Suzana Marjanić  

Rurbani performansi i kružni tijek vrtova

Podsjetite nas kako ste osmislili privremeni spomenik Krugovi u vrtu (2013) u okviru projekta Jestivi grad koji provodi Goethe-Institut u Zagrebu? Odnosno, da li je navedeni projekt još uvijek aktualan?

Travnja 2012. došla sam u Travno, u uobičajen foto-session na kojem sam željela bilježiti prizore u divljim vrtovima podno Mamutice. Slika koju sam zatekla – vrtni tuneli od forzicija i voćke u punom cvatu, zelenile gredice pune mladih povrtnica, sve u oblacima prašine. Bager je rušio mala stabla i kršio ostatke vrtnih ograda, dijelovi samljevenih predmeta bili su vidljivi na tlu, ljudi su mahom čupali što se dalo počupati, a neki su napravili male buvljak-štandove i dijelili stvari prolaznicima. Svi su bili tužni zbog onoga što se događa, ali nitko se nije bunio, znajući da su vrtovi zasađeni na prisvojenom gradskom zemljištu. Saznala sam da je Grad samo desetak dana ranije polijepio obavijesti o rušenju vrtova radi realizacije javnog parka koji se, usput rečeno, ni danas, nakon skoro tri godine, još ne nazire. Bilo mi je žao ljudi i biljaka, osjećala sam da je sve to nekako nepravedno i izvedeno na krivi način.

Godinu dana nakon toga, Petra Vidović pozvala me na sudjelovanje u projektu Jestivi grad, u organizaciji Goethe-Instituta Kroatien. Kad mi je ispričala o čemu je riječ i kako je zamislila projekt, odmah sam znala da želim reagirati na temu, referirajući na srušene vrtove. Odlučila sam predložiti rad koji bi bio aktivan privremeni spomenik vrtovima u Travnom i na taj način proizvesti sliku koja će ih simbolički spominjati i na neki se način također upisati u memoriju mjesta. Privremen jer se općenito zalažem za efemerne forme, a aktivan zato što se (u) njima pokušalo jačati motivacijsko polje za građansku participaciju i angažman u “proizvodnji” grada po mjeri njegovih stanovnika.

Krugovi u vrtu su bili projekt određenog trajanja koji nije više aktivan, ali je priča o vrtovima i dalje aktualna, kao i moj općeniti interes za različite vidove urbane divljine. Krugovi nemaju početak i kraj, oni su, recimo to tako, jedna stanica, jer je većina mog opusa sastavljena na neki način od manjih sekvenci i slika koje se nadovezuju, nadograđuju i izrastaju jedne iz drugih, ali referirajući se i na dani kontekst.

POLAZAK OD INSPIRACIJE

Pojasnite na koji se način rad Krugovi u vrtu nadovezuju na neki Vaš prethodni rad?

Krugovi u vrtu su svojevrsni nastavak na rad xm2-rurbana instalacija (pa i sadrže neke fotografije iz spomenutog rada/Arheologija vrta), koji sam napravila u sklopu izložbe Snapshot – the city, 2011., koju je kurirala Marina Viculin, bivša kustosica i ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, koja nas je, nažalost, ovih dana prerano napustila. Tamo se radilo o specifičnoj situaciji, izložbi in-situ i urbanoj transformaciji Trnja, gdje sam pokušala kreirati prijedlog za aktivni spomenik unutar novog stambenog zdanja, a koji se bavi memorijom mjesta i estetike i prakse koje se brišu novim oblicima gradnje, života, stanovanja, ekonomije i sl. (a aktivan, jer iste pokušava i sačuvati odnosno generirati u novom okolišu).

Radi se o tome da već dulji niz godina bilježim “instalacije” u ruralnom okruženju – razne konstrukcije i naslage materijala, stvari, alata i drugog koji sačinjavaju specifične forme i tkanja na seoskim dvorištima, livadama ili poljima, a iz kojih je moguće iščitavati domišljatu praksu korisnika. Kako se mijenjao ekonomski sustav, tehnologija i život ljudi općenito, tako se mijenjaju i te slike, forme, estetika te politika prostora i djelovanja unutar naših habitata.

