benjaminova zapažanja imaju i nastavak: Benjamin komentiranom događaju – informiranju – suprotstavlja pripovijedanje (tvrdeći, dakako, da je ovo potonje fenomen koji u naše doba odumire). Pola je pripovjedačkog umijeća u tome da se priča, prilikom izvedbe, održi slobodnom od objašnjenja... Iznijeti ono najneobičnije, ono čudesno, ali ne naturati čitaocu psihološku povezanost događaja; tako njemu ostaje da protumači stvari onako kako ih on razumije, i time pripovijedanje postiže širinu koja informaciji nedostaje.

Ispostavlja se da – usprkos inovativnosti mješovitog pristupa, usprkos pedagoškom miscere utile dulci – čisto pripovijedanje i dalje bolje pali od prisilnog braka pripovijedanja i informacije.

I šta da mu radiš.