Ritanje u blatu

Posljednja dva književna proizvoda Borivoja Radakovića objavljena su “nabrzaka”; zbirka priča Porno izašla je da bi njezin autor mogao biti aktivnim članom FAK-a, a Virusi pod pritiskom ljetnih rokova u okviru kojih su se kretali svi Premijerini autori. Pretpostaviti da je itko od njih unovčio rukopis iz ladice osobno mi se čini nerealnim; hrvatski književnici, osim jednoga, nemaju štofa za tako što. Pitanje spomenutog štofa vjerojatno je ključni problem (opet gotovo) cijele ljetošnje biblioteke, jer većina objavljenih naslova, službeno predstavljenih osam romana, zapravo kao da nudi materijal i dah novela bespotrebno rastegnutih na dužinu koju nisu u stanju preplivati, pa je većina poplavila od hladnoće u zadnjim trećinama svojih tekstova, da bi se više od pola njih podavilo i slavno potonulo u zadnjim petinama. Veliko je to more, kako bi rekao Walter Benjamin, ocean, i niti nije neka sramota stradati ako si preko krenuo na kutiji šibica, dok samu ideju da se ugledne i renomirane književnike visokim honorarima potakne na pisanje treba pozdraviti. Kondicija je zakon! Radaković pripada također gornjem domu Premijerinih “romana” i, iako je roman Virusi significiran određenom količinom za tako iskusna autora iznenađujućih narativnih i karakteroloških vrludanja osobno mi se čini kako je Radaković ipak uspio ostati u zacrtanim gabaritima, te, zajedno s Edom Popovićem, ne obećavajući vrhunsku gurmansku gozbu koja na kraju završava toplim sendvičem, dao baš onoliko ili tek nešto manje od onoga što je svojim šturim, ekonomičnim stilom i obećao.

Muški klimakterij?

Glavni junak Virusa je Boris, pisac i novinar, čije ime asocira na Boru iz prvog Radakovićeva romana Sjaj epohe, koji imenom kao da podvlači autorov inherentni stav kako će, prvoborački, anarhistički i pankerski, svojim iskustvom stajati iza trauma nosećeg lika svog uratka. Njegova supruga Zrinka povjesničarka je umjetnosti kojoj je upravo odstranjen rak na maternici. S njim u uredu radi kolega-novinar, zabadalo – Boris ga prezire i mrzi istovremeno. On je, za razliku od njega, snalažljiv, socijalno uklopljen u sredinu, računalno pismen, s dobrim vezama, sklon balkanskom humoru itd. Preko puta zgrade u kojoj rade nalazi se cvjećarna s vrlo zgodnom majkom Mijom i još zgodnijom kćerkom Ivom. Borisu je pedeseta na vratu i pripada piscima koji “ne pišu za publiku, nego za kritiku”, a Zrinku je oženio, iako “nije bila poznata povjesničarka umjetnosti”. Kažem “oženio”, a ne “vjenčali su se”, jer je u podtekstu Radakovićevih Virusa po mom mišljenju smještena izvjesna količina ciljano subverzivne količine političke nekorektnosti. Radaković je u tom smislu preobaviješten i itekako osviješten “mudonja”, a k tome i popriličan narcis, da bi se, bez obzira na sve rokove svijeta, bespotrebno izložio kritici zbog nečega o čemu je sam ili već pisao ili prevodeći lezbijsku i gej poeziju, aktivistički postavljao temelje za rasprave o rodu i spolu.

Budući da se s obzirom na junakove godine tema muškog klimakterija nameće sama po sebi, mlađu je cvjećarku Radaković ubacio u radnju ponajviše zbog toga, no izmaknemo li se fraziranju na temu klimakterija, Borisove reakcije na djevojku jednostavno su zdrave bez obzira na godište, i meni prije zvuče kao erotski začin pisca otprije već izrazito sklonog tematiziranju erotskoga. Djevojka se, naime, tijekom jedne scene naginje, i on, na svoju nemalu radost, ugleda njezinu dojku. Ok. Što je tu klimakterično? S druge strane brak mu je u završnoj fazi raspada, obilježen tipičnim predrazvodnim miksom ravnodušnosti i iritantnosti.

