Roboti ekstaze

Spisateljske tehnike fascinantan su dio Burroughsova književna opusa. Kada je Allen Ginsberg uredniku Olympia Pressa Mauriceu Girodiasu donio rukopis Burroughsova najpoznatijeg djela, Golog ručka, iz čijih je rukopisa, među ostalim, nastao i roman Priznanica koja je eksplodirala, ovaj je doživio blagi šok i u jednom kasnijem novinskom razgovoru ispričao da se radilo o gomili izuzetnog i očaravajućeg no zbrkanog materijala koji je trebalo ponovo presložiti, premontirati, reorganizirati. Ispričao je i kako su stranice izgledale kao da su ih izgrizli miševi te kako je Ginsburg bio nezadovoljan njegovim primjedbama – Burroughs je za njega bio nepogrešivo božanstvo – dok je za samog autora zapisao da je to “sivi fantom u sivom fantomskom odijelu, s iskrzanim fantomskim šeširom, vrlo nalik svom ukiseljenom rukopisu”. Goli ručak objavljen je 1959., a uslijedili su i zaostali šrapneli ove stvaralačke eksplozije, Nježni stroj (1961.) te Priznanica koja je eksplodirala (1962.). Sve tri knjige nastale su pod utjecajem slikara i novelista Briona Gysina, koji je rabio metodu isijecanja (cut-up) radi dobivanja svježih kombinacija riječi te njihova presijecanja i sudaranja u okviru uobičajenog semantičkog okvira. Paralele s pop muzikom, poglavito hip-hopom, nameću se same; dodajmo tome kako je Burroughs bio suradnik pop magazina Crawdaddy, gdje je objavio intervju s Pageom iz Zeppelina, ili njegova druženja s Warholom i L. Reedom, a svima njima nisu bila nepoznata rabljenja tuđih materijala od kojih bi rekontekstualizacijom napravili novo djelo - i imate u grubim naznakama osnove Burroughsove poetike, vrlo slične miksevima što ih rabe DJ-i po partijima.

Degenerirani san

Burroughs je u kasnijim intervjuima donekle minorizirao Gysinov utjecaj na sebe, podsjećajući kako su John Cage i Earle Brown istu stvar činili prije toga najčešće spominjanog uzora koji je za tu metodu kolažiranja rekao kako je korak od slikanja prema pisanju. U autorskom smislu to je poetičko načelo sasvim legitimno, jer “nitko nije vlasnik riječi”, a u teorijskom smislu stavlja nas pred zanimljive koncepte čije su implikacije suprotstavljene uobičajenima, prije svega onom o načelu kauzaliteta. Teoriju povezanosti uzroka i posljedice, kao temeljni kamen znanstvenog materijalizma, komentirao je u razgovoru za glazbeni časopis Rolling Stone, navodeći primjere sinkroniciteta koji nemaju veze s kauzalitetom, recimo ide Burroughs ulicom i misli o Novom Meksiku, a onda iza ugla nabasa na reklamu o Novom Meksiku – hoće reći kako on nije uzrok pojavljivanja reklame.

Burroughs je pisac oko kojega se i danas čitatelji glože, za neke je genij, jedan od prvih pisaca novoga doba, za mnoge je šarlatan, što jedino, kao liječeni narkoman i može biti. No kod njega se u startu radilo o ozbiljnijim stvarima, njega je već Marshall McLuhan pozdravio kao pisca novog, elektroničkog doba, a Burroughs, čija su djela napučena mutantima s mislima i osjećajima kojima tutnje slike sudarajući se uzajamno, iza čijeg sraza bi ostajale samo krhotine, na više je razina zaslužio pohvale nego pokude. Iako naizgled kaotično, njegovo je djelo beskompromisno ostvarivanje stvarateljske vizije, a nju je, čini se, slijedio od mladosti, još od svog diplomskog rada s područja komparativne antropologije, gdje je, među ostalim, pisao o odnosu sanjanja i budnosti.

Središte njegova književnog djela je degenerirani, košmarom i paranojom isprepleteni san, čije se osobine noćne more debelo protežu na stvarnost – Burroughsova proza krcata je zastrašujućim likovima policajaca, birokratiziranim uredskim štakorima, dvojbenim prodavačima droge za koje do kraja ostaješ nesiguran što oni donose, slobodu ili, da se izrazim kao Kunta Kinte, lance. No da su lanci većini vrhunski oblik slobode ne treba posebno naglašavati, a Burroughs opisuje i njihove snove, možda prije svega upravo njihove snove. Sloboda je droga, mitologija u svim svojim reperkusijama je reklama, vi ne postojite, postoji niz nepovezanih, paralelnih slika koje putuju svemirom, i to nisu samo uzgred izrečene fraze o jednom hvaljenom a nečitanom književnom opusu, na koncu, njega ne treba svakome preporučavati za čitanje jer je opasan pisac, za slabe opasan, naravno, sa sofisticiranom razradom većine osnovnih ideoloških koncepata što ih poznajemo iz prošlosti.

Zaustavljanje evolucije

Droga je vrhunaravno božanstvo, ona je Thor njegova univerzuma, potpuno je samodostatna i kao unutarnji tumor raste isključivo zbog same sebe, mi smo samo tijela koja omogućuju bujanje njene ekspanzije u bezbroj subbožanskih varijacija, od religioznih, nacionalnih, pa sve do sitnohobističkih. Bezbroj varijacija zla, s bezbroj varijacija Boga, daje svijet s beskrajno dugim plantažama droga, i hordom dilera kojima je svima – i vašim uredima u kojima sjedite – cilj zaustaviti vas u procesu evoluiranja.

Burroughs je odurno inteligentan, književno iznimno kompetentan pisac uronjen u pradavnu temu o ropstvu i slobodi, robotizaciji i ekstazi, ulasku u pakao i izlasku iz njega. Isti je izdavač godinu prije objavio i Nježni stroj. Nastavak koji se čeka zove se Nova Express.