O neznatnim razlikama u stručnom stavu prema ženama i pobačaju danas i nekada
Marta Maglov
Planiranje obitelji tema je oko koje se koplja lome već godinama, od umjetne oplodnje, kontracepcije i prekida trudnoće do broja djece koju bi za demografski oporavak trebalo prinijeti oltaru domovine. Zastave su to koje na hrvatskoj političkoj vjetrometini dramatično vijore i jedna od odrednica za kojima se najčešće poseže u svjetonazorskim prepucavanjima i dokazivanjima. Kome razna izlaganja o reproduktivnim pravima i zadaćama nisu bar jedanput natjerala paru na uši?
Trenutno stanje
U svojem tekstu Prijepori o pravu na pobačaj u Republici Hrvatskoj Dalida Rittossa zaključuje da se često zaboravlja da se moralni stavovi ne moraju i ne mogu u potpunosti preslikati i utisnuti u zakonske norme. Ona ističe da su prokreativna prava, pa tako i pravo na slobodno i odgovorno odlučivanje o rađanju djece, jedna od osnovnih ljudskih prava koja se mogu ograničiti samo u slučaju zaštite zdravlja trudne žene. Svako drugo uskraćivanje prava na pobačaj predstavljalo bi teret koji je nerazuman i neopravdan jer mu cilj nije pomoći ženi, nego otežati joj odluku o pobačaju. Prigovor savjesti liječnika zaposlenih u javno financiranim bolnicama i prijedlog uvođenja obaveznog savjetovanja prije pobačaja, Dalida Rittossa navodi kao neke od tih tereta1. O tome koliki zdravstveni radnici posljednjih godina po javnim bolnicama odbijaju vršiti elektivni pobačaj mogli smo dosta čitati i čuti, što po medijima, što po kuloarima, a priče o liječnicima čija savjest u privatnim ordinacijama, za razliku od državnih, na pobačaj nema nikakvih prigovora – već su legendarne.
Zanimljivi su i podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo prema kojima je 2013. godine na 39.962 živorođenih prijavljeno 8.922 prekida trudnoće. Od toga, 35,4 posto čine legalno inducirani, 19,9 posto spontani, a čak 44,7 posto ostali prekidi trudnoće (izvanmaterična trudnoća, Mola hydatidosa, ostali abnormalni produkti začeća, ostali i nespecificirani pobačaji). U ljetopisu HZJZ-a navodi se i da je među ženama koje traže prekid trudnoće, najviše onih u dobi od 30 do 39 godina koje već imaju djecu, uz opasku da se prekid trudnoće očito i dalje koristi kao sredstvo kontracepcije.2 Za usporedbu, 1995. godine na 50.182 živorođene djece zabilježeno je ukupno 19.950 prekida trudnoće, od čega je legalno induciranih bilo više od 14.000 (71.6 posto), dok je spontanih i ostalih prekida trudnoće bilo bitno manje: 15.1 posto i 13.2 posto. Usporedba s osamdesetim godinama, kad se legalno inducirani pobačaj pacijenticama nije naplaćivao u punom iznosu, još je dramatičnija. Od 1982. do 1990. ukupni broj prekida trudnoće iznosio je između 47.000 i 57.000 godišnje, od 0,7 do 0,8 pobačaja na 1 živorođeno dijete, s preko 75 posto legalno induciranih prekida trudnoće. Kroz godine, kako je broj legalno induciranih pobačaja padao, tako je udio spontanih i ostalih prekida trudnoće rastao – s npr. 10 posto i 8 posto 1993. na 19 posto i 45 posto 2013. godine.3 Krivotvorenje liječničke dokumentacije jedna je od optužbi zbog kojih su 2010. privedena sedmorica ginekologa iz varaždinske Opće bolnice. Legalno inducirane pobačaje oni su naplaćivali dvostruko (za svoj račun pacijenticama), a službeno HZZO-u jer su ih u dokumentaciji prikazivali pod dijagnozama koje pokriva osiguranje.
