2.6.2005.

Trpimir Matasović  

Run and Hide!

The War Is Not Over

“Prevladao je folk, odnosno istočni pristup”, a boduje se “na jednoj finijoj verziji rodijačkog tipa” – bubne Tonči Huljić nakon Eurosonga u Kijevu i ostade živ. Doduše, treba biti pošten pa priznati da Tonči ni u Hrvatskoj ni izvan nje nije usamljen u takvu razmišljanju. Takve tvrdnje, naravno, nisu posve neutemeljene, ali ipak ne možemo ne primijetiti da ih je čuti iz Huljićevih usta, pa, recimo to tako – začudno. Jer, nije li upravo isti taj Tonči Huljić karijeru izgradio upravo na popu u koji je ubacio podosta pseudofolklornih elemenata? Nisu li i Vukovi umiru sami obilježeni “etno” elementima? I nije li, uostalom, upravo taj isti Tonči Huljić izradio novi aranžman crnogorske pjesme Zauvijek moja, dodavši i folkorne (“istočnjačke”) elemente kojih u izvornoj verziji nije bilo? A što se “finije verzije rodijačkog tipa” tiče, kome li su ono hrvatski televoteri (i) ove godine dali maksimalnih dvanaest bodova?

Slične primjedbe na Eurosong pojavile su se ove godine i u nekim zapadnoeuropskim zemljama, što nije ništa manje začudno nego kad ih izgovara mag hrvatskog pop-trasha. Jer, “istočnim” su zemljama bodove davale i one “zapadne” (i obrnuto). I premda je gotovo polovina ovogodišnjih pjesama imala više ili manje prikriven “etno” štih (među njima i ona britanska!), među prvih deset samo su dvije bile naglašeno folklorne (pobjednička grčka i crnogorska). Naposljetku, “zapadne” se zemlje zaista nemaju što javljati glede “rodijačkog” glasovanja – nismo li, prije proširenja kruga zemalja koje nastupaju na Eurosong, svake godine gledali (i još gledamo!) kako, recimo, skandinavske zemlje redovito jedne drugima daju glasove?

If I Had Your Love

Tragikomedija cijele priče je u tome da očito još ima ljudi koji Eurosong shvaćaju ozbiljno. Jer, nemojmo se zavaravati – Eurosong već odavno nije (ako je ikad i bio) relevantno natjecanje. Jest, svi će reći da je ABBA svoj vrtoglavi uspon počela upravo na Eurosongu, ali, zaboga, to je bilo prije više od trideset godina! A može li se itko sjetiti još ijednog izvođača ili grupe kojoj je Eurosong pomogao na isti način? Teško. (OK, Céline Dion jest pobijedila na Eurosongu 1988. – ali njezina je međunarodna karijera ozbiljno počela tek dvije godine kasnije.) Pa ipak, čini se da je usprkos tome Eurosong i dalje mnogima druga najvažnija sporedna stvar na svijetu. (Ili prva – ne vjerujem da se broj onih koji obožavaju nogomet i Eurosong može mjeriti u tisuća, a kamoli milijunima.)

Ovogodišnji se, dosad najveći Eurosong dosad, s čak 39 zemalja sudionica, zahuktao mnogo prije nego što je i počeo. Nacionalni izbori u nizu su zemalja bili obilježeni skandalima, navodnim lažiranjem glasova (jel’ i opet po “rodijačkoj” liniji?), a potom i navrat-nanos prearanžiranjem pjesama, ili pak slanjem potpuno drugih. (Anželika Agurbaševa, bivša misica, a danas supruga jednog bjeloruskog milijardera, imala je tako lošu pjesmu da je, pod pritiskom javnosti, morala naručiti posve novu. Love Me Tonight je solidan disco-hit, ali gospođa nažalost jednostavno nema sluha.) U promociju su gotovo svi uložili mnogo – izvođači su mjesecima obilazili europske zemlje, a pojedine su se nacionalne televizijske kuće potrudile izraditi raskošne spotove. (Ne sve – neke su jednostavno lansirale snimku izvedbe iz nacionalnog finala.)

Let’s Get Loud

I, kakve su na kraju bile pjesme koje se u dvije večeri moglo čuti iz Kijeva? Možda bi najbolje bilo reći – eurovizijske. Trendovi s MTV-a na Eurosong stižu s po (minimalno) pet godina zakašnjenja, ali onda se, začudo, pojavljuju simultano. Doduše, pitanje je je li “etno” zaista naglo postao eurovizijski trend, kao što bi se dalo zaključiti iz ovogodišnje ponude, ili je riječ jednostavno o pokušaju kopiranja formule koja je prošle godine Ruslani donijela pobjedu, a Ukrajini domaćinstvo Eurosonga. (U prilog ovoj drugoj tezi ide nasilno inzistiranje na agresivnom bubnjanju brojnih izvođača – pjevačima se tako u instrumentalnim međucima uvijek nekako pri ruci našao bubanj u koji su mogli nekoliko puta udariti.) Naravno, bilo je tu i svega drugog što Eurosong čini Eurosongom. Retro štih dominirao je u gotovo svim pjesmama. Našlo se tu klonova najrazličitijih vrsta, od imitacija disco-diva kao što su Christina Aguilera, Jeniffer Lopez ili Ricky Martin (riječ “bang” u ciparskoj se pjesmi sigurno nije našla slučajno), preko isfuravanja na, recimo, Alanis Morissette, pa sve do odavanja počasti sastavima kao što je ABBA (Feminem – Bosna i Hercegovina), pa čak i grupa Kiss (Wig Wam – Norveška). Baladice su pak (a ni njih nije nedostajalo) nerijetko vukle na Paula Simona, s Garfunkelom (Walters & Kazha – Latvija) ili bez njega (Jakob Sveistrup – Danska). Naravno, ne treba posebno naglašavati da su kopije, kako to već biva, daleko slabije od originala.

