Johanna Adorján  

Roman u nemarnom tonu mladih

Trebala bih biti Poljakinja. Tada bih razumjela zašto djevojka, koja sjedi s druge strane stola i na postavljeno pitanje odgovara sve dulje i dulje, ima potrebu da se s vremena na vrijeme nakratko nasmije. No kako ne razumijem ni jednu riječ, osim u jednom trenu nešto što je zazvučalo poput “antiglobalizacija”, lako se mogu prepustiti proučavanju osobe s druge strane stola. Djeluje mladoliko, bljedunjava je i neupadljivo dražesna. Na sebi ima nešto tirkizno, mogao bi to biti preveliki pulover, a možda i kratka haljina, ispod toga nešto s cvjetnim uzorkom. Dok govori, a pritom se očito divno zabavlja sama sa sobom, izvlači naušnicu iz desnog uha i prstima neprestano čupka po rupici. To je dakle ta osoba koja je napisala najcjenjeniji suvremeni poljski roman, to je dakle Dorota Maslowska, čiji je debitantski uradak mjesecima bio na vrhu bestselera u njezinoj zemlji, to je dakle ona: nada poljske književnosti.

Stil, a ne radnja

Cijela se situacija čini izmišljenom: devetnaestogodišnjakinja piše knjigu u kojoj je riječ o drogama, seksu i ispraznosti; ta nježna osoba, visoka metar šezdeset, s dječjim licem, pripovijeda priču iz perspektive muškog narkića. Bilo koji reklamni odjel svake izdavačke kuće potvrdit će da bolje nije moglo ispasti. Recenzenti (koji su ionako većinom muškarci) rastapali su se od očinskog ponosa, a čitatelji, kupujući tu knjigu, stječu dojam da su moderni i mladi ili da su to barem ostali.

Roman o kojemu je riječ objavljen je u Njemačkoj pod naslovom Snježno-bijelo i rusko-crveno. Izvorni poljski naslov manje je bajkovit: Wojna Polsko-Ruska pod flaga bialo-czerwona (Poljsko-ruski rat pod bijelo-crvenom zastavom), što je i primjerenije stilu romana. Radnja romana i nije naročita: mladog pripovjedača, čije je ime “Jaki”, napušta djevojka te se u idućih 48 sati poprilično drogira i sreće s djevojkama da bi zaboravio svoj bol i jad. I to je to. Čovjeku se to nekako čini poznatim jer većina knjiga mladih autora ionako ne govori ni o čemu drugome. No ono zbog čega je Maslowskin roman neobičan, nije njegova radnja, nego njegov stil.

“Najprije mi je rekla da ima dvije novosti, dobru i jednu lošu. Tako, nagnuta preko bara. Koju bih htio najprije čuti. Dobru, rekao sam. Tada mi je rekla da je u gradu navodno izbio poljsko-ruski rat pod bijelo-crvenom zastavom. Upitao sam je, odakle joj to, a ona – da je upravo to dočula. Sada loša vijest, rekao sam. Izvadila je svoj ruž za usne i rekla mi da je Magda rekla da je njezina i moja veza gotova.” Time počinje knjiga, zapravo unutarnji monolog pripovjedača u prvom licu, koji od sada pa na sljedećih 240 stranica čitatelja zasipa u ritmu paljbe strojnice.

Maslowska svojeg junaka opskrbljuje vlastitim jezikom, izvitoperenim, ne odveć lijepim, koji je pun pogrešaka i nespretnih izraza, no kojim stvara posve modernu, neuglađenu poeziju.

“Zbog toga ne želim dizati prašinu pa ću odmah prijeći na samu temu, na ono o čemu je uglavnom riječ od samog početka, na poznanstvo između mužjaka i ženke. To se neosporno dogodilo. No prije nego se ta neporecivo dokumentirana činjenica ostvarila, prevladala je, što je opće poznato, stagnacija.”

Novopečeni mladi bogataši

Neobična mješavina: s jedne strane nemaran žargon mladih, a s druge strane težnja što probranijem jezičnom izričaju. Tako autorica poseže za staromodnim riječima poput “kojijeh” da bi potom u pojedinim odjeljcima zazvučala proleterski, kao iz stripova. Na taj način nastaje jezik, koji s vremenom, međutim, zadobiva neodoljivi šarm tuđine i moguće ga je usporediti sa šarmom upute za uporabu koju se s mnogo pogrešaka prevelo s nekog od azijskih jezika.

“Magda ima grč u listu i sjedi na WC-školjci. Lijevom se rukom drži za list i plače, histerična je. Sad čak i ne znam je li lijepa ili ružna, zaista mi je to teško reći. Jedno je sigurno, općenito je zgodna, no trenutačno je u lošem stanju, barem što se tiče izgleda, jer posvuda su njezine crne suze, maskara curi kao iz oluka, najlonke razderane do kože, na neki način prevelike, a onda odveć omlohavljeno lice koje me, a da mi nije nakana biti oduran, podsjeća na crveno vatrogasno vozilo. Stoga se pitam volim li je još, sada, kada stenje toliko glasno, a da me pritom i ne pogleda u oči ili mi ne upućuje nijednu riječ. U takvim trenucima gotovo više ne mogu izdržati.”