U tom svjetlu, zanimljivo je pogledati u kojoj se mjeri broj i vrsta zabilježenih pobačaja razlikuje od bolnice do bolnice. Naime, u KBC-u Rijeka, jednoj od četiri hrvatske bolnice u kojima se nijedan liječnik nije pozvao na prigovor savjesti, zabilježeno je najviše pobačaja u Hrvatskoj, ukupno 1.102, od čega 562 legalno inducirana, a 540 prekida patoloških trudnoća. Tri godine nakon gore spomenutih privođenja, riječkoj se bolnici po broju legalno induciranih pobačaja najviše približila varaždinska s 496 od ukupno 841. U svim zagrebačkim bolnicama zajedno (Petrova, Vinogradska, Merkur i Sveti Duh) zabilježena su 1.296 pobačaja, od čega 154 legalno inducirana, a čak 1142 patološka. Budući da je, osim nadzora i kontrole rada ginekoloških odjela i epidemije prigovora savjesti koja je njima zavladala, za tekuću godinu napokon najavljeno i uvođenje nekirurške metode pobačaja – odnosno medikametoznog pobačaja koji se ujedno smatra i najsigurnijim, a u brojnim europskim zemaljama koristi se još od kraja devedesetih – ostaje vidjeti hoće li narednih godina biti kakvih odstupanja od takvih neobičnih statistika.
Crtice iz prošlosti
To da u svim javnim bolnicama s ginekološkim odjelom ženi na zahtjev treba biti osiguran legalno inducirani prekid trudnoće ne bi trebao osporavati nitko, bez obzira na svoje osobne emocije. Zabrane pobačaj ne mogu iskorijeniti, ali sa sobom neminovno donose ozbiljne posljedice.4 Zanimljivo je vidjeti kako su o tome razmišljali hrvatski liječnici prije devedesetak godina, u vrijeme kad su institucionalna medicina i javno zdravstvo bili tek u začecima.
“Zaštita zdravlja smatra se danas svuda dužnošću države i od društva se traži da stvori bolje uvjete za zdravi razvitak naroda”, pisao je o napretku socijalne medicine Andrija Štampar kasnih tridesetih godina.5 U svom tekstu Kada žena ženi pomogne-naudi: sankcioniranje ilegalnih pobačaja između 1920ih i 1940ih godina6 Željko Dugac i Ingrid Marton objašnjavaju zašto je pitanje pobačaja zaokupljalo hrvatsku medicinsku zajednicu dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća i to prvenstveno kao socijalni problem. Pobačajem kao socijalnim problemom bavila se cijela onodobna Europa, a u Sovjetskom Savezu uveden je čak i tzv. socijalni pobačaj – u razdoblju između 1920. i 1936. pobačaji su bili legalizirani kako bi se stalo na kraj teškim komplikacijama nestručno izvedenih ilegalnih pobačaja. O ruskom konceptu socijalnog abortusa raspravlja i Vladimir Bazala, naš čuveni liječnik i povjesničar medicine koji se pita što će tamo gdje je zabranjen pobačaj biti sa ženama kada zanesu “a ipak neće da imaju dijete”, pa odgovara: “Većina ih svakako abortira, bio tu zakon ili ne bio! Mnoge pri tome stradaju. (...) Brine li se tkogod da se sastavi statistika naših aborta? Da li se itko od svih onih kroz čije ruke danomice prolaze osakaćene, polumrtve žene poslije kriminalnog aborta, našao da digne svoj glas, i kao liječnik i kao čovjek, da zahtijeva da se bilo što pokrene kako bi se ova nevolja spriječila i uklonila ili umanjila? O tome glasa ni odkuda, samo se neprestano čuje zahtjev onih koji apodiktički traže zakon protiv abortiranja. “7 Bazala u drugom tekstu napominje i da “Policijske mjere – to se može sa sigurnošću ustvrditi – nisu ništa pomogle, a naš strogi krivični zakon je u pogledu abortusa samo situaciju pogoršao, zamrsio i narodu naškodio. “8 Za legalizaciju pobačaja u to se doba zalagao osječki liječnik Mihajlo Pražić koji je u Liječničkom vijesniku iz 1936. iznio statistike prema