Ni s čim usporediv, postomoderni pathchwork fikcionalne osobne obiteljske drame i dokaznog materijala bijede ideja i ideologija u kojima su ljudi kargo, stado, masa za formiranje povijesti s velikim P, a ne čovjek s imenom iza kojeg stoji priča, život
Knjigu Sonnenschein treba naučiti napamet. Točnije – mora se naučiti napamet. Treba naučiti svih 478 stranica, znati ih kao tablicu množenja, kao abecedu bez koje je nemoguće završiti osnovno školovanje. To je jedino pristojno. To je najmanje što bi trebalo napraviti. Najprije zauvijek zapamtiti podatke, činjenice; da su u logoru Treblinka svakoga dana ubijali između deset i dvanaest tisuća ljudi, prvo u tri, pa kasnije u deset plinskih komora; da je tim logorom rukovodio Kurt Franz pored kojeg je uvijek šetao pas Barry, velik kao tele, posebno dresiran da napada ljude u predjelu genitalija. Potom treba zapamtiti da je dr. Schumann izumitelj metode masovne sterilizacije muškaraca i žena koju je testirao na logorašima, od koje nitko nije preživio, a što ga nije spriječilo da poživi sve do 1983. godine, do svoje 77. godine. Treba naučiti da je Christian Wirth, stolar, građevinski radnik, pa potom policajac, krajem 1939. godine u Bradenburg an der Havel nadgledao pokuse ubijanja plinom. I oduševljeno prihvatio zamisao Philippa Boulhera o plinskim komorama kao velikim kupaonicama s tuševima. Zatim, treba zapamtiti svjedočanstva, čudom i slučajem preživjelih, svjedočanstva niže i više rangiranih SS-službenika, onih koji su mrtve ljude u transportima nazivali “die Figuren”, ljude u logorima – kargo. Koji su rekli da su ubijali stotine, tisuće ljudi tijekom jednoga dana i potom bili proglašeni nevinima. Treba znati o programu nadzirane, vrhunski organizirane prostitucije, lanaca bordela u kojima su se njemački vojnici trebali i mogli olakšati, izbaciti frustraciju teškog junačkog pohoda. O kampanji izrade lutaka na napuhavanje s istom namjenom, za slučajeve kada iz bilo kog razloga žive žene nisu dostupne. I još mnogo, mnogo takvih podataka.
Treba naučiti napamet i fikcionalnu, retrospektivnu priču o Hayi Tedeschi iz Gorizije kojoj su ukrali sedmomjesečnog sina da bi ga uvrstili u monstruozan Lebensborn program. Program stvaranje arijevske rase, po unaprijed domišljenim idealnim proporcijama i bojama. Program za čiju su se realizaciju otimale, silovale, nagrađivale žene-rodilice savršene djece nadnaroda, krala su se tuđa djeca i poklanjala superarijevskim obiteljima da budu odgajana u nacističkom redu; ona koja su se pokazala kao “roba s greškom” odbacivana su u domove za siročad, davana obiteljima koje su ih mrzile, tukle, silovale… Danas, tek oko pedeset tisuća njih zna da su “Hitlerova djeca”, tek nekolicina ih je progovorila u javnosti, tek se nedavno pojavilo pitanje kada će se otvoriti arhivi Katoličke crkve i arhiv u Bad Arlosenu u kojima se nalaze priče svih ubijenih – njih 17 milijuna, svih unakaženih, svih ukradenih.
Svatko treba znati
Treba još i znati da je sve to, knjigu što je treba znati napamet, napisala Daša Drndić. Živi u Rijeci, nakon što je živjela u Zagrebu, Beogradu, Carbondaleu, Clevelandu, a prije nego ode živjeti u Rovinj. Sonnenschein je njezina jedanaesta knjiga, pored iznimnog broja radio-drama, ogleda, eseja, analiza, rada sa studentima na fakultetu. E to valja znati jer Sonnenschien je, ni s čim usporediv, postomoderni pathchwork fikcionalne osobne obiteljske drame i dokaznog materijala bijede ideja i ideologija u kojima su ljudi kargo, stado, masa za formiranje povijesti s velikim P, a ne čovjek s imenom iza kojeg stoji priča. Život.
Sav satkan od karakterističnih nabrajajućih i rečenica s pomaknutim pomoćnim glagolima, sasvim nježnih, duhovitih, ciničnih, strogih, ljutitih misli, taj roman zavodi, otima pažnju, izaziva bijes, plač, gađenje, osmijeh. Majstorski komponirajući dijelove, djeliće priča zločinaca, žrtava, bystandera Daša Drndić ispisuje strukturu genoma zla, preplićući ono što se dogodilo i ono što mi, današnji, (ne)činimo. Nepretenciozne, jasne rečenice vode balskom omamljenošću, ali Sonnenschein nije relaksacija, nije rekreacija, nego zahtijeva pažnju, predanost, stanke, odlaganje čitanja, jer izvlači odgovore na pitanja – gdje ste bili kada je u Rižarni u San Sabbi sagrađena nova krematorijska peć, što radite 26. svibnja kada “nepoznati” posjetitelji polažu cvijeće na grob 716 i desnicom salutiraju nacistički pozdrav, koji svoj happy day živite kada nabildani američki kongresmen kaže: moj je otac bio običan vojnik. O šutnji i protiv šutnje je Sonnenschein, o neetičnosti neobaziranja, gluhoće, sljepila, nijemosti na nikada banalno zlo, kao i u prijašnjim svojim knjigama. No, ovaj put, sigurnije nego ikada prije, poput kakve šamanke ovim djelom Daša Drndić predaje odluku čitatelju, svakom čitatelju – svatko mora znati.
Treba razrezati stranice
Hrabar autorski čin prepuštanja istine, jer ovako piše Daša Drndić: “Inače, naci-plan za osvajanje svijeta sazdan je sav od tajnosti, od skrivenih institucija, od povjerljivih dokumenata, od mračnih eksperimenata, od opskurnih ratnih planova, od mističnih fantazma, od okultnih snova, od skrivenih tvornica, od kamufliranih logora, lažnih bolnica i kriptičnih konferencija, od dubiozne industrije i ezoterične proizvodnje, od zakučastih bitaka i dvosmislenih osvajačkih pohoda. A središnja točka, os oko koje ta trula kozmička vizija buja, postajući sve više nalik na gigantsku čahuru kakve nakazne bube, jesu spolni organi, pička i kurac, njihova upotrebna i tržišna vrijednost, njihova mesijanska zadaća, njihov borbeni poklič, to jest jebačina, coitus vulgaris, koji ima stvoriti novog čovjeka i novo vrijeme. The cunt makes a difference, the cock defines the difference. Kastracija, sterilizacija, kontrolirana prokreacija, fornikacija i prostitucija najmoćnija su oružja Reicha, kao uostalom i Crkve”.
U tom iznimnom djelu autoricu je uspješno pratio urednik Seid Serdarević i nakladnik Fraktura; razmještajem fotografija, uvučenim dijelovima teksta, nerazrezanim stranicama koje ne ostavljaju prostor za uzmak – da bi ih se pročitalo, da bi se pročitale istine o užasima nacista treba uzeti oštar predmet, nož ili škare i zariti ih u samo tijelo knjige, potom perforiranim stranicama s popisom od 9000 imena Židova deportiranih iz Italije ili ubijenih u Italiji i zemljama koje je okupirala između 1943. i 1945. godine – mogu se istrgnuti, mogu se baciti, uzeti, otkinuti poput karata.
Tko god kaže ne znam, nisam znao – nije nevin.