Ruska eksperimentalna mrtvačnica

Kao politički pokret, komunizam je tijekom minulog stoljeća ovladao većim dijelom naše planete. Lenjinistički komunizam svijetu se ponudio kao ekskluzivan, univerzalni medikament za radikalno liječenje svih društvenih bolesti, slično kao što nam se danas nameće i globalni kapitalizam, s tzv. novim svjetskim poretkom. Međutim, padom Berlinskog zida, definitivno nam se prikazao kao posvema diskreditirani projekt, jer ni jedan od proklamiranih ciljeva nije uspio do kraja dosegnuti ni ostvariti. Ali, kako nije došlo do radikalnog, nasilnog rušenja totalitarnog komunističkog sustava, već je njegov “hod po mukama”, tj. agonija propadanja trajala (pre)dugo, za sobom je ostavio milijune dezorijentiranih ljudi, koji se, osiromašeni, prevareni, prezreni i odbačeni, danas, u uvjetima globalnog kapitalizma, naprosto ne snalaze. Međutim, ideologijski recidivi komunizma (uostalom, kao i nacifašizma), nažalost ni malo ne kompromitiraju moć i nasljeđe koncepta totalitarizma; tranzicijska društva srednje i istočne Europe to ponajbolje osjećaju na svojoj koži, prije svega kroz sve žešće divljanje (post)modernog kapitalizma, koji na sebe preuzima ulogu čovjekova skrbnika i graditelja novog, konzumerističkog svijeta, ili kako piše Jean Baudrillard: “Još je veća ironija što u stvari više uopće ne vreba totalitarno (staljinsko) ponovno ispisivanje prošlosti, već ponovno demokratsko ispisivanje povijesti..., a to je još jedna varka povijesti, nikako posljednja”. Dakle, boljševički se eksperiment pokazao kao jedna od najbolnijih i najkrvavijih grešaka koje je čovječanstvo ikada počinilo. S time da ni novi svjetski poredak (Pax Americana) ni izdaleka ne funkcionira na očekivani način, dapače, a što je još gore, nikakve realne alternative postojećem tegobnom stanju nema na vidiku. Budući se razvijeni svijet, kao i suvremena Rusija (iznova sve važniji “igrač” na svjetskoj pozornici), profiliraju u novom svjetlu, provokativno i kontroverzno iskustvo Oktobarske revolucije iznova počinje intrigirati javnost, prije svega tzv. akademsku zajednicu, koja u traženju novih civilizacijskih modela kulturološkog djelovanja, rusko tragično iskustvo smatra podjednako inspirativnim i nezaobilaznim, prije svega u razobličavanju izokrenute logike legitimiranja principa zla kao prirodne sastavnice moderne politike.

Kolima i Auschwitz

U tom smislu, ugledni francuski akademik Alain Besanqon (u svom djelu Le Malheur du Siecle) neprestano se pita: zašto povijesno pamćenje ima različiti pristup komunizmu od nacizma, kada bi ista osuda trebala podjednako pogoditi oba prošlostoljetna zla? U tim raspravama o zločinačkom karakteru nacikomunizma, naglašava francuski autor, ne smije se pristati na licitiranje brojem žrtava, jer se u biti radi o istoj vrsti “izopačene duše”. Nikakve razlike nema između klasnog univerzalizma i rasnog partikularizma; na jednoj se strani nalazi Auschwitz, stravični konclogor smrt s razrađenom industrijom masovnog uništavanja ljudi, a na drugoj je Kolima, kao dio razgranatog Arhipelaga Gulaga, s brojnim radnim logorima u kojima su milijuni ljudi bivali planski fizički uništavani. Usprkos zajedničkim korijenima zla, suvremena politološka znanost još nejednako tretira nacističke i komunističke zločine. Do cjelovite slike o nacizmu; koji je svojim zločinima nadmašio sve ono što se vjerovalo da je (ne)moguće i što ljudska imaginacija naprosto nije bila u stanju pojmiti; (zapadni) svijet je teško i sporo dolazio. Isto se mora dogoditi i s komunizmom, čija su (ne)djela otvorila isto toliko duboki ponor zla kao i nacizam, ali su još, na žalost, (pre)dobro prikrivena velom tajanstvenosti. Kako bi se komunistička mrtvačnica širom otvorila i raskopala, istraživanja se moraju vratiti na sami početak, a to je ruska Oktobarska revolucija. Putevi i načini kako je realizirana, a koji su iz ideologijskih razloga (pre)često bili mistificirani, zorno nam razotkrivaju moguće stranputice i nove opasnosti suvremenog, globaliziranog svijeta. U tom smislu, poznatu kronologiju Oktobra treba ponovo (pro)čitati u novom ključu, jer se kroz detalje najbolje (raz)otkriva cjelina. Dakle, totalitarizam mijenja samo lik, ali jednako razorno djeluje svojom snagom i utjecajem. Utoliko ga je važnije povijesno upoznati i utoliko ima smisla, uvijek iznova, preispitivati i povezivati ruski Oktobar s našom suvremenošću.