kojima je iste godine u osječkoj bolnici bilo 6 puta više prekida trudnoće (najčešće dovršenja kriminalno započetih pobačaja), nego poroda9, uz procjenu da na jedan bolnički, dolazi osam pobačaja izvedenih izvan bolnice. Pražić navodi i da “život mnoge seljanke i radnice i nije drugo nego tjeskobno iščekivanje svake pojedine menstruacije i bojazan neće li izostati” i objašnjava kako su zbog učestalih pobačaja žene usavršile tehniku njegova izvođenja, pa tako sve rjeđe koriste primitivna sredstva kao što su stavljanje sljezova korijena ili otvaranje maternice perom ili vretenom, nego međusobno skupljaju novac i onda u ljekarni kupuju tzv. metalni ženski kateter. "Otad taj kateter putuje od žene do žene u selu, već prema tome koja ga žena zatreba. Svaka žena prije upotrebe taj kateter ili iskuha ili ga zamoči u jaku rakiju i onda zapali, nakon čega si provocira pobačaj. " Pražić spominje i primjer 34-godišnje seljanke, majke petero djece, u bolnicu zaprimljene zbog sedamnaestog nedovršenog pobačaja, od čega ih je 14 isprovocirala sama.10
O raširenosti i posljedicama ilegalnih pobačaja govori se i u tekstu Bijela kuga Aide Brenko. Autorica analizira pojavu drastičnog smanjenja broja djece u Slavoniji od sredine 19. stoljeća do početka drugog svjetskog rata. Prelaskom s naturalne na robno-novčanu privredu i raspadom zadružne ekonomije, veliko potomstvo postaje nepoželjno pa se žene masovno okreću ilegalnim pobačajima i trpe teške zdravstvene posljedice. Od žena se očekivalo da imaju manje djece, ali način na koji će to izvesti bio je prepušten njima, piše Brenko i objašnjava da se taj "lagodni život bez djece" kako se najčešće u tisku prikazivao život žena u kontekstu bijele kuge, uglavnom sastojao od straha: straha od začeća, straha od pobačaja, straha od grijeha i straha od zakona. Navodi i kazivanje jedne žene Nadi Sremac u Nismo mi krive iz 1940. godine, koja prisjećajući se svoje mladosti i početka 20. stoljeća kaže: "Sad je i nekud bolje, izučile se, al u moje vrijeme umirale mlade ko muve."11 Iako je, kako navode Dugac i Marton, i zakonik Kraljevine Jugoslavije predviđao zatvorske kazne za pobačaj (do tri godine za ženu i do pet godina za osobu koja joj izvrši pobačaj), s uspostavom NDH kažnjavanje postaje drakonsko. Za izvršitelje pobačaja predviđena je doživotna tamnica, ili smrt ako su već bili osuđivani, a žene koje su si pobačaj izazvale same, mogle su očekivati od pet do deset godina zatvora.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije liječnici su imali obavezu žene zaprimljene zbog pobačaja prijaviti policiji, ali to su činili nevoljko. Liječnik Franjo Ivanyi objasnio je zašto: “Duševne muke takove neopisive su, a rezultat će biti taj, da će se grozničave i krvareće žene s užasom odvraćati i od same pomisli, da event. u buduće – nazovu pomoć nas liječnika – poštivaoca zakona. Cvjetat će opet kužni zanat nadriliječnika i nadribabica, dok će uresi izloga12, razna izmetala steriliteti, u povišenoj mjeri i dalje ubijati. (...) Teško zdravstvenim prilikama naroda, ako se jednom sazna, da se povjeravanjem liječniku ujedno predaje u ruke redarstva i ako ubijemo tek niklo uvjerenje, da liječnik nije redar ni trgovac, nego ruka pomoćnica.”13 Ipak, Dugac i Marton ne zaboravljaju spomenuti niti onodobne liječnike koji su o pomaganju i trgovini razmišljali na drukčiji način. Andrija Deak, požeški vojni liječnik 1923. u Liječničkom vjesniku piše kako ne može "(...) nikako razumjeti, niti odobriti, da jedan ovakav-vani napravljen, a u bolnici