Riječko proljeće 2008.

Manje-više jedina “revolucionarna” stvar koja se u socijalističkoj Rijeci “davne 1968.” desila (tj. i jest i nije se još tada “desila”) jest otvorenje kluba, koji se onda još nikako nije mogao nazvati Palachom jer se?Jan P. u Pragu samozapalio tek u siječnju sljedeće, 1969. godine. Slična je situacija nastala, odnosno umjetno je režirana, dakle “kreirana” od “više sile” (čitaj: komunalno-kulturne Politike) prošle, odnosno ove “jubilarne” 2008. godine. Klub Palach, tj. deset godina umjetničko-akcionističkog organizatorskog djelovanja Multimedijalnog centra d.o.o. Rijeka s Galerijom O.K., istodobno je i “slavljen” (u suorganizaciji s riječkim?MMSU-om) i upropašten u istoj “suorganizaciji”, od iste više Sile (skraćenica: K-KP, vidi gore).

Kaotično stanje

U isto vrijeme udijeljen je otkaz višem kustosu MMSU-a, slučajno istoj osobi koja je bila jedan od utemeljitelja i voditelja “slavljenog” aktivizma MMC-ove Galerije O.K., naime potpisniku ovog priloga B. Cerovcu, od kolege koji će od 26. ožujka, odnosno od 16. travnja “i biti i ne biti” novoimenovani (po drugi put) ravnatelj riječkog MMSU-a, ali istodobno i zagrebačkoga HDLU-a, što cijeloj priči daje diskretno metafikcionalan, “borgesovski” štih (začin). Btw, sustav je prešao u blago determinističko-kaotično stanje i zahvaljujući notornoj zbrci u gradiću Rijeci stvorenoj od Instancija oko inauguracije, žiriranja i dodjele Nagrade Ivo Kalina (2007.-2008.), po krajnje protuslovnim, odnosno proizvoljnim “kriterijima” i pravilima, o čemu je u kulturnoj rubrici Novog lista objavljen članak Umjetnik i/ili kustos 18. ožujka 2008. Nadežde Elezović.

Tzv. nepodobni MMC-akcionisti

I tako, dok se u blizini čuvenog zagrebačkog Purgeraja, na romantičnom Ribnjaku, slave rođendani uz kapljicu?mladalačke krvi, početak riječkog proljeća 2008. protječe u konspirativno-komornoj atmosferi kabala, intriga, političkih podvala i gušenja tzv. “Slobode Medija”: objavljeno je, napokon, da gradske vlasti, političari nastoje diktirati jednoj nezavisnoj novini, riječkom Novom listu, koga se smije, a koga ne smije spomenuti uz priču o autoru (“laueratu”) nagrađenih izložbi u sezonama 2007./2008. Pri tom su, naravno, “strateški eliminirane” iz igre sve izložbe, pa tako i slavljenička, jubilarna 10 godina MMC-a, to jest sve što smo u Palachu u ciglih deset godina realizirali (“Mi”, nepodobni MMC-akcionisti, performeri, suradnici, voditelji, savjetnici… u razdoblju 1997.-2007.), s obzirom na to što je ta izložba realizirana “u suorganizaciji s MMSU-om”, pa nije red da predsjednik Komisije za Nagradu bude slučajno “ista osoba” kojoj upravo istječe mandat na mjestu ravnatelja MMSU-a kao potencijalnoga kandidata za Nagradu. Elegantno, nema što!

Zbog čega uopće spominjem Borgesa? Pa, samo stoga što se dotični prvi veliki simulacionistički književnik (prije J. Ballarda s prvim simulacionističkim romanom Crash, po Baudrillardu) volio igrati “zabludom dekadnog računanja vremena”, a niz famoznih “jubilarnih”?transestetskih manifestacija u kojima sam 2007. ovako ili onako i sam sudjelovao flagrantan su primjer do kakva “artificijelnog kaosa” dovodi naivno “dekadno računanje” značaja pojedinih društvenih i, posebice, umjetničkih fenomena na domaćoj art sceni. Palach – kao sad novoinaugurirana betonska kutija za cipele na riječkoj Delti (“Molekula” kao koncepcijski apsolutno indiferentan konglomerat politički valjda “podobnih” udruga?) ostao je ponovno ispražnjenom ljuskom desetogodišnjeg MMC-ova aktivizma.

Palach, Močvara…

Pustinje, močvare, parkovi, ribnjaci i nasadi... Početak burnog proljeća 2008. neodoljivo nas upućuje na ponovno iščitavanje Tisuću platoa (Deleuze, Guattari), Beyevih “TAZ”-ova i teksta Andreje Zlatar o Ne-imaginarnom Zagrebu, objavljenom u Zarezu broj 227, odmah nakon URK-ova Priopćenja / Najave zatvaranja Močvare..

Naime, aktivizam MMC d.o.o. kao “poduzeća” te Močvare u posljednjih devet godina nema više smisla strogo vezivati za “mjesto”, ukoliko ne želimo upasti u patetično beznadnu site-pecific situaciju. Ne radi se o tome da “Gradovi”, da, pisani velikim, a ne malim početnim slovom (instancije političke vlasti i vlasništva nad prostorima), “ne mogu”, “ne znaju” iznaći modele financiranja i strategije/taktike ispravnijeg kulturnog iliti, uže, artističkog djelovanja ili, općenito, osvještenijeg, kreativnijeg, kritičnijeg, radikalnijeg društvenog djelovanja, neovisnog od Sustava vladavine (NGO-i, klupska scena, indie udruge, mreže...) nego o nečemu puno gorem i perfidnijem.