1917.

Za Rusiju, godina 1917. istodobno je bila sudbinska, povijesna i tragična. Prvi svjetski rat iscrpio je u svakom pogledu Rusiju više negoli što je to carska vlada bila spremna priznati. Malodušni car Nikolaj II., kako bi se skrio pred problemima i odgovornošću, s obitelji i najbližim suradnicima izolirao se u mir tzv. ratnog kabineta u Mogiljevu, a situaciju na bojišnicama prepustio je kontroli uglavnom nesposobnih generala. Situacija se u zemlji iz dana u dan pogoršavala; zavladala je neimaština i glad, kolaps željezničkog prometa razorno je djelovao na svagdašnji život, jer vojnici na bojišnicama nisu dobivali streljivo niti provijant; stanovništvo je ostajalo bez hrane i ogrjeva, a zime su bile snažnije nego ikada, tako da je širom Rusije zavladala beznadnost i posvemašnja rezignacija. Ako tomu pribrojimo golemu inflaciju, nezaposlenost, tradicionalnu korupciju i nesposobnost ruske administracije, te povećanu stopu kriminaliteta u društvu, susrećemo se sa slikom carske Rusije koja je na izdisaju.

U to doba, Rusija je imala oko 170 milijuna stanovnika, od čega je više od 80 posto otpadalo na, u pravilu, nepismene seljake – mužike. Od spomenutog broja, samo ih je 15 posto imalo vlastitu zemlju, a svi ostali su, bez ogleda na ukidanje kmetstva (ukinuto tek 1861.), i dalje radili na carskim, crkvenim ili plemićkim imanjima. Kada govorimo o socijalnoj strukturi ruskog društva toga doba, moramo napomenuti da je oko 250.000 plemića imalo u vlasništvu skoro svu obradivu zemlju u Rusiji, a na radništvo je otpadalo tek jedva dva posto stanovništva, tj. nešto oko dva milijuna ljudi. Najvitalniji dio ruskog društva bila je tzv. srednja klasa, koja je činila 18 posto stanovništva, ali je netom nakon Oktobarske revolucije u najvećoj mjeri emigrirala na Zapad, ili je kao klasni neprijatelj doživjela pravi pogrom.

Februarska revolucija

Uslijed svih spomenutih problema, 8. ožujka 1917. (po novom kalendaru) u Petrogradu je došlo do masovnih demonstracija, koje su trajale pet dana. Tek treći dan, kada je na ulice izašlo više od milijun ljudi, car je iz svoje izolacije u Mogiljevu odlučio silom suzbiti nemire; predsjedniku vlade Golicinu naredio je da oružano intervenira. Međutim, Petrogradom je zavladala anarhija; vojska i policija su otkazale poslušnost, a ruska Duma (parlament) naprosto se izgubila u svim tim zbivanjima. Daleko više iz nužde, negoli iz vlastitog htijenja, Duma je 13. ožujka 1917. inaugurirala privremenu vladu i objavila da preuzima vlast. Suprotno svim očekivanjima, car Nikolaj II. je bez otpora abdicirao (15. ožujka), a na funkciju premijera bio je imenovan knez Georgij Lvov. Time je bila okončana tzv. Februarska revolucija (prozvana po starom, julijanskom kalendaru) i započelo je osmomjesečno, krajnje kontroverzno razdoblje djelovanja privremene vlade, koja je svojom nesposobnošću zapravo otvorila put dolaska na vlast Lenjinu i njegovim boljševicima.

