Rizik ekspresije

Još se jednom potvrdilo da na Hrvatski barokni ansambl iznimno pozitivno djeluje suradnja s gostujućim umjetničkim voditeljima. Naime, nakon što je nedavno finski čembalist i dirigent Aapo Häkkinen dobrano prodrmao taj sastav iz njegovog gotovo standardnog sviračkog drijemeža, isto je pošlo za rukom i austrijskom oboistu Andreasu Helmu.

Taj umjetnik, premda mu je tek 28 godina, već je jedan od najtraženijih europskih virtuoza na povijesnim puhačkim glazbalima, a HRBA ga je pozvala da pripremi program kojem će u središtu pozornosti biti barokna oboa. Riječ je o glazbalu koje je svojevrstan zvukovni amblem glazbe prve polovine osamnaestog stoljeća, koje je i jedno od tehnički najizazovnijih među povijesnim instrumentima. Andreas Helm je glazbenik koji niti ne pokušava prikriti taj neugodan aspekt. Naprotiv, on, umjesto da pipka sigurnim putem, svjesno ulazi u rizik, u kojem će snaga sviračke ekspresije biti važnija od izbjegavanja ponekog nespretno oblikovanog pojedinačnog tona.

Klasici žanra

To je načelo Helm prenio i na cjelokupno svoje umjetničko vođenje koncerta. Glazba je pritom bila na prvom mjestu, a solističko isticanje sporedno, pa je, od pet predstavljenih djela, tek jedno, Koncert za obou i gudače Alessandra Marcella, stavilo gosta-solista u prvi plan. Ostatak su zauzeli orkestralni koncerti i suite Arcangella Corellija, Georga Friedricha Händela i Johanna Sebastiana Bacha, čemu je pridružena i jedna Bachova komorna kantata.

Odabrana djela pritom su, svako na svoj način, predstavljala svojevrsne klasike svog žanra, pri čemu su skladbe Corellija i Marcella tipični primjeri rimskog, odnosno venecijanskog koncertantnog stila, dok su Händelov koncert i Bachova suita sjevernoeuropske reinterpretacije i nadogradnje tih stilova. Posve je izdvojen položaj, pak, imala Bachova svadbena kantata Weichet nur, betrübte Schatten, prava mala svečanost komornog glazbovanja, čiji bi dojam bio još i bolji da nije bilo vrtoglavog ljuljuškanja i nejasnog izgovora sopranistice Tamare Felbinger, te povremenih spoticanja čelista Krešimira Lazara.

Živo nadmetanje

No, tehnička izvrsnost ionako nije ono što je bitno za ovaj koncert. Jer, borbe s notnim materijalom, s uglavnom sretnim, ali do kraja neizvjesnim ishodom, bilo je u svim sekcijama ansambla, od solističkih istupa violinista Laure Vadjon i Silvija Richtera u Corellijevom djelu, preko nesigurnosti trublji u Bachovoj suiti, pa sve do nastupa troje oboista, predvođenih sâmim Andreasom Helmom.

Ipak, upravo je ta borba za glazbu, zapravo, bila i najveća vrijednost ovog događaja. Jer, njome je odlično pogođen temeljni karakter baroknog koncertantnog međusobnog natjecanja glazbenika, a usponi i padovi u tom nadmetanju unijeli su u glazbovanje Hrvatskog baroknog ansambla živost koja mu inače i prečesto nedostaje. A to je, u krajnjoj liniji, daleko i zanimljivije i uzbudljivije od svakog tehnički izbrušenog i akademski sterilnog kročenja uvijek istim, sigurnim i odavno utabanim stazama.