dovršeni-abortus ne biva od strane bolnice smatran kao kriminalna stvar. " Po njemu, bolnički liječnici takve bi pobačaje morali prijavljivati, jer žene-zločinke nakon policijske istrage dobro bi razmislile hoće li takvo što ponoviti. Objašnjava i da "Mentalitet mora da bude, da je najveće blago za čovjeka ljudski život a ne smije se činiti razlika između ekstrauterinog i intrauterinog života." Osim toga, Deak smatra da se mora stvoriti "takova atmosfera, da se žene bez djece makar neugodno ćute". Žene koje su "izvršile svoje materinske dužnosti" trebalo bi odlikovati kao ratnike i nazivati časnim gospođama. "Dakako, stvar bi imala početi time, da budu u prvom redu supruge sudskih liječnika, sudaca i državnih odvjetnika ovakove odlikovane matere." Za privatne liječnike koji ne prijavljuju žene koje su abortirale ima nešto više razumijevanja jer oni moraju nekako zaraditi za život, ali ne sumnja da treba "stati okom u oko s poluinteligentnim, pohlepnim i moralno slabo stojećim primaljama" koje naziva "majstorima abortusa".14 Sličan stav prema primaljama uvriježen je bio u srednjem vijeku, a ponegdje i dugo nakon toga. Babica Erika Stipić u svom članku “Značenje i uloga Ivana Krstitelja Lalanguea u razvoju primaljstva” navodi da je njezino zanimanje do druge polovice 18. stoljeća bilo dosta opasno – primalje se naime često proglašavalo vješticama i prijateljicama nečastivog. O progonu seoskih primalja i iscjeliteljica, prvo u srednjem vijeku kao vještica, a potom u 17. i 18. stoljeću kao neuke i "nelojalne" konkurencije novonastajućem liječničkom sloju iscrpno su pisale Barbara Ehrenreich i Deirdre English u svojoj knjizi For her own good.
Two Centuries of the Experts Advice to Women.15 Budući da je debelo do sredine 20. stoljeća najveći dio stanovništva današnje Hrvatske živio po selima, a liječnici im nisu bili lako dostupni ili u njih, što spominje Ivanyi, jednostavno nisu imali povjerenja, uloga seoskih primalja kao pomoćnica i informatorica nesumnjivo je bila od velike važnosti, kako prilikom poroda, tako i prilikom prekida trudnoće. Ako nisu rađale same, žene su u pomoć zvale samouku babicu iz susjedstva, najčešće iskusnu višerotkinju u koju su imale najviše povjerenja.
Odnos povjerenja kakav bi današnji čovjek trebao imati s liječnikom temelji se na uvjerenju da će liječnik uvijek postupati u najboljem interesu pacijenta, što je ujedno i jedna od odlika profesionalizma u medicini, o čemu u svom tekstu Prigovor savjesti i nagovor savjesti u ratu oko pobačaja piše liječnica Gorjana Gjurić. Ona navodi da bi liječnik trebao poštovati svoje pacijentice, njihova uvjerenja i dostojanstvo, te im pružiti zdravstvenu zaštitu u skladu s medicinskim dostignućima, jer na temelju obećanja da će svoje znanje koristiti za dobrobit pojedinca i zajednice, liječnička profesija od društva je dobila monopol na prakticiranje medicine i pravo samoreguliranja. Nepružanje zdravstvene zaštite zbog priziva savjesti (osobito masovnog) u mjeri koja otežava ili opstruira pristup legalnoj medicinskoj pomoći, piše dr. Gjurić, predstavlja nametanje vlastite savjesti svojim pacijentima i društvu, onemogućava pristup zdravstvenoj zaštiti i dovodi do diskriminacije žena, pogotovo onih siromašnijih i onih koje žive u manjim sredinama. Bitno je napomenuti da se priziv savjesti, osim na artificijelni prekid trudnoće, često ulaže i na informiranje o kontracepciji i njezinoj primjeni, na izvantjelesnu oplodnju, prenatalnu dijagnostiku bolesti fetusa itd. "U odnosu na plod, čiji je moralni i pravni