Rudnik nezaobilaznih nepoznatih filmova

Malo se stvari na ovome svijetu redovito vraća. Čak se i bumerang mora baciti u pravom smjeru i na pravi način – iz zgloba i sa sviješću o vjetru. Lassie se recimo uvijek vraća. No Lassie radi na principu ljubavi. Ono što se nedvojbeno i uvijek vraća – željeli mi to ili ne – jesu od ranije dobro unovčene (ili samo dobro plasirane) filmske ideje. Rambo, Rocky, Alien, James Bond, Indiana Jones, Superman i svi njima slični nikada neće prestati dolaziti. Uvijek i iznova; ako već ne u novom ruhu onda svakako pod krinkom repriza. Velimir Grgić i Marko Mihalinec dvojac je kojem ne treba kormilar. Fino se snalaze u filmskom, medijskom i publicističkom prostoru, to već odavno znamo. Svojim recentnim književnim proizvodom dokazali su kako je recepcija poučka o filmskim povratcima prošla uspješno. S obzirom na količinu filmova koje konzumiraju bilo bi i čudno da je ikako drugačije...

Zapanjeno i zabavljeno nabrajanje

Situacija na koju su morali računati nužno im se upravo ovog trenutka događa. Nasljednici se uspoređuju s izvornikom. Uvijek i nužno. Ipak, koliko bi god to bilo zabavno – uspoređivanje zbog uspoređivanja ipak nećemo poduzeti. Povratak Žutog titla mora se usporediti s prethodnikom (Žuti titl) jer se u trenutku njegova dolaska na police knjižara zbio pravi mali boom. Netko se konačno dosjetio ukoričiti fascinacije iz filmskog svijeta koje nisu od onih prvoloptaških, uobičajenih. Raspored dlaka Chucka Norrisa i high kick Brucea Leeja preselili su iz frendovskog prepričavajućeg i uspoređujućeg druženja oko video-rekordera ravno u knjigu. Grgić i Mihalinec osmislili su i realizirali pravu malu hrestomatiju zabavnih, začudnih, pomalo gikovskih i iznimno simpatičnih trenutaka svjetske filmske produkcije koja se u dječjim danima gotovo upija, a od koje se kasnije u dobroj mjeri zazire pod objašnjenjem ukusa i/li obrazovanja. U slučaju pak posebnijih gledateljskih zahtjeva paravan se gradi od moralnih letvica i vjerske svile.

Rubna filmska produkcija ima očaravajući učinak na svako za film iole zainteresirano dijete. Jednostavna, izravna, banalna, zabavna. Posve jednostavna i razumljiva. Pamtljiva. Remo, nenaoružan ali opasan i Američki Ninja nešto su opskurniji naslovi u odnosu na svoju ušminkaniju braću tipa Komandos ili Cobra; svejedno i jedni i drugi imaju u sebi kvalitetu koja nužno za sobom povlači pitanje: tko snima te filmove? Snimaju li to sindikati svih filmskih djelatnika da bi im netalentiraniji (ili tek nesretniji) članovi imali za zdravstveno i socijalno? A tko snima bogohulne eskapade nasilja i seksa poput primjerice Vistora Q? Otvoreni promicatelji dijaboličnog, bolesnici ili beskompromisni komentatori svakodnevice i sutrašnjice? Nemoguće je da sve nastaje samo zbog zabave žedne djece, nezahtjevnih i zahtjevnih fetišista... Možda je uistinu sve produkt loše raspoloženih muza, a možda i nekih ljudi s računicom (Uwe Boll, poznati boxoffice flopper, upravo želi propasti na blagajnama – to njegovim financijerima jamči otpis poreza). Svejedno je. Grgić i Mihalinec pristupili su takvim i sličnim filmovima s ljubavlju i razumijevanjem. Nema egoističkih vrijednosnih sudova već samo zapanjenog i zabavljenog nabrajanja: tko ima bolji brk i tko je snimio najbolje razdjevičenje.

