Kanonska djela mađarske drame napokon na hrvatskom jeziku
Početkom ove godine u izdanju FF-pressa, odnosno Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objavljen je prijevod povijesne drame Józsefa Katone Ban Bank (Bánk ban) iz 1819. godine. Ovom je izdanju prethodio na sličan način priređen prijevod dramske poeme Čovjekova tragedija (Az ember tragédiája; napisana 1861.) Imrea Madácha koju je FF-press izdao 2011. godine. Oba su prijevoda, naime, izrađena na Katedri za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu u sklopu seminara Prevođenje književnih tekstova te u sklopu Prevodilačke radionice Katedre za hungarologiju u Kući prevoditelja u Balatonfüredu, a uz potporu Mađarske zaklade za knjigu.
Seminare i prevodilačke radionice vodila je profesorica Franciska Ćurković-Major, koja je za oba izdanja napisala i vrlo informativne predgovore i priredila prijevode za tisak. Očigledno je da iza ovih studentskih prijevoda stoji sustavan i studiozan rad profesorice Ćurković-Major, ne samo kao prevoditeljice, nego i kao hungarologinje, kojoj je osobito stalo olakšati budućim studentima pristup ovim djelima, ali jednako tako i omogućiti hrvatskoj književnoj i akademskoj javnosti da se napokon upozna s ovim reprezentativnim djelima mađarske književnosti XIX. stoljeća.
Razdvojeni kulturni prostori Činjenica da sve do sada nije postojao relevantan hrvatski prijevod ovih nezaobilaznih, međunarodno poznatih dramskih djela mađarske književnosti, još je jedan pokazatelj narušenosti komunikacije između hrvatskog i mađarskog kulturnog prostora u drugoj polovici XIX. stoljeća. Što se tiče utjecaja ovih tekstova na hrvatske pisce, može se tek pretpostaviti da je dramu Ban Bank poznavao književnik i estetičar Franjo Marković koji je svoju dramu Benko Bot, slične fokusiranosti na unutarnji konflikt između osjećaja i dužnosti, objavio 1872. u Vijencu. Dramsku poemu Imrea Madácha Čovjekova tragedija - koja je ubrzo nakon objavljivanja 1862. godine s oduševljenjem prihvaćena od strane književnika, prevoditelja (prevedena je do danas na više od trideset jezika) i scenskih umjetnika - vrijedilo bi komparirati sa srodnim spjevom Petra Preradovića Prvi ljudi (objavljenim iste 1862.!) te s lirskom dramom Silvija Strahimira Kranjčevića Prvi grijeh (1893.).
Zapletena povijest recepcije dramskog opusa Józsefa Katone, odnosno inscenacije Bana Banka među samim Mađarima, govori nam o nerazvijenosti mađarske kazališne umjetnosti i nepovoljnosti (cenzura!) kulturno-političkih odnosa za razvoj ove u to vrijeme središnje umjetnosti reprezentacije “duha nacije”. Sâm je Katona, koji je živio manje od četrdeset godina (1791.-1830.), a prestao pisati već u tridesetoj, ovako opisao svoju sudbinu: “...ako ptica vidi da uzalud pjeva, misli na svoju hranu – i zanijemi”. Godine 1930., prilikom obilježavanja stogodišnjice Katonine smrti u njegovom gradu Kecskemétu, upriličena je svečana izvedba Bana Banka, Katonini posmrtni ostaci su ekshumirani i sahranjeni pod golemo spomen-obilježje (8x10 metara), koje čuva dvometarska brončana statua Bana Petura, jednog od likova drame. Što se dogodilo u tih stotinu godina i kako je Katonina drama postala nacionalnom svetinjom?
Sada kada imamo prijevod, krenimo od samog teksta, odnosno od povijesti njegovog pisanja i čitanja/uprizorenja. Katona je propisao kao peštanski student, prvo je prevodio dramske tekstove s njemačkog, a zatim ih 1812. počeo i sam sastavljati za studentski kazališni krug u kojem se kretao; izvodili su se tada viteški i sentimentalni komadi te je i Katona tražio u povijesnoj građi zaplete s puno intrige i emocija. Priču o Banu Banku učinio je međunarodno poznatim još krajem XV. stoljeća Antonio Bonfini, povjesničar kralja Matije, a ona ide ovako: mađarski velikaši na čelu s Banom Bankom ubijaju 1213. godine kraljicu Gertrudis, suprugu ugarskog kralja Andrije II., razjareni njezinim spletkarenjem u korist sunarodnjakâ Nijemaca, kao i zbog toga što je sudjelovala u bratovljevom zavođenju Bankove supruge. Katona je prvu verziju svoje drame imao već 1815. godine, ali tek ga je proučavanje Schillerovih drama dovelo do toga da u konačnoj verziji iz 1819. godine psihološki produbi motivaciju svojih junaka i profilira prve romantičke likove u povijesti mađarske drame.