status predmetom brojnih različitih stajališta, nedopustivo je zanemarivanje trudne žene i njezine dobrobiti. " I zato, objašnjava Gorjana Gjurić "kada se sudare liječnikovo pravo na priziv savjesti s njegovom profesionalnom obavezom prema dobrobiti pacijentice, priziv savjesti je prihvatljiv samo onda kada je autentičan i kada će netko drugi, na vrijeme i kvalificirano, ispuniti profesionalnu dužnost prema pacijentici. "16 Priziv je, što je najlakše uočiti po raznim medijskim istupima i nastupima, često motiviran više ideološkim i političkim razlozima nego osobnom savješću, i nije to ništa novo niti tipično za Hrvatsku. Iako im profesija nalaže suprotno, i liječnici se često nauštrb znanosti povode za raznim društveno-političkim trendovima. Koliko god nam se to danas činilo smiješnim, u 19. stoljeću prevladavajuće liječničko mišljenje bilo je da ljubavni romani izazivaju bolesti maternice, baš kao i umni rad i obrazovanje, a opće prihvaćeno bilo je i uvjerenje da bi mozak mentalno aktivne trudnice bebi mogao posisati svu hranu. Ernest Mayerhofer, zagrebački pedijatar i sveučilišni profesor, upozoravao je 1942. godine da se Downov sindrom, u to vrijeme poznat kao “mongoloidna idiotija”, javlja kod djece majki koje su imale jedan ili više kiretažnih abortusa.
“Baš pri zloupotrebi kiretažnih abortusa stekao sam, nažalost, dojam da se zdravi plodovi kiretiraju, dok se mongoloidni idioti rađaju. (...) Kolika je to nesreća za rasnu higijenu naroda, nije potrebno dalje razlagati.” Mayerhofer je uvjeren da će sovjetski model socijalnog pobačaja rezultirati povećanjem broja “mongoloidne djece” i zaključuje da “svakako pruža poznavanje tih kiretažnih mongoloida i dobar novi propagandistički materijal protiv zlouporabe kiretaže i sličnih brutalnih abortivnih postupaka”17. Mayerhofer tada naravno nije mogao znati pravi uzrok bolesti o kojoj piše, ali ga to nije spriječilo da zaključke donosi na temelju osobnog dojma i tada prevladavajućeg političkog svjetonazora ne dopustivši pritom ni znanstvenoj metodi da mu se nađe na putu.
I danas ima liječnika koji znanstvene metode, istraživanja i činjenice priznaju samo kad se ne kose s njihovim uvjerenjima i vjerovanjima pa smo zadnjih godina mogli čuti da je cijepljenje zavjera farmaceutske industrije koja izaziva autizam, a katkad i potiče mlade na promiskuitet, da je dokazano da pobačaj povećava šanse za rak dojke i nepovratno uništava ženino mentalno zdravlje, a da “slobodno seksualno ponašanje” izaziva neplodnost. Potaknuta takvim nesputanim povezivanjem uzroka i posljedica, i ja ću biti slobodna zaključiti da svaki put kad se netko uhvati teme pobačaja u dnevno-političke svrhe, iste sekunde od stresa odumre najmanje milijardu ženskih jajnih stanica. Možda iza mojih teza ne stoje “znanstvene činjenice” kao iza njihovih, ali ono što znam je da pravo na siguran, dostupan i legalan pobačaj čuva ženske živote, a trudnoću mogu čuvati samo žene.
Bilješke:
1 http://www.hdgo.hr/userfiles/upload/documents/smjernice/eticke-smjernice/pravo-na-pobacaj.pdf
2 Hrvatska, zanimljivo, u usporedbi s ostalim zemljama EU ima zavidno nisku stopu legalno induciranih pobačaja, ali i nezavidno nisku stopu korištenja kontracepcije, a ipak prirodni prirast RH je negativan. Op. ur.: posljednji pozitivan prirast u Hrvatskoj zabilježen je 1997. godine. Više o razlozima zašto žene koriste pobačaj kao kontracepciju, a ne pilule, spirale i sl., vidi Kristin Luker, Abortion and the Decision not to Contracept, Berkeley: University of California Press, 1975.
