Roman sa silikonima

Kako napisati osrednju, ne baš bogzna kako kvalitetnu knjigu i prodati je ljudima po dobroj staroj fori “muda pod bubrege” kao bestseler? Kako nagnati sirote naivne čitatelje da se za istu naganjaju, čupaju i grebu kandžama po svim mogućim knjižnicama i knjižarama ovoga svijeta nastojeći se dokopati svog dugo očekivanog primjerka? Recept je vrlo jednostavan. Želite li se uokolo naslikavati sa svojom knjižicom prevedenom na više od 30 jezika ili barem rasprodanom na svim kioscima, imate dvije opcije. Prva je, kao što rekoše u Pola ure kulture neku večer, postati žena nogometaša pa pisati umne traktate o svom ispunjenom i nadasve in lifestyleu te svemu što je u njemu šik, trendy, fancy i slično, bez suvišna upotrebljavanja mozga (mislim, dajte, molim vas, pa tko to još radi, to je odavno izašlo iz mode) ili možete, isto tako bez silna naprezanja sivih stanica, upotrijebiti i drugu metodu, dame i gospodo. Smislite originalan i duhovit naslov, a marketing će se pobrinuti za ostalo.

Bez okusa i mirisa

Dobar primjer je upravo Kratka povijest traktora na ukrajinskom Marine Lewycke. Već mjesecima ta knjiga atraktivne naslovnice krvožedno vreba na naivna čitatelja ne samo privlačnim naslovom nego i komentarima koji uz fanfare i činele poručuju da je pred vama urnebesno i nezaboravno štivo od kojeg ćete se valjati po podu, kuglati od smijeha i brisati suze od ganuća. Međutim, kako to već obično biva, istina je malo drukčija. Sama bi tema ispala mnogo bolje da je pala na plodno tlo. Naime, riječ je o obitelji ukrajinskih imigranata koji žive u Velikoj Britaniji – što je sudbina i same spisateljice – odnosno o dvije posvađane sestre koje su prisiljene pomiriti se i udružiti snage kako bi spasile svog sirotog starog oca od plavokose ženske nemani iz Ukrajine po imenu Valentina. Dakle, radnja se vrti oko podmuklih pokušaja sabotaže ništa manje podmukle, agresivne ženturače s golemim sisama koja je došla u potragu za boljim životom te iskorištava bijednog starca. Naravno, tu je i druga strana medalje, jer nije ni Valentina baš tako crna kao što se čini i nja nja nja… Usporedno s tom radnjom doznajemo povijest Nadeždine i Verine (štono bismo mi rekli, Nadine i Vjerine) obitelji dok stari piše i knjigu o traktorima što bi valjda, jelte, trebalo biti ubitačno duhovito. Nije teško zbrojiti dva i dva pa ustvrditi da je, eto, ponovo riječ o istraživanju dobrih starih korijena i prčkanju po prošlosti što, mnogi znaju iz iskustva, zna ispasti vrlo bolno, no o tom potom.

E sad, sve bi to bilo divno i krasno da nije jednog problemčića. Gledano zdravom seljačkom logikom, kad se oko određenog djela digne toliko prašine, nije nimalo neskromno očekivati i da ćete nakon što se ona slegne, kad napokon sjednete za knjigu dobiti i nagradu za sav trud glede i u vezi s čupanjem, navlačenjem i grebanjem oko spomenute knjige. I tu dolazi do gorkog razočaranja, jer oni kojima prašina nije previše pomutila vid mogu se osjetiti itekako izigranima i prevarenima. Slavni su Traktori, u dvije riječi, s pompom koja ih je okružila, ništa posebno. Na sva usta hvaljeni dijalozi mogli su biti i bolji, za početak nešto prirodniji, životniji i manje silikonski nego što su ispali, a u nebesa uklesani “urnebesni i ludi” humor je sasvim očito upakiran u osamsto tisuća celofana, jerbo od urlanja od smijeha ovdje ostaje tek umjetno navučeni slabašni smiješak, tako da umjesto očekivanog pikantnog okusa dobivate nešto vodenasto i razrijeđeno. Tu, tovariš, fali okusa i mirisa, o začinu da i ne govorimo. Spisateljica kao da se našla u umirovljeničkom domu među bezubim penzićima pa strahuje li strahuje da će nekog starčića strefiti srčani žacne li ona malo jače tamo gdje najviše boli. Zapravo, dobiva se dojam da gledate nevještog slikara koji uporno pokušava nešto namaljati na platno, ali na kraju uspijeva oslikati samo blijedu maglicu i obrise likova. Doduše, sve je stvar navike, pa tako s vremenom čovjek proguta svoje razočaranje i hrabro nastavlja dalje. Što je najtužnije od svega, kad se i dogodi taj trenutak u kojem ispaćeni čitatelj misli ili se bar nada i vjeruje svim preostalim snagama da stvar kreće nabolje, jadnik opet bubne na stražnjicu i vrati se u stvarnost. Ona knedla koja se na milisekundu osjeća negdje duboko u ljudskom grlu, na kraju se ipak pokaže kao tek još jedan odbljesak netom progutanog razočaranja koje nikako da sjedne na svoje mjesto.

Sve može biti i osvijetljeno

Što se tiče teme o potrazi za korijenima začinjenoj s ponešto šarmantnog ukrajinskog naglaska, nju je mnogo bolje obradio, usavršio i takvu iznio u javnost mladi pisac Jonathan Safran Foer u djelu Sve je rasvijetljeno, gdje je čovjek pokazao da ima puno više i muda i duše od, eto, nekih razvikanijih. Po ovom štivu snimljen je i istoimeni film u kojem, usput budi rečeno, glumi i Eugene Hutz, inače čelni čovjek grupe Gogol Bordello, i sam izbjeglica iz Ukrajine, koji je stigao u New York bježeći pred černobilskom katastrofom, pa i sam ima pokoju za reći o tome, i to na način potpuno suprotan Lewyckoj. Ah, da… Sve je rasvvijetljeno. Djelo je to koje obiluje žarom, toplinom i u ovom slučaju zaista urnebesnom duhovitošću koja ovaj put istinski ubada u živac. Spektar emocija koji se proteže od sumanuta smijeha do ništa manje luđačkih suza ogoljen je i nimalo sramežljiv pred svjetlima javnosti i bez stotine celofana. U usporedbi s Traktorima, ova priča o mladom Židovu koji u Ukrajini pokušava doznati nešto više o povijesti svoje obitelji čista je, divlja i luda razvaljotka koja će vam zaista slomiti srce, kao što nekim čudom piše i na poleđini knjige. Ista konstatacija, zamislite još većih čudesa, vrijedi i za filmsku verziju. Prema tome, pouka priče bi bila: iako pred reklamom i kojekakvim preporukama uvijek treba zadržati određenu dozu skepse, ne drže baš svi figu u džepu. Na žalost, s Traktorima to nije bio slučaj.