Epigram, koji je poezija, te obavezu jasnoće i preciznosti ima tek u višem stupnju, sabija dvije dimenzije u jednu: kombinira povijesnu političku preobrazbu, čiji su vrhunac bili “in hoc signo vinces” i Milanski edikt, s onim najnovijim što se rađalo pred očima Jana Vitala: s Rimom Sikstine i Via Giulia, matematički skladnih pjaca, ravnih avenija, raskošnih palača, s Rimom koji ostatke antike premješta na mjesta na kojima će bolje izgledati.
Moskva. New York. Pariz. Rim. London. Gradovi su dobra polazišta za meditiranje; svaki je obrastao gustim slojevima asocijacija, povijesti, značenja. Prije više od četiristopedeset godina tako je jedan Sicilijanac, imenom Giano Vitale (Janus Vitalis, 1485-1560) meditirao o Rimu. Plod je njegova meditiranja bio latinski epigram koji smo ovdje preveli na hrvatski; njegov prvi stih, inače, glasi “Qui Romam in media quaeris novus advena Roma”.
Čvrsto snađe rasap
Putniče, za Rimom tragaš usred Rima,
ali usred Rima nećeš naći Rim;
razvaline gledaš silnijeh zidina
dok amfiteatre krije smeća kup.
To ti je Rim. Ali i pred lešem grada
tolikoga još se koža ježit zna.
Svladavši svijet, Grad se diže sam na sebe
te pobijedi sve što nesvladano bje;
svladani Rim sad je grob Rima vladara,
pobjednik je isti pobijeđeni Rim.
Još je znakom rimskog veličanstva Tiber,
kako god ga brzi k moru vuče tok.
Spoznaj moć Fortune: čvrsto snađe rasap -
što se stalno giba, to postoji sveđ.
Stakleni ormar u kokošinjcu Rim nije Rim, kao što Dubrovnik nije Dubrovnik (“Čitav grad je stara svirala što svira / za škudu stranca, tuđinskoga srebra”). Grad – slavni Grad, Grad-etalon – istovremeno je i više i manje od onoga što smo očekivali. S tim da je “više” često sasvim neočekivano. Od lažnih fakira koji kraj Foruma levitiraju za euro, preko metalnih obora koji usmjeravaju kretanje stada turista i staklenoga ormara u kojem je Pietà, do posebne arome zraka u metrou. Velik dio onoga što Rim danas jest neće se naći ni kod Seneke ni kod Augustina (premda oni ne bi bili jako iznenađeni), ni u Jansonovoj povijesti umjetnosti. Da dopremo do Jansona i Seneke, treba prvo “oguliti” Rim-kao-živi-grad – a pri guljenju se slojevi stalno miješaju.
Za Jana Vitala, oko 1550, situacija je bila tek donekle slična. Kada ovaj renesansni pjesnik u Rimu nije mogao naći Rim – poput svojeg kolege Erazma Roterdamskog (koji je četvrt stoljeća prije Vitala napisao “Roma Roma non est”) – to znači prvenstveno da nije mogao povezati predodžbu silnoga i moćnog gospodara svijeta poznatog iz školske lektire, onoga u koji “vode svi putovi”, s malaričnim kokošinjcem načičkanim kulama lokalnih klanova koji su čitave gradske četvrti pretvorile u vlastite feude. “Vječni grad”, za rimskih careva dom milijun stanovnika i najveći skup ljudi Zapadnog svijeta, imao je oko 1550. nekih pedesetak tisuća žitelja (populacija današnjeg Slavonskog Broda) naguranih u tijesne vijugave uličice, obrtničke radnje, skrivena dvorišta.
Suton renesansnog sunca Reći ćete: ova slika nije točna. Renesansni Rim nije isto što i srednjovjekovni. Renesansni Rim – nakon pape Julija II, nakon Michelangela, Rafaela i Bramantea – opet je jednom “klasični grad čitavog svijeta”, čudo sjaja i monumentalnosti, magnet za najveće talente Italije i Evrope, središte grozničave umjetničke i znanstvene aktivnosti (“Sva je naša umjetnost”, uzdisao je Ferdinand Gregorovius oko 1870, “tek posljednja zraka sutona renesansnog sunca”.)