Posebno zanimljivo mi je bilo pronalaziti takve forme u urbanoj sredini, a pronalazila bih ih u šetnjama divljim gradskim vrtovima. Kontrast između planiranog izgrađenog okoliša i takvih prisvojenih, recikliranih i “uradi sam” prostora vrlo mi je inspirativan u nekom vizualnom i fantastičnom smislu, ali osim toga, predstavlja spoj ruralnog i urbanog u kojem se ono “ruralno” nadaje kao osobit doprinos kvaliteti življenja u gradu. Osim toga, prisvajanje gradskog zemljišta, koje inače stoji zapušteno, predstavlja neosviješteni politički čin. Zapravo “ilegalnim” formiranjem vrtova građani proizvode nešto dobro i korisno za sebe i svoje bližnje, ali rekla bih da stvaraju dodanu vrijednost i za zajednicu i taj urbani lokalitet u cjelini, u smislu obogaćenja kroz raznovrsnost praksi i morfologije, vizura, proizvodnje društvenosti, prakticiranja solidarnosti, kroz stvaranje zone smirenijeg tempa i slično. Iako se to pokušava prikazati kao nešto negativno, jer je ilegalno, smatram da je potpuno legitimno i o tome sam željela govoriti, ne kao aktivistica za vrtove, već umjetničkim komponiranjem sadržaja: kroz odnos konteksta, prizora i teksta, konstruiranih slika i akcija u urbanoj scenografiji i kroz pokušaj prenošenja vlastite inspiracije jer, kao umjetnica, uvijek polazim od inspiracije, a ne od kriticizma i instrukcije koji (i)pak mogu biti posljedica. Na taj način želim provocirati drugačiji pogled, te potaknuti promišljanje odnosa prošlog, zatečenog i budućeg, odnosno mogućeg.

IZVEDBE PRAKTIČNOG ŽIVOTA

Projekt ste trodijelno, trokružno oblikovali. Predstavite nam ga ukratko.

Dio rada Krugovi u vrtu sačinjavaju fotografije prizora iz vrtova nazvane Arheologija vrta – rurbane instalacije. Potom je tu bio Prvi krug u kome su sudionici na livadi podno Mamutice dijelili sjećanja na vrtove, ali i priče o drugim inicijativama građana u kvartu, vezane uz poboljšanje kvalitete života u gradu i susjedstvu. Drugi krug je bio neverbalan, u vidu radionice-performansa Ukorjenjivanje, a u trećem je nekolicina nas zabilježila Arheologiju vrta-floru, tj. biljčice koje su niknule iz ostataka sjemena iz porušenih vrtova i miješale se s divljom florom. Osim Arheologije vrta-rurbane instalacije cijeli je projekt bio participativan, građani su bili pozvani na sudjelovanje. Krugove nadopunjuje i obogaćuje tekst urbane antropologinje Valentine Gulin Zrnić, velike poznavateljice četvrti i općenito življenog iskustva novozagrebačkih kvartova i procesa izgradnje zajednice i stvaranja mjesta Upućujem na njezinu knjigu Kvartovska spika (2009.).

Koliko je navedeni rad performativan s obzirom da krugove oblikuju Vaši prijatelji/ce, zeleni aktivisti, nekadašnji “vlasnici” vrtova u razgovoru o propasti tih urbanih vrtova? Naime, drugi krug oblikovali ste kao plesnu radionicu te, kako je zapisala urbana antropologinja Valentina Gulin Zrnić, time ste osvijestili “promišljanje odnosa individualnoga (pojedinac u gradu) i zajednice (grad kao kolektiv): individualne kretnje (pojedinačni plesni pokret) u trenutku kada se spaja s kretnjom onoga do nas postaje nova kretnja…”.

Rad je performativan, jer se temeljio na određenim aktivnostima bez materijalnih posljedica – ako ne računamo dokumentaciju. Zapravo, dio rada sačinjavaju fotografije sa šetnji urbanim vrtovima, Arheologija vrta – rurbane instalacije, ali i taj dio govori o izvedbi (praktičnog života), o specifičnim radnjama i aktivnostima kojima ljudi kreiraju životni habitat.

