Rockwool ante portas!

...najopasnije ugrožavanje svakog organizma dolazi od njegovih najbližih srodnika. Oni jedu iz iste zdjele. Imaju potpuno iste elementarne potrebe.

Paul MuadDib, Dina, F.Herbert

...kao da je o mutaciji Zla, koja se začela, zabranjeno i nepristojno govoriti.

Jacques Attali, Kanibalski poredak

Navod iz Attalijeva Kanibalskog poretka preinačio bih u “kao da je o Zlu postalo zabranjeno nepristojno govoriti”, jer to je prvo što mi je palo na pamet dok sam pratio protest u mjestu Pićan u Istri protiv tvornice za proizvodnju kamene vune Rockwool, čija je gradnja već počela usred plodne istarske doline Podpićan-Tupljak, odmah ispod zakonom zaštićenog parka prirode Učka, u neposrednoj blizini jedne druge plodne doline, a koja se zove Čepić polje. Dakle, možeš se buniti, ali pritom jako pazi da ne uvrijediš suprotnu stranu, pogotovo ako ona raspolaže novcem, moći i pravnim aparatom u službi legalnog dranja kože s tebe zbog eventualne duševne boli njihovih štićenika. Utoliko su scenariji raznoraznih pothvata političara, a na štetu građana, sve drskiji i – po učestalosti uporabe istovjetnog uzorka – zamorno nekreativni i transparentni.

Potplaćeni političari

Uvijek isto, samo što su sada akteri danski Rockwool koji je potplatio političare da lobiraju za jedan ekocidni projekt uz proturavanje površnih i sračunato manjkavih ekoloških studija. Ta tvornica koju planiraju sagraditi u Istri bila bi najveća tog tipa u Europi, a svakako jedna od najvećih u svijetu. Ne želim sada pojedinačno nabrajati sve štetne utjecaje koje će ta tvornica, s tendencijom širenja u sljedeće dvije, tri godine, imati po okoliš i ljudsko zdravlje. O tome možete pročitati na www.saveistria.com sve što vas zanima, a razloge za nepristajanje na Rockwool ima otužno mnogo, zapravo toliko da se pitate jesu li ljudi koji lobiraju za njegovu gradnju u Istri potpuno sišli s uma. I sada, provodi se projekt kojim se ljudima izravno ugrožava život, izlaže ih se visokom riziku i vrlo ostvarivim mogućnostima oboljenja od kojekakvih vrsta karcinoma, trujući im zrak, zemlju i vodu, a oni bi trebali samo vrlo pristojno negodovati zbog toga i biti legalisti, dok ih se doslovce ubija s vremenskim odmakom, sastavljati peticije, nadajući se da će potpisa biti dovoljno ne bi li se uopće uzela u obzir mogućnost provođenja referenduma, a pritom moraju paziti na svaku riječ i dosljednost u formulacijama da bi onima koji ih upropaštavaju bilo jasno zbog čega se uopće bune, a ako se referendum i provede, još ostaje 50% mogućnosti da se ne uvaži. Najgore nasilje se provodi zamaskirano u tone papira, kao i u Kafkinom Procesu, gdje u labirintu administracije uvijek vreba jedna sjajna oštrica, a papirologija će amortizirati rezanje nečijeg vrata, učiniti ga “civiliziranim i čak nužnim”. Uvijek udaranje o zid stare paradigme: SUSTAV ŠTITI SAM SEBE. Na protestu je bilo dosta ljudi, po mojoj slobodnoj procjeni oko 250. Ipak, riječ je o neznatnoj brojci ako je usporedimo s problemom čiji bi ekvivalent bio jedino taj da se cijela Istra digne na noge i Rockwool protjera sa svog teritorija, a sa sadašnjom vlasti raskrsti na sljedećim izborima.