Dorota Maslowska ističe da je upravo jezik bio onaj koji ju je nosio kroz roman. Pisati je počela u osmoj godini života, započela je mnoštvo romana, ali nikada nije napisala više od četrdeset stranica. A onda je najednom u njezinoj glavi zabrujao taj ton. Ton mladića koji je bez posla, nosi trenirke, uzima drogu i cijeli dan uprazno naklapa o životu, ženama i imaginarnom neprijatelju, Rusima, onako općenito, jer se ionako nekoga mora kritizirati kada je čovjek na dnu. Maslowska objašnjava da se takvi muškarci u Poljskoj nazivaju “dressijima”, pri čemu je riječ o novopečenim mladim bogatašima iz provincijskih gradića s kriminalnim sklonostima i bez velikih izgleda za budućnost. Jezik, koji joj je u jednom trenu iskrsnuo u glavi i koji joj je naposljetku u manje od mjesec dana izdiktirao pripovijest “Jakog”, naslanja se na žargon mladih koji je imala prilike zapaziti klatarajući se svojim malim rodnim gradom Wejherowom sjeverno od Gdanjska. Taj je jezik, međutim, poetski dalje razvila, i pretvara ga u umjetnički izričaj.

Metafora banalnosti

Maslowska potječe iz dobrostojeće građanske obitelji. Njezina je majka liječnica, otac putuje morima – u školi je uvijek dobivala petice, bila je natprosječna učenica, vrlo nadarena, ali i neprilagođena. Ističe da je uvijek bila čudakinja. Bila je osoba koja se ponašala krajnje nepristojno, namjerno se izlagala ekstremnim situacijama jer je ipak sve morala poznavati kako bi o tome eventualno mogla pisati. Tvrdi da je za nju pisanje jedini način kontroliranja stvarnosti. Svakodnevne aktivnosti – ustajanje, plaćanje računa – to joj jednostavno ne ide.

Zahvaljujući knjizi, Maslowska je u svojem zavičaju postala znamenitost. Novinari, političari, mladi – svi su u toj djevojci, koja u tolikoj mjeri nesentimentalno piše o ljudima bez morala i perspektive, iznenada začuli glas svoje generacije. Godine 2002. roman Wojna Polsko-Ruska proglašen je knjigom godine. Da bi se o njemu raspravljalo, potrebno ga je i pročitati. No procjena je Maslowske da najmanje devedeset posto čitatelja knjigu nije razumjelo: “Pročitali su je jer je bilo moderno da je se pročita. Većina je, međutim, moju knjigu shvatila doslovno, a tada je ona banalna, vulgarna i ništavna. Knjiga čak nema pravu radnju. Kada čovjek u njoj ne zapaža njezinu drugu razinu, tada je se mora smatrati manje vrijednom književnošću.” Maslowska svoju knjigu smatra metaforom banalnosti i besmisla života većine ljudi. “Kao u djelu Čekajući Godota”, tvrdi, “čovjek nešto čeka, a dok čeka, događa mu se mnoštvo apsurdnih stvari”.

Izniman jezični talent

U prikazu bi se dalje mogle navesti sve jezične majstorije za kojima je Maslowska posegnula u svojem romanu, mogli bi se opisati ženski likovi koje upoznaje njezin junak, a koji su svi ludi i očaravajući, mogla bi se navesti silna energija koja iz nje izbija, distancirani i opušteni način na koji priča o sebi samoj, a ipak bi se došlo do zaključka da je u slučaju autorice, koja je u stanju napisati takav roman, posve nebitno, je li ona mlada ili stara, jer je u slučaju Maslowske riječ o iznimnom jezičnom talentu.

Možda bi ipak bilo najbolje da se na kraju da još jedan izvadak iz njezine knjige. Riječ je o odlomku iz romana u kojemu je junak u bolnici i, naravno, ne osjeća se baš najbolje: “Još mi polazi za rukom da, kao na nekoj ubrzanoj snimci, vidim kako baca ta crijeva na pod, pali mi cigaretu, ali nakon toga više ne vidim mnogo. Jer iznenada mi pada nešto teško na prsni koš, možda neki kamen, možda moja vlastita vjeđa, možda se stropoštao ventilator sa stropa, ili jednostavno prolom oblaka s drugog kata, snježna lavina kreveta i pacijenata. O tome više ne mislim jer jednako tako gubim i sposobnost mišljenja, što simbolizira moj konačni povratak u smjeru biljnog svijeta”.

S njemačkoga preveo Tihomir Engler.

Pod naslovom Kaputt geschrieben objavljeno 28. ožujka 2004. u Frankfurter Allgemeine Zeitungu