Narodna predaja I u drugim svojim povijesnim dramama Katona je prije svega zainteresiran za mehanizme političke moći, fokusirajući se na junake koji su “drugi” u njezinoj raspodjeli, kao što je to Ban Bank. U duhu novog, prosvjetiteljskog vremena, njegovi su vladari, vitezovi, crkvenjaci samo ljudi, upetljani u dvorske intrige i unutarnje emotivne čvorove. Gledano iz današnje perspektive, upravo je uvjerljivost, “ljudskost”, Katoninih likova u drami Ban Bank ono što daje posebnu književnu vrijednost ovom tekstu, odnosno upečatljiva dramatizacija unutarnjeg razdora glavnog junaka, koji pati u želji da ostane vjeran kralju kome služi, uviđajući istovremeno koliko je njegov narod nepravedno izložen neimaštini. Bankovu pomutnju uza sve to potencira osjećaj povrijeđene časti, zbog intriga čija je žrtva njegova supruga.
Katonin književni jezik svojom je sentencioznom jezgrovitošću polako osvojio mađarsku publiku, toliko da su danas neke od replika dio narodne predaje. Današnji književni povjesničari glavnu slabost ovog teksta vide pak u postupcima kojima Katona ostvaruje i razrješava dramski zaplet, ostajući i dalje u tradiciji sentimentalnih, odnosno viteških predromantičkih komada i njihovih konvencija.
Cenzori se međutim nisu puno bavili umjetničkom vrijednošću Katoninog Bana Banka. Njih su zabrinjavale političke implikacije ovakve drame u kojoj se narod (mađarski!) buni zbog neimaštine, kraljica strada, desakralizira se društvena moć... tako da je 1821. godine dopušteno tiskanje drame, ali ne i njezina izvedba! Praizvedbu Katona nije ni doživio, do nje je došlo tek 1833. godine u Košicama. Do šireg prijema od strane publike trebalo je proći još nekoliko desetljeća: Mađari su svoje nacionalno kazalište formirali 1837. godine u Pešti; u njegov repertoar od 1845. godine ulazi i Ban Bank. Danas je teško predočiti koliko je veliku integrativnu, političku, ne samo kulturalnu ulogu imalo nacionalno kazalište: u Istočnoj Europi kulturne institucije preuzimaju ulogu reprezentacije fantazma o vlastitoj nacionalnoj državi politički nesamostalnih naroda. Zbog toga se i jedan od najsvjetlijih događaja u mađarskoj borbi za neovisnost odigrao u Nacionalnom kazalištu: revolucionarni zahtjevi istaknuti su 15. ožujka 1848. godine i izvedba Bana Banka (istina, samo prvi čin, revolucija nije mogla čekati!) bila je dijelom te svečanosti. Nakon gušenja revolucije, upravo je ova historijska veza s 1848. - kao i nova desetogodišnja cenzura - najviše doprinijela književnoj, a zatim i nacionalnoj kanonizaciji Katonine drame, kao drame mađarske revolucionarne borbe za neovisnost.
Ban Bank, dakle, predstavlja danas mnogo više od Katoninog književnog umijeća pa su i osporavatelji književne vrijednosti ovog teksta često bili dalekosežniji; citirajmo samo najpoznatijeg, Györgya Lukácsa, za kojega je Ban Bank “jedno provincijalno i hiperlojalno djelo”! Drugi klasici moderne mađarske književnosti u Banu Banku nalazili su inspiraciju izvan svake usporedbe, tako da je za Antala Szerba Katonina drama “djelo izuzetnog unutarnjeg intenziteta”, a za Kosztolányija “usamljeno remek-djelo mađarske književnosti”.
