Ivo Vidan  

In memoriam - Roman američkog intelektualca

esej

“Nekada, nema tome tako dugo, glupi i neobrazovani čeznuli su za tim da bismo ih smatrali inteligentnima i kulturnima. Struja je promijenila svoj tok. Danas nipošto nije neobično vidjeti kako inteligentni i kulturni ljudi čine sve što mogu da bi hinili glupost i da bi sakrili činjenicu da su se školovali.” Tako piše Aldous Huxley razmišljajući o jednom detalju u Hemingwayevu romanu Zbogom oružje.

Hemingway nije apsolutno protiv toga da se u romanima spominju stari majstori, glazba, moderno slikarstvo ili znanost — pitanje je samo razgovaraju li ljudi što ih je pisac stvorio doista o tim stvarima ili ne. Tko, međutim, u Hemingwayevim djelima uopće razgovara o kulturi? Svakako ne oni njegovi pisci, novinari, ili profesor književnosti Robert Jordan, diverzant-dinamitaš u građanskom ratu. Njihova kulturna apstinencija poprima razmjere najstrožeg duhovnog pustinjaštva, podjednako nasilnog i neprirodnog kao što je bilo koja vrsta tjelesnog uzdržavanja. Ona je omogućila Hemingwayu da dosljedno provodi svoj škrti, lakonski stil za koji se ponekad naivno pretpostavlja da je realističan, neukrašen i neknjiški. Zapravo se, naravno, radi o vrlo promišljenoj i pažljivo izvršenoj stilizaciji koja je podjednako umjetna kao i najbaroknije izvezena retorika.

Antiintelektualizam američke suvremene proze

Jezgrovitost Hemingwayeva izraza pogađa kao najtočnije ispaljeno tane koje je u njegovim novelama ikada ubilo bivola. On je najpopularniji od svih velikih modernih pisaca zato što je svjesno skučio ne samo svoje rečenice, nego i horizont što ga one zatvaraju. U hemingwayevskom kodeksu herojskih vrlina nema mjesta za intelektualnost. Za inteligenciju da, ali ona ne pretpo­stavlja priučenu kulturu: njegovi pisci obično su promašili kao umjetnici, ali su odlični strijelci i ribari. A pismenim sportašima dive se i oni koji su isključivo sportaši, i oni pismeni koji sportaši nisu nikako. Ako nam tko kaže da upravo čita Hemingwaya, ne znamo privlači li ga – među Amerikancima – i William Faulk­ner, ili pak Zane Grey.

Antiintelektualizam je dosljedna, naslijeđena osobina novije američke umjetničke proze. Paradoks je što je suptilni duh Henryja Jamesa bio, po riječima T. S. Eliota, tako fin da se nikakva ideja nije uspjela probiti u njega; inteligencija njegovih golemih proznih kompozicija sva je resorbirana u ljudskoj drami. Paradoksalno je također što je sirovi naturalizam Theodorea Dreisera jedini uobličio značajnije tekstove u kojima se – maglovito i mucavo doduše – iskazuju neke idejne orijentacije u odnosu na opisane ljudske sudbine; ali to su samo dosta neodređene vulgarizacije nekakvog pučkog darvinizma. Kolikogod se međusobno razlikovali pojedini reprezentativni pisci moderne Amerike, nijedan od njih nije u svojim pripovjedačkim djelima otkrivao da je, dok piše, uopće svjestan neke određene, sistematske baštine ljudskog znanja i umijeća.

To ne znači da se o američkoj književnosti može govoriti kao o književnosti drugoga reda; a još manje da je ona bez misaone tradicije. U devetnaestom stoljeću svi najveći njezini pisci pisali su intelektualno: čak Cooper, tvorac Posljednjeg Mohikanca, raspravlja o suvremenoj ekonomici; Poe se u svojim fantazijama uvijek navraća na aktualne znanstvene – ne samo šarlatanske – teme: a kakvo je samo enciklopedijsko znanje o kitovima i lovu na kitove Melville filozofski doživio i smiono uklopio u svoj prozni ep o Moby Dicku!

