Rođendanski poklon

Gospodin Skowronski, degustator vina, koji je, u skladu sa svojim izgledom, govorio polagano, klimajući glavom kao da je pomjera vjetar, došao je u petak po svoju crvenu haljinu.

– Prednji ste dio učvrstili ne koristeći flizelin?, pitao je prodavačicu.

– Ali, gospodine Skowronski, mi smo...

– U redu, reče Skowronski, dajte mi je.

Trideset i sedma. Sve je počelo crvenom haljinom koju je na sebi imala Charlotte Gainsbourg u filmu L’ Effrontée iz 1985. Pet godina kasnije počeo je kupovati crvene haljine – haute couture za svaki od svojih rođendana. Nezasit, povremeno si je poneku dao i sašiti.

U crvenoj, ako je vjerovati gospodinu Skowronskom, nije bilo nimalo agresivnosti. Istina, prezirao je pastelne nijanse i bijelu boju, jer su bile suviše umirujuće, ali druge je boje sasvim dobro podnosio. No sam crveno nikada nije obukao. To je boja za žene, uporno je ponavljao isprobavajući tek prispjele modele.

Vidjelo se: naprosto je obožavao te meke nabore u koje bi uranjao koščatim prstima kao da im oduzima nevinost. Isprobavao je njihovu teksturu, ukus i miris, baš kao što je radio sa vinima. Gutljaj po gutljaj. Nabor po nabor. Užitak je bio jednak.

Prije nego li je otišao po svoju rođendansku haljinu u butik Zaca Posena, Skowronski je obišao izložbu austrijske umjetnice One B. i dugo stajao pored instalacije nazvane Dressed To Kill. Tako odbojna žena, a tako zanimljivo djelo, mislio je dok je u ruci stiskao platnenu maramicu zamišljajući da njome Oni B. briše lice.

Morao je požuriti. Zabava koju organizuje počinje za svega pet sati, a još nije izabrao vino.

U osam je pred vratima stajala nepoznata djevojka.

– Vi ste?, upitao ju je Skowronski.

– Vaša jedina zvanica?, reče djevojka. Smijem li ući?

– Izvolite, reče Skowronski.

– Cvijeće je za Vas, reče djevojka pružajući mu buket crvenih ruža.

– Puno Vam hvala, reče Skowronski.

– Zovem se Šarlota. Mogu li sjesti?

 – Naravno, reče Skowronski stavljajući cvijeće u vazu koju je prethodno bio pripremio.

– I Konrade, dopada li ti se cvijeće?

– Ali, ja se ne zovem Konrad, reče gospodin Skowronski.

– Nije važno Konrade. Sjedi, reče ona pokazujući rukom na prazno mjesto pored sebe.

Skowronski ostavi vazu i sjede pored djevojke.

– Znaš, reče mu ona, sinoć sam sanjala jedan jako čudan san: Uhvatila sam te za glavu i šamarala dok ti lice nije pocrvenjelo kao da te je dotaknuo led. I dok sam te tako udarala primijetila sam u jednom trenutku da su mi ruke hrapave, pa sam uzela kremu za ruke da ih namažem.

– Kamilica?, upita Skowronski.

– Da, upravo tako, reče Šarlota. Dakle, namazala sam ruke i umjesto da te šamaram počela sam da te milujem – prvo po licu, a onda po kosi, vratu.

– I nevaljalim ljudima treba njega, reče Skowronski.

Šarlota se nasmija.

– Pripremio sam ti haljinu. Položio sam je na krevet u susjednoj sobi. Idi se presvuci.

– Baš me interesuje kakva je ovog puta, reče ona. Hoćeš li i ti obući jednu ili ćeš biti nag?, upita Šarlota.

– Još nisam siguran. Otvoriću nam vino.

Nakon što se preobukla u Posenovu kreaciju, Šarlota je, primijetivši da Skowronski nije u dnevnom boravku, otišla za njim u kuhinju.

– Pretpostavljala sam da si ovdje i da ne znaš šta treba da pijemo.

