Riječi izjednačene sa stvarima

Vesna Biga je književnica koja je dosad objavila nekoliko romana, zbirki pripovijedaka, zbirki pjesama, dnevnik te drame koje su prevođene i izvođene na radiju. No ono što čudi jest da ovu zanimljivu spisateljicu recepcija zaobilazi, da njezin bogat opus nekako ostaje po strani te da je iz sjene jedva izronio dnevnik Autobusni ljudi, i to zbog ratne tematike, priče o izbjeglištvu. Prošle je pak godine objavljena njezina nova zbirka pjesama Ispod kapaka druge rase u izdanju Naklade MD.  

Neki bi drugačiji naslov ove zbirke mogao biti Riječi i stvari, isto kao naziv važne knjige francuskog teoretičara Michela Foucaulta. Pišući o epistemi XVI. stoljeća, Foucault ističe da je svijet tada bio prekriven znakovima koje treba dešifrirati, da jezik nije bio arbitraran sustav. Jezik je stavljen u svijet i istodobno čini njegov dio zato što same stvari skrivaju ili pokazuju svoju enigmu kao jezik, i zato što se riječi ljudima nude kao stvari koje valja dešifrirati. I upravo je to ono što priziva Vesna Biga, ono stanje koje više nije moguće vratiti, stanje kada između  riječi i stvari ne postoji razlika, već znak jednakosti.

Zavođenje riječi

Riječ je neimenovana. Lirska junakinja je ona koja joj treba nadjenuti ime. Riječ može utisnuti se u kožu, tijelo (“odjek u moju kožu”), a zatim nestati, izgubiti se među stvarima (“među raznim stvarima”)… Ponekad iskustvo s riječju biva posve novo, “ravno nijednoj riječi koju znam”. Junakinja želi prisvojiti riječi, riječ lovi riječima kao kakvim udicama, pa ih poslije pribadačama veže u neku ispovijest, koja bi trebala biti njezina, a postaje tuđa.

Riječi ponekad ostavljaju tragove u drugim riječima, kreću se mjestima gdje nema ljudi ostavljajući junakinju sa “žudnjom da bude bezimena”. Riječ želi pobjeći, ali prati je sjenka imena kao lovac koji je želi ukrotiti, pripitomiti. Nije nimalo čudno  da su riječi u poeziji Vesne Bige najčešće metaforički vezane za čudovišta, sitne životinje, vilinska bića, za svijet bajke i mita, kad je postojala nedjeljivost stvari i riječi.

Riječi i same “daju tijelo”, ali one i nastaju iz npr. životinjskog tijela, kao u pjesmi “jednim zamahom dlana”. Ponekad riječ pripada mnogim riječima, pa joj nije moguće odrediti opseg, pronaći jednoznačnost, te se na kraju junakinji čini “da ničeg nije bilo po čemu bi se/znalo što je to što više nije tu”. S riječima je moguće i sukobljavati se jer one ne žele biti zarobljene imenom, pa izmiču. Čak ni kada junakinja nudi bilo koje ime, riječ ne mari, “nije pristala da bude”.

Zavođenje riječi zapravo je igra odazivanja, pogađanja u kojoj se i vlastita glad utažuje strpljivošću. Ponekad, kao u bajci, riječ je poput opasnosti koja kruži oko kuće i želi biti dozvana, ali ne može ući u kuću jer ipak ne postoji “lozinka”. Riječ ne želi odati svoje ime, ona ostaje neizgovorena premda traži da je junakinja uzme, “prozbori”.  Riječ koja miriše na ribu ima slatko meso. Mirisi se uče po riječima, pa tako iskustvo govora biva važnije od dodira koji više ne može biti neposredan. Junakinja vidi mnoštvo malih sitnih riječi, nalik malim paučastim čudovištima, koje glavinjaju i koje još uvijek nisu svedene na neku veliku riječ. U pjesmi Batić-čekić riječ naglašava: “da li je znala da je gledam, da li je snila/da će mi uzmaći pod šuškavu riječ Lišće”. Ona čak i pronalazi male sitne riječi koje su kao otpad, koje nitko nije izgovorio i dao im ime. I tada se u njoj pojavljuje zapravo božanski naum da ih oživi, da sazna njihova imena. I riječi su ponovno izjednačene sa stvarima…

Riječi često ostaju bez imena jer su promjenjive, ne žele biti fiksirane, igra označavanja rijetko se kada završava, ali to junakinju ne ispunjava tugom jer ističe: “i poslije sam još bila ponosna što nisam/pronašla njeno ime, i što ga ni dan danas/ne znam”. No ipak osjeća i nemoć  jer “nije bilo lako među riječima tako velike zapremnine/s tako malim tijelom na raspolaganju”. Usred tog nereda ponekad se ne smije biti milostiv jer se neke riječi moraju držati u poslušnosti i “utamničiti pogledom”.