Sustavu – kako je galopirajuću sustavno-stihijsku brutalizaciju društvenog stanja u povodu “slučajeva” Močvara, Maksimir, Ribnjak..., a ja dodajem i jednako poznat i znakovit “slučaj” ex-kluba Palach – kritički izložila Andrea Zlatar u spomenutom članku očevidno odgovara periodična devastacija/dekadencija klupskih, klupsko-galerijskih te suburbanih “žarišta” otpora, ustanaka ili najobičnijega uličnog “folklora” – koji Politika loše prikriveno instrumentalizira u stranačke i egoistične svrhe uspostave (ponovne) kontrole nad situacijom i pučanstvom: “Podijeli, zavadi, vladaj” model.

MMC je “samoinicijativno” raskinuo ugovor s Vlasnikom, kao što je?1969. Jan Palach jednako “samoinicijativno” raskinuo ugovor “samozapalivši se”, a Isus “dopustivši” da bude razapet na križ. Jer T.A.Z.-kraljevstvo nije “od ovoga svijeta”, već nebesko. Dakle, pokretljivo, nomadsko, rizomsko, sveprisutno poput nebosklona, oceana i, last but not least – pustinje (močvare).

Poziv na akciju

Kao što Warholova Factory nipošto nije “mjesto”, nego prije jedinstven fenomen, kao značajno “žarište”, poprište i rasadnik artističkog i transartističkog djelovanja čije “iskre” i posljedice (“idealne utjecaje”, po Leibnizovoj Monadologiji) itekako osjećamo i mi, danas, “ovdje i sada”, tako, manje-više analogno, ni desetogodišnje djelovanje MMC d.o.o.-a na riječku i šire, hrvatsku indie-scenu 2000-ih nije svedeno na topos Kluba Palach. MMC se pripremio za izlazak iz te prostorne “kukuljice”, uskoro će biti objavljene prve informacije o “TAZ-ovskom” programu Udruge MMC za sezonu proljeće-ljeto 2008. jer je MMC legitimni “slijednik” vlastitoga Programa 97-07, koji je realiziran i na drugim lokacijama, ne samo kroz prostor već i kroz vrijeme: otud Beyev tehnički termin: Temporary Autonomous Zone ( T.A.Z.).

MMC ima svoju site-specific adresu i u riječkom neboderu, gdje trenutno stanuje/stoluje Damir Čargonja Čarli. Ovih dana MMC će upriličiti press konferenciju; najavit ćemo skora umjetnička dešavanja, okupljanja, akcije i, naravno, novo izdanje Festivala nove umjetnosti (FONA) ljeta 2008.

Palach je samo kao “ex-klub” privremeno “zatvoren”, “raseljen”, no MMC nije, niti može biti “spriječen” da legitimno nastavi s vlastitim djelovanjem – neovisnim o “slučaju Palach”.

Sad je pitanje postoji li i unutar-i-oko Kluba Močvara skup/mreža?URK-ovskog (indie, naravno) aktivizma koji?će i nakon eventualnog – neželjenog – zatvaranja Močvare kao “toposa” biti u stanju (sposoban) nastaviti sa specifičnim “močvarnim”, odnosno “trans-močvarnim” djelovanjem – i u Zagrebu i općenito, u “TAZ-ovskom” dosluhu s neformalnom “mrežom” srodnih žarišta djelovanja, bunta, slobodoumnih i slobodarskih ideja i odgovarajućih praksi.

Brutalni gard Polit-Gradova (bili oni Gotham City, Sin City ili pak Shit City) upućuje nas na zaključak veoma blizu onoga koji je Andrea Zlatar precizno?artikulirala u Ne-imaginarnom Zagrebu; naime, pokazalo se slijedom nemilih dešavanja u posljednjih nekoliko mjeseci da postojeće strategije i taktike clubbinga, suburbije, neovisnog umjetničko-organizacijskog djelovanja i umrežavanja nipošto nisu “dovoljne” za korjenitu promjenu “društvenih snaga i odnosa” na relaciji vladajućih (vlasničkih, komunalnih, “zakonodavno-izvrsnih”, pravosudnih, pa i “policijskih” i, opet last but not least!, “civilnih” a opet profitabilnih) i neovisnih, ali nasilno marginaliziranih i ekonomski poraženih “močvarno-samozapaljivih” klupskih, supkulturnih, “alter-” artističkih potencijala, udruga, bilo etablirano “umreženih” bilo neumreženih, “TAZ-ovski” neovisnih i nomadskih, “neispruganih” i neispeglanih nekom globalizirajućom platformom interakcija (hijerarhije). Ta svi skupa i pojedinačno trebamo se zapitati nije li “vrijeme” da se nojeve glave fingirane “naivnosti” indie-protagonista izvuku iz pustinjskoga pijeska ili pak “močvarnog blata”, svejedno, te da se pripremimo za malo radikalnije Proljeće od ovoga kako je pesimistički, letargično, melankolično započelo ožujka 2008: “Proljeće je otpočelo s kišom, s vlakovima koji kasno stižu...”. E da, i sa “suburbanim” aktivizmom na našim čemernim kružnim ulicama, ribnjacima, pokraj naših sub-limb-purgatorija, diljem naše Doline suza. A sve u iščekivanju D-day susreta s “Bush snagama”.