Zrinka nakon operacije (dobroćudnog) tumora na maternici odbija samu pomisao na vođenje ljubavi, pa bi se ovdje prije moglo govoriti o dezorijentiranom tipičnom hrvatskom intelektualcu s početka 21. stoljeća zarobljenom razvaljenim brakom, poslom koji mu uglavnom ide na nerve i stvarnošću koju više ne uspijeva pratiti – njegovo ispadanje iz utrke duhovnog je, a ne biološkog predznaka.

Bez uobičajene “kaj kuiš” aparature

U Virusima nijednom ne zazvoni mobitel: iako se Boris služi računalom ono mu biva posjednuto virusima; pomaže mu kolega koji mu ide na nerve; a sam je tijekom seksualne i potencijalno ljubavne avanture s Mijom pokupio herpes. Emocionalna stanja likova Radaković nešto slabije prati nego njihovu egzistencijalnu izglobljenost: da bi npr. pokazao dubine i iskrenost svojih osjećaja, Boris liže ostatke fekalija s Mijine stražnjice. Tematski intrigantna scena koprofilije kao da ne uspijeva progovoriti univerzalnim ljubavnim jezikom, nego je prije puki eksces, autorova pomalo bespotrebna ekshibicija. No, virusi su svugdje oko nas, a osobito u nama, tutnji Borisom, proklamiranom pacifistu koji, stavovima unatoč, išamara jednog dječaka i udarcem šakom nimalo pacifistički nokautira kolegu s posla.

Atmosfera tranzicijske Hrvatske, nabildani frajeri debelih šija, kao tipični klišej ušetali su se i u Radakovićev tekst, jednako kao i izvjesni retrogradni (autorovi?) stavovi o modernoj umjetnosti i književnoj sceni u Hrvata. Što se tiče narativnih pogrešaka, rasplet s benignošću Zrinkina tumora ulazi mu prebrzo u radnju, prvo činjenično, jer za tako što potrebna su dva do tri tjedna regularnim putem (kolega s posla sa svojim vezama ulijeće nakon toga), i psihološki, jer bi raspad braka opterećen grižnjom savjesti zbog neizvjesna ishoda bolesti pripovjedački jednostavno bolje škljocnuo, bilo bi napetije, ovako je junak bezrazložno dobio popust od sudbine.

No, s druge strane Radakovićevi Virusi – cijeli ispisani u proširenom prezentu, bez ikakvih flashbackova, bez osobita autorova investiranja u obrazlaganja pozadine ili motivacije bilo čega što su njegovi likovi napravili i, što je kod dijalektalno vrlo spretnog Radakovića posebno zanimljivo, bez uobičajene “kaj kuiš” aparature kojom je (između ostaloga) i došao na glas kao kvalitetan pisac – dovoljno su zanimljiv i provokativan tekst.

Glupost i ravnodušnost

Točke oko kojih se kreće, osim spomenutog prikaza nutrine likova i njihova patrijarhalnog skladišta kao prave pozadine njihovih života, u pokušaju su gradnje romana kao apoteoze sadašnjeg trenutka kombiniranog s portretom umornog hrvatskog kozmopolita iz sedamdesetih, npr. Cvitanova grintava intelektualca sa svih strana okruženog bujanjem divlje stvarnosti na koju više, unatoč obrazovanju i pameti, jednostavno nema priključak, koji je u ove naše nulte godine stigao prije svega ne bi li odustao od svega i prepuštajući se obilato atavizmima. On pritom udara i rita se nalijevo i nadesno, prije u nerazumijevanju onoga što se zbiva nego buneći se protiv nečega, potonuo u sivo i ravnodušno socijalno blato, gdje ga se dočepaju, kao i Krležine junake, čudovišta iz hrvatske crne lagune znana i pod kodnim imenom glupost i ravnodušnost. Te, naravno, pada kao pokošen, kao i njegovi literarni predšasnici iz hrvatske moderne, junaci npr. Milutina Cihlara Nehajeva, kojima kao da je posvećen glavni lik Radakovićevih Virusa.