Herzogovo traganje za smislom

U tom smislu romani Saula Bellowa, vjerojatno najboljeg i najinteligentnijeg američkog pripovjedača druge polovice 20. stoljeća, predstavljaju obnovu jedne ranije dimenzije u američkoj prozi. U prvom redu, međutim, njegov je općenito priznati uspjeh zanimljiv u odnosu na onaj vakuum što ga je ostavila smrt dvojice najvećih novijih američkih pisaca. U uvodnom odlomku svoje knjige Čekajući svršetak, Leslie A, Fiedler pisao je ovako: “Danas se aktivni romanopisac u Sjedinjenim Državama s nekim osjećajem straha suočava sa svojim položajem; jer su otišli Starci...” (Waiting for the End, New York, 1964, str. 9.)

Nekoliko mjeseci kasnije objavljen je roman Herzog (1964.) šesta knjiga Saula Bellowa, koji je definitivno afirmirao jednog novog pisca, čije je traženje od samog početka, dvadeset godina ranije, bilo usmjereno sasvim antihemingwayski. Na početku njegova prvog romana, Do poziva (Dangling Man, New York, 1944. (originalni naslov znači “viseći čovjek”) u dnevniku glavnog junaka stoji ovo:

“Danas je kodeks atlete, tvrdoga momka – američko nasljeđe, vjerujem, preuzeto od engleskog gentlemena – ta čudna mješavina upinjanja, askeze i strogosti, čije porijeklo neki vode natrag sve do Aleksandra Velikog – jači nego ikada. Imaš li osjećaja? Postoje ispravni i ne-ispravni načini da se oni očituju. Imaš li unutrašnji život? To se ne tiče nikoga osim tebe samog. Imaš li emocija? Uguši ih. U izvjesnoj mjeri svatko se drži tog kodeksa. On doista i dopušta neku ograničenu vrst iskrenosti, neku izravnost stisnutih usta. Ali najistinitiju istinu prigušuje. Većina ozbiljnih stvari nepristupačna je ogrubjelima. Oni se nisu vježbali u introspekciji, te su zato loše opremljeni da se ponesu s protivnicima koje ne mogu strijeljati kao divljač. Ili nadmašiti po smionosti.”

Herzog, glavni junak istoimene knjige Saula Bellowa, profesor je književnosti, srednjih godina, sposoban za intenzivnu emocionalnost i za svjesno distanciranje od vlastitog doživljavanja. Osim toga, artikuliraniji je od hemingwayskog junaka:

“Kasno u proljeće Herzoga je svladala potreba da tumači, da raščščuje, da opravdava, da sagledava u perspektivi, da objašnjava, da ispravlja.” ... “Skriven na ladanju pisao je beskonačno, fanatički, novinama, ljudima u javnom životu, prijateljima, rođacima, i konačno mrtvima, svojim vlastitim neznanim pokojnicima, i na poklon znamenitim pokojnicima.”

Većinom su ta pisma sastavljena samo u mislima, a kad su i napisana, nijedno nikad nije odaslano. Ona su uglavnom reakcija na neki nedavni događaj, na nedokrajčenu svađu ili nerazjašnjenu zdravstvenu ili društvenu dijagnozu, obnovljena uspomena na prijateljicu iz prošlosti ili komentar uz pročitanu knjigu, raspravljanje s političarom, biologom ili sociologom, možda i diskusija sa Spinozom ili Nietzscheom. Jedno pismo upućuje i sebi:

“Dragi Moses E. Herzog, od kada si se toliko zainteresirao za društvena pitanja, za vanjski svijet? Donedavna si vodio život pun nedužne lijenosti. Najedanput, međutim, spusti se na tebe nekakav faustovski duh nezadovoljstva i sveopće reforme...”

Herzog nema nikakvih mesijanskih pretenzija. On je samo “misaona osoba koja vjeruje u građansku korisnost”, kako se predstavlja u pismu Eisenhoweru. Činilo mu se, kaže pisac, da “jedino što traži jest malo suradnje u svom općekorisnom naporu da bi se radilo za život kakav ima smisla”.

Pjesnik sociološke analize

O ovim problemima Herzog ne razmišlja samo u svojim mentalnim diskusijama s bivšim predsjednikom nego, na primjer, i dok čeka da se njegova ljubavnica, Ramona, pojavi gola iz kupaonice.

Herzog, taj pjesnik sociološke analize, spreman je učiti od Ramonine erotičnosti i njezine promišljene, ali efikasne topline. Napokon on se slaže s Rosanovom koji je izrazio “zapanjujuću istinu, koju nije čuo ni od kojeg proroka, da je privatni život iznad svega. Univerzalniju od religije. Istina je viša nego sunce.”