Trojanski konj za ekocid

Treba imati na umu da je Rockwool samo trojanski konj za ekocid u nastavcima koji se tek sprema Istri. Samo za potrebe te tvornice, koja će kao sirovinu koristiti radioaktivni bazalt, sagradit će se posebno postrojenje Plomin 3, zatim pogon za proizvodnju ukapljenog plina, pogon za proizvodnju asfaltnih baza, cisterne i šleperi će danonoćno tutnjati tim krajem – oko 140 takvih vozila dnevno, a kada se pogon tvornice proširi za dvostruko, onda oko 250. Govornici na protestu su bili odlični, srčani i ogorčeni, iako nisu, zasad, dali materijala nikome da ih tuži za duševnu bol ili verbalni delikt, jer o Zlu je postalo zabranjeno nepristojno govoriti, pa je upravo zbog toga najglasniji bio taj potisnuti krik protiv očite nepravde. Jer kako nazvati bespravni i nasilan pokušaj industrijalizacije Istre o kojoj su lokalni političari, nećemo ih imenovati, redom govorili kao o “ekološkoj oazi” i “atraktivnoj turističkoj destinaciji” dok su im trebali politički bodovi da bi se dočepali vlasti, a sad je na nelegalan način pretvaraju u industrijsku zonu, potplaćeni od stranih ulagača kojima se živo j..e za “domoroce koje koloniziraju”, kako drukčije navedeno izraziti ako ne pogrdnim riječima... Oduzimaju ti život, a tebi je dopušteno samo negodovanje u granicama pristojnosti da ne bi patile njihove osjetljive dušice. To je ta senzibilnost krvnika koji je očito traumatiziran dok ti odsjeca glavu.

Sjećam se “njihovih” priča o autonomiji Istre, ali o autonomiji od koga – onih izvana ili onih iznutra. Pa i ja sam za autonomiju Istre, dapače, ja sam za autonomiju svakog čovjeka, životinje i biljke. Ja sam čak i za autonomiju kamenja, ali nisam za to da se poslušnost naroda osigurava paranojom od neprijatelja izvana da bi se osigurala submisivna podložnost neprijatelju koji ga vreba iznutra, a koji se u danim konstelacijama najčešće čita kao dušebrižni vođa, koji čak i kada, konačno, pokaže svoje lice uvijek ima “osigurač” u “naknadnim” kontemplacijama traumatiziranog naroda, tipa ako je on takav, koji je “naš”, kakav bi tek bio neki drugi. Neka je i loš, ali barem je Naš. I tako vlastodržac s punim pravom smatra da može, na primjer, “žrtvovati dio Labinštine”, ako to odgovara trenutnim zahtjevima njegove privatne ekonomije. Vjerojatno je kao hommage samome sebi odlučio trobojnicu Istre (siva, bijela i crvena) ekstenzirati i crnom Istrom, i to s tendencijom prevladavanja potonje boje. Nažalost, moram zaključiti da inercija “Istrijana”, čak i ako su izravno ugrožena njihova prava i elementarne potrebe, kao čisti zrak, voda i zemlja, uopće nije za podcjenjivanje. Što su nam to učinili? Jednom sam imao sljedeću viziju; blijedo-plavičasto bljeskanje televizijskog ekrana u tami sobe učinilo mi se kao sumanuto sklapanje vilica svjetlosne pirane koja proždire ljudsku svijest. Kasnije sam vidio kako se aktivnost tih zastrašujućih svjetlosnih čeljusti pretvara u sjaj ljudskih očiju. To što bivamo konzumirani tjera nas da primjenjujemo isti obrazac da bismo nadoknadili izgubljeno. I tako u beskraj.

Sve je u redu dok se čini Zlo, ako se to čini u tišini, ali ako žrtva jaukne i pokaže gdje je boli, ako se samo usudi zatalasati zrak oko naših ušnih membrana, začas će ta žrtva biti proglašena krivcem. Zapomaganje jednostavno unosi previše nemira i zbrke.

I baš zato ne smijemo prestati ukazivati na bolna mjesta, nego moramo ukloniti samoljubivo samosažaljenje da se ne pretvorimo u svodnike pesimizma u čijim odajama, nesumnjivo, mnogi rado nalaze svoje utočište. Agresija nasilnika uvijek raste proporcionalno strahu koji izaziva u žrtvi. Pićanski prosvjed od 27. siječnja svakako je pljuska garnituri u sivim i crnim odjelcima koja se ponaša kao da Istrom i životima njenih stanovnika može raspolagati kako hoće. S druge strane, nema smisla izazvati nasilnika i onda se ukočiti. Idemo dalje! ROCKWOOL, NO PASARAN!