Istina, privremena vlada našla se u krajnje teškoj situaciji, te je pitanje jesu li uopće postojali realni uvjeti za poboljšanje, u to vrijeme katastrofalnih uvjeta za život. Međutim, jedno joj se mora priznati: svih pet vlada (dvije pod vodstvom Lvova, a tri pod vodstvom Kerenskog) odlučno su radile na promicanju demokracije, iako su neprestano bile pod strašnim pritiskom brojnih nerealnih zahtjeva petrogradskog sovjeta, kojim je dominirala tzv. socijalistička opozicija, unutar sebe podijeljena ideologijskim nesporazumima i netrpeljivostima. Tako je bilo uspostavljeno svojevrsno dvovlašće (liberali versus sovjeti), ali Rusija je i pod novom vlašću nastavila ratovati kao saveznik Antante protiv Nijemaca i Austrijanaca. Bez ogleda na to, uspjela je i u tim izrazito teškim ratnim vremenima realizirati složene legislativne poslove. S druge strane, vlada nije imala uz sebe nikakav represivni aparat (vojska se raspadala, a policija je bila razoružana), tako da je teško odolijevala pritisku oporbe, a posebice je bila izložena napadima nakon što se Lenjin u travnju 1917. vratio u Rusiju i nastojao na svaki način destabilizirati aktualnu vlast. Lenjinova prednost bila je u tomu što je za svoju djelatnost imao otvorenu financijsku potporu Berlina, koji je upravo preko boljševika nastojao “razbiti” i dezintegrirati Rusiju. Drugim riječima, građanske političke stranke, a i različite struje ruskih socijalista, optužili su Lenjina da djeluje kao njemački “agent-provokator”, a u akademskoj zajednici Lenjinove su ideje nailazile na podsmjeh i ironiju. Stoga nije ni čudo da je privremena vlada Lenjinove programatske tekstove i govore smatrala nerealnim i javnosti neprihvatljivim. Ali, ubrzo je postalo evidentno kako boljševička taktika posvemašnje društvene destabilizacije vodi u anarhiju, etničke konflikte, pogrome, jednom riječju, politički vandalizam, što je pragmatičnom fanatiku revolucije Lenjinu dalo krila, te je sa svojim pristašama u četiri navrata pokušao silom preuzeti vlast, ili barem vladu prisiliti na demisiju. Svi ti pokušaji su zapravo graničili s amaterizmom, a najveći uspjeh boljševici su postigli sredinom srpnja 1917., kada su uz pomoć I. pješadijskog puka potakli oružane demonstracije, koje je vlada jedva uspjela ugušiti.

Ubijanje kao program

Ovo je zapravo bio najkrvaviji događaj cijele 1917. godine, jer je na ulicama Petrograda ostalo više mrtvih negoli i tijekom Februarske, a i potom Oktobarske revolucije. Nakon tih događaja, petrogradski tisak argumentirano je optužio Lenjina da radi za njemačke a protiv ruskih interesa, uz objavljivanje dokumenata koji su te tvrdnje i potkrijepili. Naravno, lider boljševika je to demantirao, ali se ipak potom brzo sklonio u Finsku kako bi izbjegao uhićenje. U Rusiji se pojavio tek 7. listopada 1917., u (kasnim) popodnevnim satima, dakle na dan kada je tzv. Oktobarska revolucija zapravo već bila okončana, a boljševici imali vlast u rukama. Dakako, to je kasnija službena sovjetska historiografija zanemarila i mistificirala je Lenjinovu ulogu kao neprijepornog i neposrednog organizatora revolucije; uostalom kao što je potom (pre)naglašavala ulogu Staljina u tim događajima, iako je u to vrijeme bio posvema politički marginalan. Pritom moramo naglasiti nemjerljivu ulogu Trockog (kasnije, u staljinističkim čistkama posvema izbrisanog iz službenog sovjetskog “pamćenja”) u oktobarskom prevratu, jer bez njegovih organizacijskih sposobnosti i neizmjerne političke agilnosti, teško da bi boljševici uspjeli. Naime, Trocki je također pripadao ruskoj socijaldemokraciji; nalazio se na čelu jedne od frakcija (mežrajonci), koje se nisu slagale s Lenjinom i njegovim boljševicima. Iako je oštro kritizirao Lenjinove diktatorske ambicije, na koncu mu je pružio podršku, smatrajući da su boljševici ipak manje zlo od nesposobne privremene vlade. Kao vrstan agitator i retoričar, a još bolji organizator (formirao je crvenogardijske odrede, Crvenu armiju), preuzeo je operativno vodstvo tijekom revolucije, tako da se uspio nametnuti za predsjednika petrogradskog radničkog sovjeta, što je zapravo i omogućilo Lenjinovu pobjedu.

