24.3.2005.

Trpimir Matasović  

Ruska škola u postkomunističko vrijeme

U bivšem Sovjetskom Savezu desetljećima se stvarao vrhunski sustav glazbene pedagogije, koji je, zahvaljujući zakonu velikih brojki, omogućio da se na tim prostorima razvije cijeli niz glazbenika koji svojom kvalitetom i danas dominiraju svjetskom glazbenom scenom. Posebno to vrijedi za gudače – ruski i drugi “sovjetski” virtuozi mogu se pohvaliti besprijekornom tehnikom i blistavim tonom, pri čemu podjednako uspješno njeguju solistički, komorni i koncertantni repertoar. No, i opet zbog zakona velikih brojki, ipak nije svim vrsnim gudačima dano da ostvare solističku karijeru. Stoga u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza djeluje i niz vrhunskih gudačkih ansambala. Kao dobar primjer ruske violinističke škole, ali i tradicije gudačkih sastava baltičke regije, trebao je poslužiti koncert na kojem su se, 15. ožujka u dvorani Lisinski, zagrebačkoj publici predstavili violinist Vadim Rjepin i Festivalski orkestar Vilnius . No, koliko god i solist i ansambl svjedočili o rezultatima glazbene pedagogije jednog prošlog vremena, toliko je bilo jasno i da nove društveno-političke okolnosti ostavljaju trag i na njihovu glazbovanju.

Čitanje...

Festivalski orkestar Vilnius osnovan je prije tek dvije godine, no s obzirom na ugled baltičke gudačke škole, kao i činjenicu da je ansambl sastavljen od mahom mlađih članova ponajboljih litvanskih orkestara, i u tako je kratkom razdoblju surađivao s nekima od najznačajnijih glazbenika današnjice. Tako su uz ovaj ansambl već nastupali, primjerice, violinist Julian Rachlin i violist Jurij Bašmet. Ne čudi stoga da se i Vadim Rjepin spremno odazvao pozivu na suradnju, u okviru koje je zagrebački koncert (nakon dan ranije održanog koncerta Bresciji) bio njihov tek drugi zajednički nastup.

Svakako da takve suradnje pridonose reputaciji mladog orkestra, što, međutim, može biti dvosjekli mač. Naime, sudeći po onome što se moglo čuti na zagrebačkom koncertu Festivalskog orkestra Vilnius, čini se da je lansiranje u orbitu svjetske glazbene reproduktive bilo prenaglo i nedovoljno utemeljeno na samoj kvaliteti svirke sastava. Doduše, ansambl je sastavljen od uistinu vrsnih glazbenika, pa je i njegov ton prepoznatljivo snažan i gust, a notni tekst uvijek je pročitan besprijekorno. Međutim, nije se došlo mnogo dalje od pukog iščitavanja. Naravno, nije jednostavno prepoznatljivo umjetnički profilirati sastav koji djeluje bez dirigenta (a Festivalski orkestar Vilnius jedan je od takvih), no u tom se slučaju trebalo malo dulje, prije odlaska, raditi na profilaciji. Jer, svirka je ovog sastava, u osnovi, interpretacijski blijeda i jednolična. Bilo da je riječ o Mozartovu Divertimentu u B-duru, Stravinskijevu Concertu in D ili Čajkovskijevoj Serenadi za gudače, glazba se u čitanju litvanskog ansambla valja bez neke jasnije naznačene strukture ili bilo kakve druge razložnosti. Pokazuje se tako da kvaliteta tona jest, doduše, dobra polazišna osnova, a za umjetnički je uvjerljiv rezultat potrebna i nadogradnja, koja je ovdje manje-više izostala. Komunistička era na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza nije, doduše, vrijeme za kojim treba previše žaliti, no u to se doba ipak ne bi moglo dogoditi da ansambl ovakvog potencijala krene nastupati prije nego što je dosegao ne samo zadovoljavajuću nego i vrhunsku umjetničku razinu.

... i više od čitanja

Posve drugu, pozitivnu stranu “postkomunističkog” glazbovanja ruske škole pokazao nam je Vadim Rjepin, izdanak tradicije koja je stvorila brojne čuvene virtuoze, od kojih se nezanemariv broj posljednjih godina predstavio i u Zagrebu. I opet, kao i kod glazbenika Festivalskog orkestra Vilnius, i kod Rjepina je zamjetna tehnička suverenost i izrazito lijep (doduše, i profiliraniji) ton. No, dok se litvanski glazbenici ne uspijevaju odmaknuti od školskog čitanja, violinist iz Novosibirska (grada u kojem su rođeni i Mstislav Rostropović, Valerij Gergijev i Maksim Vengerov) pokazuje značajnu dozu umjetničke samostalnosti. Njegova izvedba solističke dionice Mozartova Petog koncerta za violinu i orkestar tako nije samo čitanje, nego kreativni čin, u kojem poštivanje notnog teksta i stilskih zakonitosti nije prepreka za davanje individualnog pečata interpretaciji. Nema kod Rjepina romantičarskih pretjerivanja, toliko čestih kod starijih violinista ruske škole, ali ni samozadovoljnog šminkeraja glazbenika njegove generacije, poput, recimo, Juliana Rachlina ili Maksima Vengerova. Jedinstvena i neizreciva lakoća, ali i dubina Amadeusove glazbe, koju u zvuk uspijevaju uvjerljivo prenijeti samo najveći, pod Rjepinovim prstima blista punim i prirodnim sjajem.

Još je jednu stranu svoje umjetničke osobnosti Rjepin pokazao u dodacima. Nasuprot Mozartovoj klasičnoj “jednostavnosti” našle su se dvije virtuozne skladbe iz pera Ysayea i Paganinija. Poštujući i ovdje tradiciju, ali joj ne robujući, Rjepin pokazuje da je u stanju ne samo s suvereno svladati sve tehničke zamke nego i diskretno ironijski pristupiti ovim skladbama, čija je funkcija inače više virtuozna, a manje umjetnička. No, veličina je Vadima Rjepina upravo u tome što i od glazbe umjetnički dvojbene razine može stvoriti pravu umjetnost – drugim riječima, čak ni ondje gdje je skladatelju to i bila namjera, Rjepin ne pristaje da glazba bude sama sebi svrhom.