– Istina, dvoumim se između čileanske Almavive iz 1999. i francuskog Château Mondotte iz 2001.

– Koje je slađe?, upita ga Šarlota.

– Ovo francusko, reče Skowronski.

– Onda ćemo piti njega.

– Zaista je odlično, reče ona nakon što je popila gutljaj.

Skowronski ne reče ništa. Bilo mu je žao što mu svaki djelić kože nije prekriven ticalima kojima bi mogao osjetiti vino.

– Reci mi nešto o sebi, reče Skowronski nakon nekoliko trenutaka tišine.

– Rodila sam se na prostoru bivše Jugoslavije, reče Šarlota.

– Bio sam mnogo puta tamo, gdje tačno?, upita Skowronski.

– U Drvaru, reče Šarlota. Zapravo, rođena sam negdje u Vojvodini, ali me je majka povela sa sobom u Bosnu kad sam bila još sasvim mala, nastavi. Prvo sam živjela u mjestu koje se zove Jajce, a onda smo se preselile u Drvar.

– Kao da ste majka i ti snimale partizanski film, reče Skowronski podsmjehujući se.

– Želiš me poniziti? Hoćeš li da puzam?, reče ona praveći se da je uvrijeđena.

– Hoću, reče Skowronski.

Ona se spusti do njegovih nogu i napravi krug oko stola.

– Je li dovoljno?, upita.

– Jeste, raskrvarit ćeš koljena i upropastiti haljinu, reče Skowronski.

– Vidim da si odlučio iz igre izbaciti muziku, reče Šarlota čuvši iznenada tišinu.

– Želiš da pustim nešto?, reče Skowronski.

– Nema potrebe, reče Šarlota.

– Koliko je sati?, upita zatim.

Skowronski je jedno vrijeme šuteći gledao u kazaljke na ručnom satu kao da tek uči čitati vrijeme, pa odgovori: Devet.

– Vrijeme leti, reče Šarlota tiho. Trebala bih uskoro ići.

– Znam, reče gospodin Skowronski.

Uze, zatim, čašu iz Šarlotine ruke i stavi je na sto pored svoje:

– Da si budu blizu, reče.

Ustade i poče se svlačiti.

– Skini i čarape, mrzim kada ih zadrže na nogama.

– Možeš početi, reče gospodin Skowronski nakon što se skinuo.

Ona ga ošamari.

– Mrzim te, reče zatim i nastavi da ga udara.

– Lice mu je postalo crveno.

– Jesam li pogodio boju?, upita iznenada on.

– Da, izvrstan si ascessoire!, reče Šarlota spuštajući glavu u krilo gospodina Skowronskog.

– Popij malo vina prije nego ga uzmeš u usta, reče Skowronski.

– Pazi da ne svršiš po haljini, reče Šarlota i ispi gutljaj iz njegove čaše.

Skowronski ustade i ode do kupatila. Napuni kadu toplom vodom i sjede u nju. Ne bi bilo loše da se naredni put zove Marija, jer bi to u igru unijelo kompleksniju vrstu grijeha, reče on samozadovoljno dok je posmatrao kako mu se koža na prstima smežurala od vode.

– Gospodine Skowronski, ja bih sada stvarno trebala poći, reče djevojka.

– Naravno!, doviknu on. Novac je u kuhinji na uobičajenom mjestu. Nazvat ću te za par dana da se dogovorimo oko narednog susreta.

– U redu, reče ona.

Kada je izašao iz kupatila, djevojke nije bilo. Haljina je bila uredno prebačena preko fotelje. Skowronski priđe da je uzme i odnese u ormar, primijeti poruku na kojoj je pisalo Sretan rođendan, pocijepa je i pojede.

Asja Bakić ima 25. godina. Ljevičarka, pornofil, poliglotkinja, feministkinja. Poeziju objavila u desetak časopisa i čitala na nekoliko večeri poezije. Devedesetih je nastupala u sastavu bosanskohercegovačke juniorske stolnoteniske reprezentacije. Izučila novinarski i šnajderski zanat. Treba diplomirati književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, gdje je 1982. i rođena.