Sami Krugovi su performativni, jer se radi o socijalnom spomeniku – sačinjenom od ljudi, koji izvode sliku u urbanoj scenografiji. Krugovi su namijenjeni sudjelovanju, ali i gledanju. U tom smislu računala sam na Mamuticu koja je poslužila kao golema košnica od “gledališnih lođa”, i frekventni rub nogostupa pod Mamuticom. Iako se tek 5 osoba iz samoga kvarta uključilo u krugove, mnogi su promatrali što se to zbiva na praznoj livadi. To je ono što sam na neki način također željela postići privremenim spomenikom – upisivanje simbolične slike u memoriju mjesta. Drugi krug, Ukorjenjivanje je bio radionica, ali i performans u najkonvencionalnom smislu te riječi, jer je kao takav osmišljen, a vodila ga je plesna umjetnica i pedagoginja Zrinka Šimičić-Mihanović. Dok se prvi krug temeljio na govoru, odnosno razgovoru i dijeljenju priča i iskustava, drugi je bio potpuno neverbalan i težio je osvijestiti ili uspostaviti drugu i drugačiju, tjelesnu odnosno multisenzornu vrstu individualnoga i kolektivnoga iskustva mjesta, referirajući na njegovu povijest, sadašnjost i(li) moguću budućnost.

PLAVA POTKOVA

Zbog čega je došlo do uklanjanja tzv. divljih vrtova podno Mamutice, čime je, kako ste u više navrata istaknuli i uništena oaza koja je imala terapeutsko djelovanje i za korisnike, njezine praktičare, kao i za šetače?

Prostor bivših vrtova izvorno je u urbanističkom planu predviđen kao dio zelene cjeline Novog Zagreba, koju je Saša Šimpraga, aktivist za javni prostor i publicist, nazvao Plavom potkovom, referirajući na Zelenu potkovu Donjeg Grada. S jedne strane javilo se aktivističko zagovaranje zaštite te zelene površine od možebitne prenamjene zemljišta i izgradnje, privođenjem parkovnoj namjeni, na dobrobit svih (a ne samo nekih) građana/stanovnika kvarta. Činjenica je i da su neki stanovnici bili zagovornici uklanjanja vrtova radi nakupina smeća koje se tu pojavljivalo, a ponekad su smećem percipirani i predmeti koje su vrtlari reciklirali i koristili za sklapanje ograda, npr. federi od starih madraca, stara sušila za rublje, letvice roleta pa kade za skupljanje kišnice i slično. Dok su se u vrtovima uistinu na nekim mjestima pojavljivale nakupine otpada kojima tamo nije bilo mjesto, ovaj aspekt recikliranja starih stvari meni je bio osobito zanimljiv jer govori o inventivnosti korisnika i spontano je ekološki. Predmeti u toj transformaciji oblika i funkcija ostvaruju dugačke biografije, što rađa i specifičnu estetiku, dok se današnja estetika praktičnog okoliša sve više bazira na predmetima kratkih biografija; oni su zamjenjivi, monofunkcionalni, potrošni, s police nekog trgovinskog lanca. To mi je interesantno, prizori u nestajanju i promjeni, koji nam mogu nešto zanimljivo reći o nama i društvu u kojem živimo.

Evo, mogu to pokušati ilustrirati jednim primjerom usporedbe s novim, legalnim Gradskim vrtovima, koji su se i pojavili na neki način kao posljedica događaja u Travnom, a zahvaljujući najviše zagovaranju i djelovanju udruge Par(k)ticipacija. U njima je “krupni otpad” zabranjen, primjerice stare kade za sakupljanje kišnice zamijenjene su fabriciranim plastičnim spremnicima za vodu. Pohvalno je da je Grad to osigurao svakom vrtlaru, ali to povlači jednu novu sliku i imaginarij vrta pa i politiku korisničke prakse.

Nakon rušenja vrtova u Travnom, svakako je pozitivno što su pokrenuti prvi Gradski vrtovi i što se urbano vrtlarstvo i na razini institucija napokon prepoznaje kao potreba građana, te je osviješteno kao dio rastućeg globalnog trenda prema zelenom identitetu gradova u bližoj i daljoj budućnosti. No žalosno je, a i ne baš iznenađujuće, da livada podno Mamutice, koja je gotovo 40 godina bila mjesto vrtlarstva, opuštanja, šetnji, druženja i zelena izolacija od prometnica, sad, gotovo 3 godine od njihova rušenja, i dalje stoji prazna i otuđena; ne nazire se nikakav javni park na toj lokaciji.