To je signal da epigram Jana Vitala ide dublje od vica kakvim se na prvu loptu čini. Jedan su Rim, svakako, antičke ruševine, ona lešina (ili kostur) velegrada od Augusta do Karakale, ono što razgledavate za sedam i pol eura, ono o čemu su Erazmo i Jan Vital sanjali, a teško su mogli naći usred kaosa Rima svoga doba. Ali epigram spominje, pripazite, i drugi Rim: onaj grad koji je pobijedio samog sebe.
Gdje antika izgleda bolje Antički su velegrad uništili barbari i propast Rimskog Carstva (po Jeronimu, nakon Alarikova pustošenja Rima 410, “in una urbe totus orbis interiit”: “u jednom je gradu propao čitav svijet”). Rim koji je zaratio sam protiv sebe mora onda biti nešto drugo, i to uništenje moralo se odigrati nekako drugačije. To mora biti aluzija na kršćanski, papinski grad u koji se preobrazila poganska metropola. Epigram, koji je poezija, pa nema obavezu jasnoće i preciznosti (odnosno, ima tu obavezu tek u višem stupnju), ovdje i sam sabija dvije dimenzije u jednu: kombinira povijesnu političku preobrazbu, čiji su vrhunac bili Konstantinovo “in hoc signo vinces” i Milanski edikt, s onim najnovijim što se rađalo pred očima Jana Vitala: s Rimom Sikstine i Via Giulia, matematički skladnih pjaca, ravnih avenija i raskošnih palača, s Rimom koji premješta ostatke antike na mjesta na kojima će bolje izgledati. Rim koji je bio (antički) supostoji s Rimom koji je sada (renesansni); jedan je grobnica drugoga, ali ta grobnica i dalje nekako odražava onoga koji je pokopan. Ti nerazdvojivi slojevi života-povijesti u epigramu su uobličili ono klupko paradoksa od kojeg se malo vrti u glavi. Kao što se malo vrti u glavi turistima na obilasku. (Jedan euro za fakira koji levitira.)
Kroz književnu republiku teče Tiber No, pjesma Jana Vitala ima i treći dio. On donekle proturječi gornjim tumačenjima. U posljednjim se stihovima, naime, javlja postojan “znak rimskog veličanstva” - ali to je rijeka Tiber. Ne djelo ljudskih ruku (niti papinskih graditeljskih inicijativa niti renesansnih genija), nego prirodna pojava. Pojava, k tome, i sama paradoksalna, na način dobro poznat još od Heraklita. Rijeka jest i nije, ona je ista i drugačija. Tiber je tu tako što neprestano odlazi (da se izgubi u Tirenskom moru). I to je jedini vid postojanosti dan ovome svijetu. Kad govorimo o “vječnom gradu”, izričemo, u biti, isti paradoks – istu grubu aproksimaciju – kao kad govorimo o “uvijek istoj rijeci”.
“Na prijelazu šesnaestog i sedamnaestog stoljeća Francuz je pjesmu o ruševinama Rima čitao s potpisom Joachima du Bellaya; Poljak je istu pjesmu poznavao kao djelo Mikołaja Sęp-Szarzyńskog; za Španjolca, to je bio rad Francesca de Queveda; a pravi autor, koga su ostali adaptirali bez imalo zazora, bio je malo poznati latinist i humanist Janus Vitalis iz Palerma”, napisao je Czeslaw Milosz 1983, skicirajući “književnu republiku” pjesnika. Gradovi su dobra polazišta za meditiranje. Tako su, eto, na temu Rima, a putem Jana Vitala, poželjeli meditirati i Francuzi, i Poljaci, i Španjolci (i još, na engleskom, Edmund Spenser, Thomas Heywood, Ezra Pound, Robert Lowell; kao i, na svoj način, Josif Brodski). Poput Rima, i poput Tibera, svaka je od njihovih verzija ista i drugačija. Mislim da je tako i s hrvatskom.