Pripreme za oktobarski prevrat bile su intenzivne, a na čelu svih aktivnosti nalazio se neumorni Trocki. Lenjin je iz ilegale neprestano zahtijevao što je moguće brže preuzimanje vlasti, ali Trocki je tu bio daleko oprezniji; naglašavao je kako prije toga treba formirati vlastitu policiju, razaslati plaćene agitatore širom Rusije, kako bi nepismene ruske seljake – mužike pridobili na svoju stranu. Uoči same revolucije Trocki je u Petrogradu imao pod svojom kontrolom deset tisuća oružanih pristaša, a diljem Rusije broj tzv. crvenogardista premašio je brojku od 100.000. Pritom treba upozoriti na jednu prevažnu činjenicu: više od polovice crvenogardista tvorili su pripadnici neruskih nacionalnosti. Između Trockog i Lenjina došlo je do spora oko datuma puča, ali na koncu je pobijedila opcija Trockoga, koji je smatrao da preuzimanje vlasti treba realizirati za vrijeme održavanja Sveruskog kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, te bi tako boljševici zapravo ujedno i legalizirali svoju vlast. Trocki je uspio u Petrogradu okupiti deputate oko 400 sovjeta, što nije dostajalo za kvorum (u to vrijeme u Rusiji je bilo formirano oko 1400 sovjeta), a kako bi ipak omogućio rad Kongresa, petrogradski je sovjet po njegovoj naredbi naprosto imenovao svojih 200 članova deputatima, te tako formalno osigurao kongresni legitimitet.

Oktobarska revolucija

Naravno, bilo je jasno kako okupljeni deputati ne reprezentiraju sverusko radništvo, ali boljševicima, koji nisu krili da su im uzor jakobinci, jedino je bilo važno stvoriti pretpostavke za oružanu akciju protiv privremene vlade. U noći 6. listopada (po novom kalendaru) 1917. godine, oružane boljševičke postrojbe počele su zauzimati vladine urede i uhitile su veći broj vladinih dužnosnika. Crvenogardisti nisu nailazili na nikakav otpor, tako da je sama tzv. Oktobarska revolucija bila, kako to kaže Karel Kaplan, “nekrvava revolucija”, osim prigodom zauzimanja Zimskog dvorca, gdje je došlo do manjeg oružanog sukoba u kojem su vladine snage bile brzo svladane. Boljševici su bili stacionirani u palači Smoljni, na periferiji Petrograda, tako da se u središtu grada nisu zamjećivale nikakve vojne akcije. Naime, velika većina građana Petrograda nije ni znala da je revolucija u tijeku, jer je svakodnevni život potpuno normalno tekao. Tek nakon što je puč bio svršen, građani su mogli u novinama pročitati kako je vlada Kerenskog svrgnuta, a da je na čelo nove vlade došla osoba koja se potpisuje kao Lenjin. Jedina promjena koju su novine zabilježile bila je uočena u nazivu, tj. privremena vlada je preimenovana u Sovjetsku vladu radnika i seljaka. Međutim, malo tko je zapravo razumio dubinu promjena koje su zahvatile Rusiju; počela je era boljševičke diktature, koja je postupno prerastala u osobnu Lenjinovu diktaturu. Jedan od malobrojnih koji je upozorio na ekstremizam i avanturizam novih vlasti bio je Maksim Gorki, koji je u svom listu Novaja žiznj (početak siječnja 1918.) napisao: “...boljševička revolucija je zapravo eksplozija političke gramzivosti, mržnje i revanšizma...”. Kasnije, Gorki je posvema promijenio stanovište, prišao je boljševicima i postao je vodećim državnim književnikom, ali je na koncu ipak završio kao Staljinova žrtva, jer Koba nikome nikada ništa nije opraštao niti zaboravljao.