3 http://hzjz.hr/wp-content/uploads/2014/04/ljetopis_2013_.pdf
4 Osim po zdravlje i život opasnih posljedica ilegalnih pobačaja, ne smiju se zanemariti ni slučajevi poput, primjerice, onih u Irskoj i Poljskoj zadnjih godina, kada u ime zaštite fetusa trudnim ženama nije pružena pravovremena medicinska pomoć što je rezultiralo njihovom smrću.
5 A. Štampar, Higijena i socijalna medicina: za liječnike i medicinare, Zagreb: Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1940.
6 Iz zbornika radova Suzana Miljan (ur.), Na rubu zakona: društveno i pravno neprihvatljiva ponašanja kroz povijest, Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta: Društvo studenata povijesti “Ivan Lučić-Lucius”, 2009.
7 Vladimir Bazala, “Suvremeni problemi biologije”, str.115-125 u: Kada žena ženi pomogne-naudi: sankcioniranje ilegalnih pobačaja između 1920-ih i 1940-ih godina, Željko Dugac i Ingrid Marton, str. 223
8 Vladimir Bazala, Samozvani liječnici. Slike iz povijesti nadriliječništva, Zagreb: Škola narodnog zdravlja, 1936., str. 58.
9 Riječ je o vremenu kad se najveći broj žena ipak porađao kod kuće, a ujedno i vremenu visoke smrtnosti kako rodilja, tako i novorođenčadi. Etnologinja Lidija Bajuk u svom članku piše: "Iako bi se cijela obitelj brinula o opremi majke i njezina novorođenčeta (...), zbog velike su se smrtnosti trudnice hrvatskih sela na porođaj pripremale kao za smrt –ispovijedale bi se, pričestile te opremile odjećom i svijećom za ukop. " (Magija i prežici vračarstva u hrvatskim tradicijskim vjerovanjima i postupcima s rodiljom, L. Bajuk, 2012)
10 Mihajlo Pražić, "Sociološki elementi problema", str. 304-309 u Kada žena ženi pomogne-naudi: sankcioniranje ilegalnih pobačaja između 1920ih i 1940ih godina, Željko Dugac i Ingrid Marton, str. 224
11 Aida Brenko, Bijela kuga, Zagreb: Etnografski muzej, 2006., str. 60-61
12 Misli se na već spominjani ženski kateter koji su ljekarnici zbog njegove velike popularnosti često držali u izlozima.
13 Franjo Ivanyi, Borba protiv pobačaja, Liječnički vjesnik, sv. 52, Zagreb 1930.; str. 35-40 u u Kada žena ženi pomogne-naudi: sankcioniranje ilegalnih pobačaja između 1920ih i 1940ih godina, Željko Dugac i Ingrid Marton, str. 220.
14 Andrija Deak, "Bilješke o pometanju ploda", Liječnički vjesnik, sv.45, str. 216-218 u Kada žena ženi pomogne-naudi: sankcioniranje ilegalnih pobačaja između 1920ih i 1940ih godina, Željko Dugac i Ingrid Marton, str. 218.
15 Autorice objašnjavaju da su metode seoskih iscjeliteljica u to doba bile ako ništa, a ono empirijski utemeljenije od "znanstvenih" metoda onodobnih liječnika čije se znanje i iskustvo često sastojalo pretežno od izučavanja latinskog, Biblije i filozofije, bez kontakata s pacijentima.
16 http://www.libela.org/sa-stavom/5621-prigovor-savjesti-i-nagovor-savjesti-u-ratu-oko-pobacaja/
17 Kada žena ženi pomogne-naudi: sankcioniranje ilegalnih pobačaja između 1920ih i 1940ih godina, Željko Dugac i Ingrid Marton, str. 226-228