Treba ipak spomenuti da se tu našlo i osebujnih hibrida. Ovogodišnji je Eurosong tako lansirao i neke nove čudnovate žanrove. (Premda je sasvim izvjesno da nijedan od njih neće završiti ni u kakvoj glazbenoj orbiti.) Našao se tu tako zakarpatski reggae (Zdob [shi] Zdub – Moldavija, kazačok ska (Ivan & Delfin – Poljska), multilingvalni hip-hop (Greenjolly – Ukrajina), pa čak i alpski latino (Global.Kryner – Austrija) – ovaj potonji čak je imao i određenu dozu dražesne autoironije.

Nobody Hurt No One

Premda je Eurosong natjecanje za pjesmu Eurovizije, vizualni dojam također nije nebitan. Već je tako pravilo da je poželjno doći na pozornicu sa skupinom plesač(ic)a, pri čemu scenski pokret može imati veze sa sadržajem pjesme, ali i ne mora. (ORF-ov komentator tako se posve opravdano zapitao kakve veze ima hiperaktivno skakanje i dubljenje na glavi s tekstom Vukovi umiru sami.) Tu je, naravno, i light show, a nije zgorega napučiti pozornicu bubnjevima (kao što smo već spomenuli, zgodno ih je imati pri ruci dok se ne pjeva), a poneka violina ili frula također nije na odmet.

Ipak, posebno poglavlje predstavlja styling pojedinih izvođača. Eurosong, doduše, jest i očekuje se da bude camp, ali kad bi se modni zločini procesuirali, gotovo bi se cijeli green room morao preseliti u zatvor. Šljokice, čini se, više nisu in (premda se Anželika Agurbaševa, sudeći po njezine tri haljine, ne bi s tim složila). Ono što dame nose ove godine su ili narodne nošnje u svim najjarkijim duginim bojama ili dekoltei koji ne ostavljaju mnogo prostora mašti. (Usput budi rečeno, pobjeda britanske predstavnice Javine u nacionalnom finalu bila je zasjenjena skandalom koji je izbio zbog onoga što Englezi, sa svojim istančanim osjećajem za eufemizme, nazivaju wardrobe malfunction.) Svakako, ako je moguće napraviti nešto što je kvazi narodna nošnja i duboko dekoltirano, tim bolje.

Kod dječaka je vladala nešto veća raznolikost, premda ništa manje strašna. Norvežani su, osim glazbe, djelomično kopirali i vizualni identitet grupe Kiss. (Grozomorno.) Constantinos (Cipar) se fura na metroseksualni look, premda s mnogo manje stila nego Sakis Rouvas prošle godine. Omar Naber (Slovenija) istovremeno bi htio biti i roker s irokezicom i dobri dječak iz susjedstva, a uzorci na košuljama Jakoba Sveistrupa (Danska) dostojni su rasprodaje na Hreliću.

Talking To You

Na koncu, ne možemo se ne osvrnuti i na tekstove. Većina pjesama prevedena je na engleski (ako već nisu bile tako i u izvorniku zamišljene), što je u rukama nespretnih tekstopisaca dovelo do upravo urnebesno blesavih stihova. Za ilustraciju, evo samo nekoliko najzabavnijih: I’ve got no hesitation / It’s my infatuation (Bjelorusija); We’re not angels in the sky / Playing harp and flying high (Estonija); My persistance is outrageous / You’ll be mine ‘cause I’m contageous (Cipar); Let’s have a ball / The winner takes it all (Švedska – zvuči li vam drugi stih odnekud poznato?); You’re delicious / So capricious / If I found out you don’t want me I’ll be vicious (Grčka). A kad stihoklepcu ponestane mašte, uvijek mogu poslužiti i “riječi” poput Rimi rimi ley (Turska), Bunica Bate Doba (Moldavija), Hájnáne náná náj (Mađarska), Ela, ela (Cipar), ili Lej la la lejla (Makedonija).

Premda nije riječ o novoj pojavi, čini se da su neki izvođači već i naslovima svojih pjesama odražavali ono što se na engleskom lijepo zove wishful thinking: Love Me Tonight (Bjelorusija – nije prošla u finale), Le Grand Soir (Belgija – isti slučaj), Let Me Try (Rumunjska), Call me (Bosna i Hercegovina). Ipak, dvije su pjevačice najbolje pogodile svoje naslove: Nizozemka Glennis Grace, koja je također ispala u polufinalu, pjevala je My Impossible Dream. A Helena Paparizou iz Grčke ubola je u sridu – zapjevala je My Number One i – pobijedila.