Rusko jednostranačje

Boljševici su preuzeli vlast u doslovno katastrofalnim uvjetima ruske zbilje: trgovine su bile prazne, transport je bio u kolapsu, ulice prepune kriminalaca, a inflacija golema. Istina, boljševici su se znali izuzetno dobro prilagoditi uličnom primitivizmu i anarhizmu ruske stvarnosti, ali sada, kada su kao vlast trebali ponuditi program obnove i izgradnje ruskog društva, za to jednostavno nisu bili sposobni. Uz to, sve ostale frakcije socijaldemokratskog i socijalističkog pokreta otvoreno su ih kritizirale; prigovarali su im da su uzurpirali vlast i da žele uvesti diktaturu. Formirali su Komitet za obranu revolucije; iskazali su javno nepovjerenje boljševičkoj vladi, a Drugi sveruski kongres sovjeta proglasili su nelegalnim. Zahtijevali su pregovore s boljševicima, na koje su Lenjin i Trocki, nakon svih pritisaka morali pristati. Tom prigodom, boljševički lideri su promovirali novi stil političkog djelovanja, tj. namjerno su otezali s pregovorima; čak su potpisali koalicijski ugovor o formiranju zajedničke socijalističke vlade, ali unaprijed su znali da ništa od obećanog neće ispuniti. Kada su vojno dovoljno ojačali, okrivili su socijalističke oponente za izdaju revolucije; pregovore proglasili nesvrhovitim i protivnike uhićenjima jednostavno eliminirali s političke scene. To je šokiralo ne samo građanske stranke i javnost, već i veliki dio boljševičkog članstva, koje se otvoreno usprotivilo takvom ponašanju. Međutim, Lenjin se poslužio “metodom uvjeravanja”, koju je kasnije do perfekcionizma usavršio Staljin, odnosno, različitim ucjenama prisilio je članove CK svoje stranke na potpisivanje rezolucije kojom vodstvo boljševika u potpunosti podržava njega i Trockog. Lenjin je smatrao kako jedino diktatura može biti uspješno političko oružje u sređivanju katastrofalnih prilika u zemlji, ali socijalistička opozicija, bez ogleda na pritiske i uhićenja, za to nije željela ni čuti. Na koncu, Lenjin je privremeno popustio; u svoju je vladu imenovao šest eserskih (ruski socijalisti) narodnih komesara (rang ministra), ali već početkom iduće, tj. 1918. godine, prinudio ih je na demisiju. Od tog doba boljševička vlada je djelovala kao isključivo jednostranačka vlada, a građanska i socijalistička oporba bile su satjerane u političko podzemlje.

Neposredno nakon preuzimanja vlasti, Lenjin je državom upravljao pomoću tzv. Vojno-revolucionarnog komiteta, u čijem sastavu su djelovali i crvenogardijci Trockog. U prvo vrijeme Komitet je imao zadaću obračunati s tzv. kontrarevolucijom, ali postupno mu se djelokrug proširuje na izvršavanje čisto civilnih zadaća: organiziranje prijevoza hrane i goriva, stambeno zbrinjavanje itd. Ali, polovicom prosinca 1917. Lenjinova je vlada dekretom raspustila Komitet, većinu civilnih poslova preuzela su vladina ministarstva, a njegov vojni odjel je preformiran u zloglasnu Čeku, tj. policiju, koja je bezobzirno i brutalno obračunavala sa svima koje bi Lenjin prozvao. Na čelu Čeke našao se poljski komunist Felix Đeržinski, boljševički fanatik koji je nasilje smatrao jedinim relevantnim sredstvom za formiranje novog društva i čovjeka. Klasna borba i tzv. crveni teror poprimili su zastrašujuće razmjere; Lenjin je cinično tvrdio da u Rusiji mora biti eliminirano između deset do dvadeset posto svekolikog stanovništva, jer to je po njemu bio uvjet za stvaranje novog čovjeka komunističke ere.