U Herzogu je prikazana situacija čovjeka kojemu su i u vlastitom životu ljudski odnosi najdragocjenija vrijednost. Herzog, međutim, nije pasivan i osjetljiv kontemplativni subjekt koji moralizira o svojim dojmovima, ali nije ni tipični prosječni čovjek s ulice, homme moyen sensuel. On je vrlo iznijansirano oživljen pojedinac, originalan ne samo po svom obrazovanju nego i po komičnom obliku svoje toplokrvne humanosti. Ima mnoge osobine Joyceova Leopolda Blooma, ali za razliku od tog “vječnog Žida” u tuđem velegradu, profesor Herzog, takoder Židov, porijeklom iz istočne Evrope, rođen u Kanadi u siromašnoj obitelji krijumčara alkohola, pripada konkretnom miljeu čikaškog predgrađa, i sav je uklopljen u odnose jedne od vrlo vitalnih američkih etničkih sredina. Samim tim Herzogova pozicija u romanu karakteristična je i za poziciju nekog američkog Irca, Talijana ili Poljaka, a uz to on dijeli profesionalne, seksualne, obiteljske i zdravstvene brige karakteristične za američkog intelektualca bez obzira na njegovo porijeklo.

Herzog, u akademskom svijetu priznat zbog svoje knjige Romantizam i kršćanstvo, upravo proživljava veliku životnu krizu. Njegova druga žena, ljepotica Made­leine, ostavila ga je, zapravo prisilila da ode iz kuće. Herzogov prijatelj, jednonogi televizijski spiker Gersbach, njezin je ljubavnik, Herzog je sam skrivio razvrgavanje svoga prvog braka, pa zato i sina u New Yorku može samo povremeno posjećivati. U ovoj, obrnutoj situaciji, Madeleine je pak zadržala kćerkicu June, a Herzog zazire od sporova, boji se Madeleine i mrzi nju i Gersbacha. lako se iz Chicaga odselio u New York, on nipošto nije sam, ima dosta prijatelja, a osim toga svoju poželjnu latinsko-rusko-semitsku prijateljicu Ramonu, koja mu vraća povjerenje u vlastitu muškost, a ni prema njezinim bračnim aspiracijama Herzog nije sasvim nesklon.

Bez tragedije, bez melodrame, bez cinizma

Njegov duhovni život, ta zamišljena, nerealizirana, ali u svojoj ekscentričnosti duboko inteligentna pisma, proizlaze iz uvjerenja da će Herzog svoju ličnost afirmirati i opravdati u sklopu opće problematike čovječanstva. Uvjeren je “da količina univerzalnog prostora ne uništava ljudsku vrijednost, da carstvo činjenica i carstvo vrijednosti nisu vječito odvojeni” ... “Živjeti u stanju nadahnuća, spoznavati istinu, biti slobodan, voljeti drugoga, ispunjavati egzistenciju, postojati uz smrt s jasnom sviješću – bez koje, utrkujući se sa smrću i dovijajući se kako da je izbjegne, duh zaustavlja svoj dah i nada se besmrtnosti zato što ne živi”... “zbiljsko je i bitno pitanje” naš odnos s drugim ljudima.

U svjetlu takvih ozbiljnih i jasnih socijalnih dijagnoza čitatelj promatra i Herzogovo osobno držanje. Ono sigurno nije konvencionalno, niti naročito reformatorsko; pitanje je trebamo li ga zbog njegovih “pisama” smatrati ludim?

Ponašanje mu nipošto nije sasvim uobičajeno. Naglo će otputovati na ljetovanje da bi pobjegao od svojih misli, malo i od Ramone, a vratit će se iste večeri kući u New York. Primit će i pismo iz Chicaga s viješću da je njegova mala djevojčica plakala zaključana u automobilu dok su Gersbach i Madeleine bili u kući. Sjest će u avion, otići u kuću svoje maćehe i dignuti revolver pokojnog oca, otići pred svoju nekadašnju kuću – i tamo će, gledajući kroz prozor, biti svjedok jednostavnog, ljudskog, nesentimentalnog prizora: dok je Madeleine u kuhinji, dotle Gersbach kupa malu June, pažljivo i s roditeljskim strpljenjem. Herzoga to smiruje, on odlazi na spavanje svom ekscentričnom prijatelju Asphalteru, koji je u depresiji zato što je izgubio svog Rocca, tuberkuloznog majmuna kojemu je vlastitim dahom nastojao produljiti život.