SEDAMDESETE I BETONSKE KOŠNICE

Kada su se počeli pojavljivati ti prvi “divlji” vrtovi i koji je bio prvenstvo razlog njihova oblikovanja; da li čežnja za seoskim izvorima, s obzirom da je većinsko stanovništvo Novog Zagreba šezdesetih, sedamdesetih godina, bilo ono koje je migriralo sa sela.

Mnogi ljudi su iz ruralnih krajeva 70-ih uselili u “betonsku košnicu”, popularno nazvanu Mamutica. Novi Zagreb u tim ranim danima nije imao mnogo dodatnih sadržaja za stanovništvo, nije bilo sve potrebne infrastrukture za život niti učestale prometne povezanosti sa “gradom”, ali urbanizam je takav da je 60-ak posto površine bilo namijenjeno zelenilu i rekreaciji. Neki stanovnici su prisvojili neiskorištenu zemlju i kreirali si sami sadržaj za boravak izvan “košnice”, onako kako su navikli iz prijašnjeg načina života. Fenomenalno je da je ondašnji urbanizam ostavljao mogućnost za tako nešto. Danas je teško zamisliti urbano planiranje u tim omjerima izgrađenosti i zelenila, jer sve diktira kapital. Ali zanimljivo je usporediti ondašnje motive i okolnosti u kojima su se vrtovi pojavljivali i današnji razvoj trenda urbanog vrtlarstva, koji zapravo dolazi od strane mlađe urbane populacije, koja progovara o svojim željama i potrebama da žive u zdravijem gradu, da ne jedu hranu sumnjive kvalitete uvezenu s druge strane planete, da se obnovi oblik društvenosti koji je karakterističniji za manje (ruralne) sredine, gdje se prakticiraju (ili su se nekad prakticirale, jer i slika sela se promijenila) suradnja, razmjena, kolektivne aktivnosti i radovi i slično.

Gradovi, sustavi, društvo i prakse se mijenjaju. Meni je zanimljivo bilježiti one u nestanku i promatrati i promišljati kako se korisno znanje iz prijašnjih iskustava ugrađuje (ili bi se moglo ugraditi) u nove oblike i kontekst.

Na otvorenju Vaše izložbe Krugovi u vrtu u Goethe-Institut u Zagrebu (2013.) bila je predstavljena i permakulturalna instalacija Vertikalni vrtovi Ivana Gregova, u kojoj su posađene povrtne kulture organizirane prema načelu samoodrživosti. Da li možda i sami prakticirate znanja permakulture i kako je nastala suradnja sa spomenutim umjetnikom?

Zapravo nije se radilo o našoj suradnji, već o predstavljanju dva zasebna projekta unutar Jestivog grada. Ivan Gregov također je bio jedan od pozvanih autora i tom prigodom dizajnirao je vertikalnu permakulturnu vrtnu instalaciju ispred Goethe-Instituta.

Ne prakticiram za sada znanja permakulture, ali vrlo me zanimaju biljke i filozofija življenja s prirodom, a tu sam ljubav naslijedila najviše od oca; promatrajući njegov gotovo šamanski odnos s biljkama shvatila sam mnogo o iscjeljujućoj komunikaciji, o vrijednosti i blagotvornom učinku takvog strpljivog i nježnog dijaloga. Danas koristim svaku priliku i vikende da posjetim obitelj, odem s tatom i psom na grunt, prčkamo nešto i razgovaramo, razmjenjujemo (sa)znanja, promatramo napredovanje biljaka, ubiremo plodove, to mi je ispunjavajuće i ima terapeutski učinak. Otud valjda i interes za umjetničko bavljenje poveznicama između prirode i grada, koji je moj neiscrpni izvor inspiracije. Nadam se da ću u budućnosti biti u mogućnosti i više vremena posvetiti aktivnostima na zemlji, možda i u gradu.

Blog Nepoznati Zagreb (Mikrokozmnos; Vrtna zelena rupa), a kao odvjetak Eko Ekipe Prečko, navodi kako je proces nastajanja “divljih” gradskih vrtova dugotrajan; “najhrabriji se odluče zauzeti komad neiskorištenoga zemljišta, a zatim, malo pomalo, slijede drugi ... i tako, nakon podužeg razdoblja koje se često mjeri godinama, nekad čak i desetljećima, nastaje divlji gradski vrt, najčešće na gradskom rubu ili pak na nekoj neiskorištenoj parceli.” Kakva su Vaša iskustva, saznanja iz razgovora o tim urbanim oazama?