Prvo ukidanje izbornih rezultata

U zapadnoj Europi, socijalistički prvaci poput Kautskog i Luxemburgove upozoravali su Lenjina na tragične posljedice takvog djelovanja, ali on nije odustajao. Polemizirao je s njima, uvjeravajući ih kako svaki društveni napredak zahtjeva žrtve, te da će na koncu u budućnosti sve to pasti u zaborav, kada se ostvari novo komunističko carstvo slobode i izobilja.

Lenjina mnogi drže za jednog od vodećih marksističkih teoretičara; svrstan je u tzv. klasike marksizma, ali moramo upozoriti na činjenicu kako do 1918. većinu svojih djela nigdje nije publicirao. Naravno, komunistička hagiografija je njegova djela, poput Države i revolucije proglasila genijalnim programom revolucije, ali u vrijeme kada je pisao većinu svojih djela, ruska socijalistička emigracija ga uopće nije doživljavala kao znanstvenika i(li) istraživača sociologijskih i ekonomskih problema, nego isključivo kao dobrog stranačkog radnika i talentiranog političara. Međutim, kada je došao na vlast, morao se suočiti s potrebom konstrukcije ruske zbilje, tj. iznalaziti cijeli niz konkretnih rješenja za konkretne probleme, a prije svega moralo se razriješiti problem državne forme novog režima. U tom pogledu, ranija teorijska i praktička destruktivnost nisu mu bile od velike koristi. Naime, još je Privremena vlada Kerenskog najavila formiranje ustavotvorne skupštine, što su prihvatili i boljševici. Izbori za skupštinu bili su zakazani za konac listopada 1917. godine, ali kako su neposredno uoči zakazanog termina boljševici izveli državni udar, njihovo održavanje je postalo upitno. Lenjin je ipak procijenio kako uz “dobru pripremu” na izborima može osvojiti i legitimirati svoju vlast. Pri tomu, dakako, ništa nije ostavio slučaju; istaknute vođe i članove najjačih građanskih stranaka je dao uhititi; imenovao je novu izbornu komisiju i njezine članove stavio pod nadzor boljševičke policije. Oko 44 milijuna birača 25. listopada 1917. je glasovalo, a trebali su izabrati 800 zastupnika, ali, na veliko razočaranje Lenjina, premoćno su ga porazili eseri, koji su osvojili 419 zastupničkih mjesta, dok su boljševici bili drugi sa 168 zastupnika. Menjševička struja socijalista dobila je 22 zastupnika, a najjača građanska stranka, Kadeti, samo 17 zastupničkih mjesta. Lenjinu nije padalo na um priznati rezultate izbora, te je svim sredstvima nastojao onemogućiti formiranje novog parlamenta. Usprkos tomu, eseri su uspjeli na svoju stranu pridobiti tri vojnička puka, koja su istupila u obranu novoizabrane Dume. Ali, Lenjin je ponovo izvršio “dobre pripreme”; s vladom u Berlinu dogovorio je mirni prolaz boljševičkih mornaričkih snaga pribaltičke flote kroz njemačku blokadu, te je tako ostvario apsolutnu vojnu premoć kojom je onemogućio esere u formiranju nove parlamentarne većine. Time su Nijemci iznova pomogli Lenjinu; to je samo još jedan od dokaza koji jasno ukazuju na dvojbenu ulogu boljševičkog lidera. Naravno, Lenjin je dekretom raspustio Dumu, tako da je u ime revolucionarne diktature ukinuo demokratske forme političkog života. Istina, protivnici boljševika osnovali su Ligu za obranu Ustavotvorne skupštine, ali sredinom siječnja 1918. godine, crvenogardisti su silom onemogućili njezino djelovanje.