Ova je knjiga bez tragedije, bez melodrame, bez cinizma. U njoj su potvrđene trajne ljudske vrijednosti, ljubav, odanost, toplina obiteljske zajednice, bratska pomoć i solidarnost među prijateljima, otvorenost ljudskim dodirima, konstruktivni pristup ljudskoj zajednici, promišljeno reguliranje odnosa u naciji i među narodima. Herzog afirmira život i prihvaća ga kroz svoju krizu. Vrijednosti što ih traži u društvu nisu konvencionalno liberalističke, niti znače pomirenje s čovjekovim otuđenjem; ali roman ne svršava apstraktnim optimizmom, nego predahom u očekivanju novih mogućnosti.

Posljednje rečenice knjige glase ovako:

“Za nekoliko minuta doviknut će joj dolje ‘ovlažite malo pod, gospodo Tuttle. Ima vode u sudoperu’. Ali ne još. U ovom času nije imao nikakvih poruka ni za koga. Ništa. Ni jedne riječi.”

Nije li to u najmanju ruku dvosmisleno? Zadobiveni mir nije samo izraz trezvene kontrole nad sobom, nego i rezignacija, povlačenje od svijeta, prekid komuniciranja. Napokon, zašto je Herzog uopće pisao?

Filozofija dvorske budale

U trenutku kad misli da je zauvijek s pismima gotovo, on ovako govori Apshalteru: “Što mogu misaoni ljudi i humanisti već činiti, nego da streme prema odgovarajućim riječima? Pogledaj, na primjer, mene. Pisao sam pisma zbrda-zdola, i u svim pravcima. Još više riječi. Slijedio sam zbilju s pomoću jezika. Možda bih je bio svu rado pretočio u jezik, prisilio Madeleine i Gersbacha da imaju savjest. Evo, to ti je riječ. Mora da sam pokušavao održati u napetosti one veze bez kojih se ljudska bića više ne mogu nazivati ljudskima. Ako ne trpe, znači da su mi pobjegla. A ja sam ispunio svijet pismima da bih spriječio njihov bijeg. ... Stavljam cijelo svoje srce u te konstrukcije. Ali ipak su to konstrukcije.”

Irelevantno bi bilo kliničkim jezikom raspravljati o Herzogovoj neurozi. Ona je literarni simbol jednog pokušaja da se uspostavi zajednica ljudskog doživljavanja i da se riječima održi tonus vitalnih ljudskih odnosa, koji su u krizi. Herzogovo nastojanje da pomoću jezika pođe za zbiljom donekle je slika svakog ljudskog samoizražavanja i stvaralaštva čovjekove mašte. Kao simbol misaonog saobraćanja riječima ta pisma implicitno sadrže i ironičnu ocjenu toga pothvata. Ona, znamo, ostaju gestom, jer ne dopiru dalje od ruba vlastite Herzogove svijesti. Predstavljaju nadomjestak akcije, teoretsku zamjenu za odnose u zbilji.

Herzogova idiosinkratična nastranost krajnji je pokušaj da u američkoj perspektivi suvremenog svijeta zadrži koordinate ljudskog smisla. On je, kao gotovo svi misaoni junaci u književnosti dvadesetog vijeka, zapravo klaun; vrijednost njegovih sudova je u tome što zna da “u ljudskoj situaciji ima nečeg komičnog i da civilizirana inteligencija zbija šalu s vlastitim idejama”.

Taj stav otvara mogućnost onoj filozofiji “negativne dužnosti prema svakom apsolutu” što je poljski filozof Leszek Kolakowski zove filozofijom dvorske budale. (Leszek Kolakovski: Filozofski eseji, Beograd, 1964., str. 59.) Prema njemu to je “opredjeljivanje za viziju svijeta koja daje perspektivu kompliciranog usklađivanja najheterogenijih elemenata u našem djelovanju među ljudima: dobrote bez univerzalne popustljivosti, hrabrosti bez fanatizma, inteligencije bez malodušnosti i nade bez zasljepljenosti.