Nedavno je na pulskom sajmu knjiga crnogorski književnik Andrej Nikolaidis imao zanimljiv susret koji ga je potakao na razmišljanje o odnosu demokracije i samoubojstva
uče ujutro sam u Puli, na hotelskom doručku, sreo Petera Zilahyja, mađarskog pisca.
Sjajan tip.
Prije nego što sam pojeo prvu kobasicu, ispalio je tri brutalno politički nekorektne, dakle duhovite opaske.
Pita me on: kako je kod vas u Crnoj Gori, je li istina da su Rusi pokupovali pola zemlje?
Da, kažem, oni doslovce kupuju teritoriju, niko ne zna koliki komad države su zapravo kupili.
Za sad, Crnogorci su zadovoljni. Prodaju zemlju Rusima, kupe stanove i velike džipove, u kojima se onda voze po primorju i gunđaju zbog Rusa koji su sve pokupovali. Usput gorivo, koje njihovi džipovi naravno gutaju, kupuju na Lukoilovim, dakle ruskim pumpama. Uskoro, kako se priča, i neće biti drugih pumpi osim ruskih, jer će Lukoil, navodno, kupiti Jugopetrol, koji je Crna Gora ranije prodala Grcima, koji ne umiju zaraditi čak ni od prodaje goriva.
Pa šta je onda rješenje, pita me Zilahy.
Rješenje je univerzalno i uvijek jedno, kažem mu: na koncu će Crnogorci dići revoluciju, sve nacionalizovati i onda sve od početka, iznova i iznova. Ili neće, no to je uvijek rješenje.
Onda Zilahy, koji je u međuvremenu popio četiri espressa, započne nostalgični kolonijalni diskurs.
Kaže mi kako je Pula tradicionalno ljetovalište Mađara. Ovo je bilo naše more, kaže. Mi smo podigli Rijeku. Čak je i Napulj bio naš.
Meni padne na pamet kako kafa, izgleda, djeluje kao sredstvo za anuliranje postkolonijalne svijesti.
Onda nas razgovor odvede do suicida.
Stopa suicida je u Mađarskoj i dalje jednako visoka, kaže mi Peter, jedan od onih ljudi kojima po izrazu lica ne možeš reći je li mrtav ozbiljan ili najlucidnije sarkastičan. Ali ljudi sa strane sklonost Mađara suicidu pogrešno razumiju, nastavi. Suicid u mađarskoj nije stvar depresije. To je prije kulturološki fenomen. Mađari su ponosan narod, kaže. Narod koji voli slobodu. Umrijeti pod svojim uslovima, u vrijeme koje sam odrediš, to je jedina istinska sloboda.
Čuj, kažem mu ja, vi ste idealni okupatori. Ako stanete na noge dok mi otjeramo Ruse, mogli biste okupirati Crnu Goru. Dođete, izgradite nešto puteva i ostale infrastrukture, a onda prosto nestanete – ubijete se. Ne moramo vas čak ni tjerati.
Tada mi sine da istinski zrela demokratija nije ona u kojoj je obezbijeđena mirna smjenjivost vlasti niti ona u kojoj su manjine kroz svoje predstavnike adekvatno zastupljene u Parlamentu, niti ona u kojoj postoji potpuna podjela vlasti, niti ona u kojoj je ostvarena puna vladavina prava, niti ona koja u borbi protiv korupcije uspješno koristi sva pravno-represivna sredstva...
Istinski zrela demokratija je tek ona u kojoj građani na odgovorne javne funkcije biraju isključivo osobe sklone suicidu.