Priprema za građanski rat

Mnogi su se kasnije (u)pitali: zašto je otpor Lenjinovoj vlasti i moći bio tako mlak i slabašan? Prije svega, već u prosincu 1917. počeo je pregovarati s njemačkom vladom (kasnije su ovi pregovori formalizirani kao Mirovni sporazum u Brest-Litovsku), a oni su javnosti bili predstavljeni kao napuštanje dotadašnje ratne politike koju su zagovarale i caristička, a potom i građanska vlada. Istina, u tim pregovorima Lenjin je Berlinu prepustio više od trideset posto bivšeg carskog ruskog teritorija, oko četrdeset posto stanovništva je ostalo izvan granica boljševičke vlade, ali, zauzvrat, njemački se car obvezao financijski poduprijeti komunističku vlast u Moskvi (tri milijuna maraka mjesečno), što joj je omogućilo konsolidaciju. Lenjin je narodu obećao izlazak iz rata, a zapravo se spremao za građanski rat i obračun sa svim mogućim protivnicima i oponentima. Boljševička (straho)vlada u uvjetima ratnog komunizma (bili su ukinuti novac, slobodna trgovina i privatno vlasništvo), pokazala se na koncu posvema promašenom. U Rusiji nije bilo ničeg i ništa nije funkcioniralo osim crne burze, tako da su se tijekom ožujka 1921. protiv boljševika pobunili isti oni radnici i vojnici, koji su ih i doveli na vlast. Pobuna je izbila u mornaričkoj bazi Kronštad, pokraj Petrograda, a pobunjenici su zahtijevali Lenjinov odstup. Tek krajnjim naporima Trocki je u krvi uspio ugušiti ustanak, ali to je bio jasan signal vlastodršcima kako moraju popustiti i ograničiti “revolucionarni zanos”, jer im u protivnom prijeti propast. Lenjin je inaugurirao novu ekonomsku politiku, ali to je zapravo bilo samo privremeno, taktičko odstupanje od terora, koji je svoje nakazno lice do kraja iskazao pod Staljinovom vlašću.

Dakle, privremena vlada Kerenskog je nakon uhićenja (carskog) generala Kornilova posvema izgubila autoritet, a potom i potporu u vojsci, tako da više nije imala čime spriječiti boljševički puč. Novim komunističkim vlastima u Moskvi pokušao se suprotstaviti general Aleksejev, koji je na Donu formirao tzv. Dobrovoljačku vojsku (jezgru su činili kozaci), ali odziv bivših carskih časnika bio je izuzetno mali, te su ove antiboljševičke postrojbe (posebice kasnije, pod vodstvom generala Denjikina, a potom i admirala Kolčaka) mogle djelovati efikasnije tek onda, kada ih je počela financijski podržavati francuska vlada. U to su doba novi ruski vlastodršci već ojačali svoju moć, postupno preuzevši inicijativu i osiguravši vojnu prevagu, koja je postala očita nakon što je saveznička vojska bila prisiljena povući se iz Rusije, jer su se vlade u Londonu i Parizu uplašile realne mogućnosti “prelijevanja” “crvene” revolucije u vlastitu sredinu. Naime, radništvo diljem zapadne Europe masovno je iskazivalo solidarnost ruskoj revoluciji, zahtijevajući od svojih vlada prekid vojne intervencije i obustavljanje podrške tzv. bijeloj kontrarevoluciji. Nakon toga, unatoč neupitnoj premoći boljševika, razbuktao se građanski rat, koji je trajao sve do 1922. i koji je po svojim posljedicama bio više nego stravičan. Primjerice, prema novim podacima iz ruskih arhiva, ali i istraživanjima britanskog povjesničara Andrewa (tzv. arhivi Mitrohina), samo je Čeka tijekom građanskog rata strijeljala više od 250.000 ljudi; u ratnim sukobima je poginulo više od dva milijuna ljudi, a od raznoraznih epidemija, gladi i zime umrlo je više od deset milijuna ljudi. Ako tomu dodamo tri milijuna ljudi koji su emigrirali iz Rusije, možemo naslutiti strahote toga doba.