Romantički vjesnik Ako je drama Ban Bank bila romantičkim vjesnikom doba sekularnog, nacionalnog zanosa, dramska poema Imrea Madácha (1823.-1864.) Čovjekova tragedija, objavljena 1862. godine, znak je splasnuća tog zanosa, neka vrsta postromantičkog otrežnjenja. Ova višeglasna, ironična rasprava o univerzalnim vrijednostima i “posljednjim stvarima” i danas osvaja prevoditelje, pisce i teatrologe širom svijeta.
Zbog svoje formalne (drama, poezija, filozofija?), a još više ideološke “dvosmislenosti” i višeznačnosti, Madáchova poema izazvala je niz oprečnih reakcija/čitanja/uprizorenja u povijesti svoje recepcije. Sâm Madách preuzima Byronov termin i naziva svoje djelo “dramskom poemom” i tako se uvrštava u niz romantičkih djela kao što su Goetheov Faust, Byronove poeme Manfred i Kain te Shelleyev Oslobođeni Prometej, a čije su preteče Izgubljeni raj Johna Miltona i Danteova Božanstvena komedija. Po svojoj usmjerenosti na sudbinu čovječanstva i univerzalnosti koja nadilazi nacionalnu romantičku epiku, Madách se pak nadovezuje na francuske romantičke poeme o čovječanstvu, čiji su istaknuti autori Lamartine i Victor Hugo.
U Čovjekovoj tragediji se tako u petnaest slika izlaže prošlost, sadašnjost i budućnost čovječanstva: prve tri i posljednja slika vizija su onostranog svijeta, točnije Edenskog vrta. Središnje slike uprizoruju sudbinu čovječanstva: od četvrte do desete slike nižu se različita povijesna razdoblja, od Egipta do Londona iz Madáchove sadašnjosti, a od jedanaeste do četrnaeste slike prizori budućih svjetova. Madáchev koncept ljudske povijesti je antimodernistički: povijest se ciklički ponavlja, Adam i Eva pojavljuju se iz slike u slike u različitim ulogama, u pratnji ironičnog Lucifera. Tragični junak poeme je dakako Adam, koji, za razliku od edenske Eve, stari, gubi snagu i očajava u prizorima budućnosti, da bi napokon došao do spoznaje o ispraznosti vlastite bezbožne samouvjerenosti i o neutemeljenosti svoje vjere u povijesni napredak pri ostvarenju ovozemaljske sreće. Pritom se Adam izmiče utjecaju Lucifera, koji iz slike u sliku neprestano ironizira pathos njegove pobune i vjere u moć čovjeka. Adam spoznaje da je neizvjesnost života u svijetu bez Boga pravi pakao te se zajedno s Evom, koja nosi dijete, vraća onostranom.
Drama je dakle kod Madácha prenesena iz sfere međuljudskog djelovanja, u sukob ideja i emocija, u relativizirajuće višeglasje koje utjelovljuju Lucifer, Adam i Eva. Napetost između ovostranog i onostranog, zemaljskog i nebeskog, povijesnog i metafizičkog, ambivalentnost je koja omogućuje artikulaciju modernih osjećaja straha i neizvjesnosti, pesimističke ispraznosti egzistencije, kao i disonantnu izmjenu patetičnosti, ironije i humora. Današnje štovatelje Madáchove poeme ovo djelo privlači upravo zbog svoje izuzetno artikulirane polifone strukture, odnosno hrabro izvedenog višeglasja koje je osnova Adamove unutarnje drame i “duhovne krize”.
Iako je s puno uspjeha ušla u kazališni repertoar počevši od 1883. godine, cijeli niz kritičara osporavao je prikladnost ovog teksta za kazališnu inscenaciju. No, još oštrije bile su ideološke kritike od strane komunista, ali i kršćanskih mislioca, koji su Madáchevoj poemi spočitavali pesimizam i nihilizam, ponajviše zbog ironiziranja moderne ideje ljudskog napretka i ambivalentnog odnosa prema božanskoj sferi. Osobito loš status imala je Čovjekova tragedija prilikom uspostave komunističkog režima, nakon II. svjetskog rata, pogotovo zbog toga što je Madách ideje utopijskog socijalizma koristio kao građu za satiru i antiutopiju. Nakon niza trzavica u repertoar Nacionalnog kazališta vraćena je tek 1957. godine; građani Budimpešte čekali su u redovima, satima, za ulaznice - najbolji je to pokazatelj u kolikoj mjeri je Mađarima Čovjekova tragedija postala duhovna hrana bez koje ne bi mogli zamisliti svoj kulturni život.