Pravi identitet

U posljednjem ciklusu u zbirci Po nacrtu ustajanja naglašeno je podvajanje u samoj junakinji. Ona sama prepoznaje sebe, ali i drugu sebe, izbjegava poznate gradove u kojima joj drugi nameću identitet u kojem bi se ona jedino smjela nalaziti jer “dovoljno je da te vide jedanput pa da završiš uslikana”. Ta udvajanja osobito su naglašena u pjesmi Po nacrtu ustajanja jer ondje junakinja ostavlja prijašnju osobu koja je bila, vidi onu ispred sebe i tako izbjegava jednoznačan identitet. I kad ostaje bez dokumenata, ona promišlja svoje moguće nove identitete, naglašava: “bezoblična sam masa koja se kreće”. Neki novi identitet zasnivat će se na povjerenju u nekoga tko će joj ga aleatorički podariti. Jer službeno ime ne može označiti sve promjene. U pjesmi Mammalna majka koja je junakinji nadjenula ime “pita se jesam li još uvijek ta/I pod tim imenom”. Ona majku ne zaziva imenom.

I svakako se na ovom mjestu možemo prisjetiti Valéryjeve teorije jastava u kojoj je temeljno razlikovanje ono između moi i personalite. Personalite je ono što vide drugi, osoba kakvom se predstavljamo svijetu, a moi predstavlja ja kao neku vrstu mijenjanja, mogućnost promjene. I baš kao Valéry, Biga impostira tezu da je taj identitet koji je zajamčen snagom označavanja koju nosi vlastito ime i granicama tijela, da je lažan, a da se pravi identitet nalazi  u unutrašnjem moi i nije spoznatljiv pa se i ne da identificirati.

Pjesnikinja slijedi i Brodskog, njegovu tezu izrečenu u Vodenom žigu da smo  ono što gledamo i da je oko naše “jedino sirovo, riblje unutrašnje osjetilo koje pliva, strijelja, prevrće se” te se čini da je tijelo nosač oka. Junakinjin pogled pada na stvari, u čvorištu oka ostaju zamrznute slike nečijih lica, ona se ogleda u tuđim očima, dotiče pijesak očima, odražava, a njezine zjenice postaju sobe koje se pune strahom. Kapci  određuju količinu svjetlosti, ona im ne može “narediti”. Ponekad iza sna ostaju neki prizori koje pohranjuje ili pak traži svjedočenje nečijeg drugog pogleda da ih potvrdi. Oči, kako ističe u pjesmi Na trenutak zaglavljena, “tjeraju svoje”, kao i drugi dijelovi tijela, pa ona osjeća kao da je zarobljena gledateljica koju drugi ne vide kroz prozorska stakla. Tek ponekad može vladati svojim tijelom, pa ga ošine zjenom ili “naredbom u kojoj raste bijes”. Svojim pak pogledom ona prati druge, zamišlja njihova kretanja i njihove smrti  kao u pjesmi Pogleda oličena staklom. 

Žudnja za začaranim svijetom

I ponovno nastaje nesrazmjer između riječi i viđenja; riječi postaju nužan suvišak koji preostaje kada se više ne može gledati “božanski”.    

Junakinja je ponekad nemoćna pred drugima, izbjegava ih zbog već pripremljenih riječi koje bi izgovorila i zbog predvidljivosti koja je ne usrećuje, pa odgovara, kada je nepoznati pozivaju na vino, “da to nije ona čaša iz koje se ja mogu napiti”. U pjesmi Kad-tad ostvaruje komunikaciju koju sama uvjetuje - zna tko će nazvati i tako predvidljivost neutralizira mogućnost da se pojavi netko nezvan, strašan, nestaje bojazan da će se “slušalica preobraziti/u čeljust”.     

Iz te izdvojenosti junakinja ipak istrčava ususret prizorima rata koji joj se nameću simultano sa znacima proljeća koji proviruju. Ti znakovi rata dio su njezina predskazanja, slutnje, njezine senzibilnosti zbog koje proživljava nesreću,”vidi je”, kao što neki vidoviti vide lice ubojice koji je nestao. I kao da je nemoguće izbjeći interiorizaciju prizora koji se uvlače kroz oči, ulaze u nju, bombardiraju je… I čak pokušaj zaborava suvišnih ljudi, predmeta izaziva osjećaj krivnje… U pjesmi Ispod kapaka druge rase riječ je upravo o tome, o ubodljivim riječima koje ulaze “kad tijelo biva mekanije nego inače”. I tada je nemoguće ocrtati granicu sebe i svijeta, njezino tijelo postaje tek oruđe novih spoznaja.

A lirska junakinja Vesne Bige jedino žudi za nekim prošlim vremenom kada “moglo se dosegnuti do čistije božanske objave” i kada su vjetrovi imali stvarnu moć. Za vremenom kada je svijet bio začarana, neotkrivena knjiga u koju je, kako piše Foucault, Bog zasijao samo figure koje valja dešifrirati.