Ubijanje anarhista, menjševika, esera i seljaka

Kada je Lenjin došao na vlast, prvo se obračunao sa svim političkim protivnicima. U proljeće 1918. uhitio je i pobio sve anarhiste; sredinom iste godine počeo je obračunavati s menjševicima i poveo je pravi križarski rat protiv sela i seljaka, a nakon što je obračunao s eserima, zakazao je u jesen iste godine Šesti sveruski kongres sovjeta, na kojem je od 950 delegata, 933 mjesta pripalo boljševicima. Apsolutni monopol vlasti bio im je tako posvema osiguran. To je bilo vrijeme (rujan 1918.) kada je i službeno vlada proglasila tzv. crveni teror, kojem je bio cilj istrebljenje političkih protivnika i deportiranje tzv. klasnih neprijatelja (seljaci, građani i sl.) u novoformirane konclogore, gdje su zapravo pretvoreni u robovsku radnu snagu za izgradnju socijalizma, o čemu je inspirativno pisao Heinz Nawratil u Crnoj knjizi deportacija.

U studiji, naslovljenoj O komunističkom totalitarizmu, ugledni češki povjesničar, emigrant s prebivalištem u Berlinu, Michal Reimann, razmatrao je ulogu komunizma i uopće totalitarizma kao nezaobilaznu činjenicu u vrednovanju povijesti minulog stoljeća. Suprotno tezama autora, danas već klasičnog djela Crna knjiga komunizma, Reimann smatra da se o sudbini Rusije, usprkos svemu, nije odlučivalo na Zapadu, prije svega u Njemačkoj, nego je ruski carizam prestao postojati uslijed rasula i raspada dotadašnjih državnih struktura i institucija, slično kako se to ne tako davno dogodilo i sa sovjetskim sustavom. On smatra da su antikomunizam i strah od komunizma pridonijeli stvaranju fašizma (i nacizma), a što je dakako izazvalo i obrnutu reakciju: nacifašizam omogućavao je i jačanje komunizma. Tako je bila stvorena svojevrsna totalitaristička simbioza, ali bez ogleda na to, cjelinu komunizma i fašizma i metode njihova vladanja teško je izjednačiti, kako to mnogi danas čine, jer su socijalno-politički konteksti i ciljevi masovnih represalija u oba ova sustava bila vrlo različita. Pri kraju treba napomenuti kako se Reimann suprotstavio metodologiji utvrđivanja broja žrtava koju su primijenili, primjerice Stephane Courtois u Crnoj knjizi komunizma ili Aleksandar Solženjicin u Arhipelagu Gulag. Naime, potonji su sve komunističke žrtve podvodili pod zajednički nazivnik, ne respektirajući različitost povijesnih etapa (od Lenjina, preko Staljina, do Gorbačova), te ideologijskih i nacionalnih konteksta, kao što su to primjerice (u)činili Robert Conquest i Dmitrij Volkogonov. Reimann je smatrao da istraživači ruske komunističke revolucije i sovjetskog sustava moraju izbjeći zamku kolektivnog prebrojavanja žrtava terora, jer u protivnom će doći u opasnost da i posljedice, tj. žrtve represivne gospodarske politike, ekoloških i nuklearnih katastrofa i sl. pribroje žrtvama izravnog terora.

Trajanje terora

Dakle, povijesna svijest glede ideologija zla 20. stoljeća nalazi se pred velikim iskušenjima, jer dok o zločinima nacizma vlada svojevrsni intelektualni konsenzus, sveobuhvatne posljedice komunizma, iako sve jače emaniraju svojim zlokobnim formama, još su nedovoljno istražene. Stoga, devedesetogodišnjica Oktobarske revolucije priziva novo suočavanje s tragičnim nasljeđem i sablastima lenjinističkog, ali i (neo)staljinističkog fenomena, kao njegovog logičnog nastavka. U međuvremenu, lenjinizam i staljinizam nisu samo stvar prevladane povijesti; njihovi modificirani oblici i danas snažno opterećuju našu suvremenu civilizaciju.