Knjiga za otaku-naraštaj

Žuti titl izlizao je formu nabrajanja tako da se za Povratak iznašao novi koncept. Koncept za čije je ostvarenje u dobroj mjeri zaslužan dobar duh alternativne ili bolje rečeno nemainstream hrvatske dizajnerske scene. Riječ je naravno o Rutti, aka Dejanu Dragosavcu. Grafički dizajn u Ruttinoj interpretaciji već je godinama neka posebna kategorija. Povratak Žutog titla tu konstataciju samo dodatno potvrđuje. Ukoliko bismo sagledavali knjige kroz aspekt njihove interaktivnosti s korisnikom (zašto tu kategoriju ograničavati na video igre?) Povratak Žutog titla suvereno bi odnio prvu nagradu. Rebusi, osmosmjerke, križaljke, anagrami i čitava oprema za društvenu igru Hollywoode ne ljuti se dio su trikova iz Ruttine radionice. Prožimanje tekstova i grafičkih rješenja nedvojbeno je, no događa se (za tekstopisce) ono što se ne bi smjelo događati: forma zasjenjuje sadržaj. Ruttin je dio posla odrađen na njemu tipičan visoko profesionalan način, ali Grgić i Mihalinec nisu uspjeli zadržati taj tempo.

Osnovna ideja knjige solidno je zamišljena, a još bolje realizirana u njihovu prvom izdanju; Povratak Žutog titla nastavlja gdje je prethodnik stao, istina, no odlazi u područja koja prestaju biti širokopopularna, a počinju predstavljati slojeve torte nekog posve novog termina kod nas. Povratak Žutog titla mogao bi se proglasiti svojevrsnim oglednim primjerom knjige neke nove generacije - otaku generacije. Za njih sve što je rečeno o sadržajnom nesrazmjeru s grafičkom obradom pada u vodu. Njima su rečenice Grgića i Mihalinca ono što ih apsolutno zanima i ispunjava. Ali... tko su otaku ljudi? 

Riječ otaku najvjerojatnije je hvatskoj javnosti prvi put predstavio Quorum tamo davne 1999. godine. Prijevod eseja Volkera Grassmucka Sami ali ne osamljeni ponudio je neke nove fenomene. One koji su doduše prisutni i kod nas, ali ne u tolikoj mjeri da bi dobili svoju etiketu. Mjesto postanka: Japan. Grassmuck je naime u svojem tekstu pokušao opisati opsesije i interese tzv. otaku-naraštaja. Riječ je uglavnom o mlađim ljudima koji se sakupljaju na velikim sajmovima i međusobno pričaju samo i isključivo o krajnje uskoj, njima posve poznatoj interesnoj niši. Jedna je Japanka sa zbunjenim Volkerom pokušala zapodjenuti razgovor o istočnonjemačkim lakim atletičarima – ipak je on Nijemac i ipak je on došao na sajam i zaustavio se pored istog štanda kao i ona... Shvativši kako sugovornik ni približno ne barata podacima poput nje jednostavno prekida konverzaciju. Otaku-ljudi ne snalaze se u čavrljanju (to ih i ne zanima), oni pričaju i bave se samo onime što ih – zanima. To je redovito posve rubnog karaktera, a u prikupljanju i baratanju podacima nema im ravnih. Grassmuck fenomen pokušava objasniti japanskim obrazovnim sustavom i tradicionalnim društvenim osobitostima, no u kasnijim tekstovima (primjerice Man, Nation & Machine – The Otaku Answer to Pressing Problems of the Media Society) smješta pojavu i u zapadnom društvu. Trekiji bi bili najsvjetliji primjer. No gdje su u svemu tome Grgić i Mihalinec?

Knjiga za hard core fanove

Povratak Žutog titla u odnosu na Žuti titl mijenja neprekidno nizanje općepoznatih slatkiša trashy kultnih filmova s naslovima koji pretežitoj većini čitatelja predstavljaju nepoznanicu. Otkrivaju nam neke posebne podžanrove poput nanspliacijskih ili nacisplotacijskih filmova i pri tom očigledno uživaju. To je njihov prirodni habitat, to razumiju, u to su upućeni. Pokojni redatelj Joe D’Amato njihov je najbolji prijatelj, a Cannibal Holocaust film koji se pamti (i kojem se vraća) još iz osnovnoškolskih dana. Nama, tek nevinim promatračima ili nabasalim namjernicima sve će se te njihove ukoričene fascinacije ponegdje učiniti nepreglednima, pretjeranima i najčešće nerazumljivima. No Povratak Žutog titla naposlijetku i nije prvenstveno namijenjen nama. Ovo je knjiga za hard core fanove ili barem za one koji to tek žele postati. Jedno je sigurno: ovi potonji će u novoj verziji Žutog titla pronaći savršen priručnik za razumijevanje ali i katalog za nabavku svih tih nezaobilaznih filmova.

Kao što se nekada govorilo u podzemlju Labina: Sretno!