Mislim da će na ovo pitanje najbolji odgovor biti dio transkripta razgovora iz Prvog kruga rada o kojem smo razgovarali. Kazivačica je gospođa Lucija, stanovnica Mamutice i bivša vrtlarica koja se u Travno doselila 1974. godine: “(...) tu nije bilo drveća, tu i tamo, jedna lijepa livada, nije nitko kosio, i mi smo stanovnici odlučili da si napravimo vrtove. Očistili smo, s obzirom da je zemlja bila 5-6 godina od kad su napravili ovu zgradu, zemlja je bila odmorena, nije se ništa radilo na njoj par godina i tak smo mi prve godine zasadili povrtnjake – krumpir, paradajz i sve ostalo... To su bili krumpiri debeli, veliki, zelje ovakve glave. Međutim, kak se godinama to koristilo, nije bilo stajskog đubra, pa su ljudi stavljali umjetno gnojivo pa pesticidi, tak da su plodovi bili sve manji, sve manji pa smo se mi preorijentirali više na cvijeće. Imali smo svoje klupe, vodu, to je unutra bila jedan prašuma, narasle su velike biljke i šljive i trešnje i tak da je tu stvarno untura bilo jako lijepo sjediti... (...) Ja sam kao umirovljenica na tom vrtu provodila dio svog života! Nema bolje rekreacije nego uzeti motiku u ruke. Ja sam više puta kad nisam više sadila bez veze kopala gredicu, uglavnom sam cveće u zadnje vreme sadila... Plivanje, hodanje je drugo, kopanje s motikom, pogotovo kad vidite da ima neke koristi, kad vidite da to raste, to je užitak i duševni, jedna rekreacija najbolja od svih mogućih sportova.”

UMJETNICE I ANTROPOLOGINJE

I završno, jeste li se nakon navedenoga rada i dalje posvećivali u svojim radovima urbanim vrtovima?

Nisam se direktno bavila urbanim vrtovima nakon Krugova, ali nastavila sam suradnju s Valentinom Gulin Zrnić, otvarajući malo šire temu urbane divljine kroz zajednički projekt 8 fragmenata urbane divljine, a u okviru Zidnih novina Bacača sjenki. Tu smo primijenile site-specific pristup s obzirom na lokacije ormarića novina koji se nalaze u javnom prostoru grada, a dotakle smo se tema poput alternativne urbanizacije, upravljanja gradskim prostorima, divljih vrtova, umjetne divljine itd. Više se može vidjeti na blogu www.urbanadivljina.wordpress.com

Neki moj širi interes tiče se bavljenja gradom i procesima u njegovom metabolizmu. Nekad je to (bilo) divlje plakatiranje, život spontanih gradskih tekstura, nestrukturirano zelenilo i invazivne vrste u gradu, urbane livade, odnosno zapuštene gradske parcele te divlji vrtovi kojima ću se, vjerujem, još vraćati.

Tonka Maleković je samostalna vizualna umjetnica, članica HDLU-a, HZSU-a, Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze i Platforme za unapređenje kulture PUNKT. Aktivno sudjeluje na suvremenoj umjetničkoj sceni od 2003., izlažući na relevantnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu te realizirajući projekte u javnom prostoru. Inicijatorica je i voditeljica Haustor-galerije LiberSPACE i edukacijsko-izložbenog projekta Grad na drugi pogled (s Tanjom Vujasinović/PUNKT)

U fokusu umjetničina rada najčešće su grad i njegovi procesi; participacija, memorija, materijalnost, urbana koreografija, urbane transformacije itd., a često i istraživanje urbano-ruralnih relacija i potencijala njihovih spajanja. Područje interesa je i ekologija umjetnosti te ekonomija umjetničkoga rada, propitujući princip minimum produkcije za maksimum učinka.

Projekti i radovi najčešće su privremene site-specific intervencije ili participativne akcije u javnom prostoru te multimedijalne instalacije galerijskoga tipa.