Kao što ni stavove koje izravno ili preko posrednika zastupa vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj ne treba smatrati i stavovima svih hrvatskih katolika, tako ni stavove (ako ih ima) pred Ministarstvom logorujućih prosvjednika ne treba smatrati izrazom mišljenja (pa čak ni mnijenja) čitave braniteljske populacije
Može o hrvatskoj državi misliti tko što hoće; može što hoće misliti i o parlamentarnoj demokraciji općenito i o njenoj specifičnoj primjeni u Hrvatskoj; no činjenica jest da, barem na deklarativnoj razini, ipak postoji kakav-takav konsenzus da ta država postoji i treba postojati, da je uređena upravo tako kako je i da, načelno gledano, tako uređena i treba biti – bez obzira na postojeće i legitimne rasprave o pojedinačnim aspektima tog i takvog demokratskog uređenja.
Začudno je stoga da se i na hrvatsku državu i na demokraciju najglasnije, pa i najborbenije, pozivaju oni čiji postupci, u osnovi, pokazuju duboki prezir (pa makar i samo podsvjestan) prema temeljnim odrednicama suvremene zapadne demokracije. U Zarezu smo tako često imali povoda osvrnuti se na uplitanje Katoličke crkve (izravno ili neizravno) u funkcioniranje demokratskih institucija, čime se izravno dovodi u pitanje odrednica države kao zajednice ravnopravnih građana, neovisno o, da citiramo Ustav Republike Hrvatske, “rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.” A i da ne govorimo o također ustavnoj odredbi prema kojoj su sve vjerske zajednice “jednake pred zakonom i odvojene od države”.
Za što su se borili? Kako, međutim, možemo ponovno primijetiti posljednjih dana, nije samo već spomenuta jedna vjerska zajednica ona koja uporno nastoji biti ne samo jednakija pred zakonom, nego i onkraj njega (ali joj se pritom nikako ne sviđa biti odvojenom od države). Istu “logiku”, naime, zastupaju još neke skupine. Primjerice, skupina branitelja koja ovih dana prosvjeduje pred Ministarstvom branitelja, tražeći ostavke ministra, njegove zamjenice i njegova pomoćnika. Valja, međutim, odmah naglasiti da, kao što ni stavove koje izravno ili preko posrednika zastupa vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj ne treba smatrati i stavovima svih hrvatskih katolika, tako ni stavove (ako ih ima) pred Ministarstvom logorujućih prosvjednika ne treba smatrati izrazom mišljenja (pa čak ni mnijenja) čitave braniteljske populacije.
Znamo, dakle, što prosvjednici traže, ali ne znamo zašto to traže, a, kako se čini, ne znaju ni oni. Spominjalo se nešto o “ukidanju braniteljskih prava”, iako ih nitko niti ukida niti planira ukinuti – inertan kakav već je, SDP to sigurno, čak ni kad bi se usudio (a ne bi), ne bi to radio pred kraj mandata. Onda se nešto spominjala vječna džoker fraza o “ugrožavanju digniteta Domovinskog rata”, iako, i opet, nije baš jasno tko ga i čime ugrožava. U krajnjoj liniji, ako je cilj Domovinskog rata bila obrana samostalne, neovisne i demokratske Hrvatske, onda njegov dignitet ugrožavaju upravo oni koji demokratski sustav te države dezavuiraju pokušajima legitimiranja delegitimacije demokratskih institucija i procedurademokratskih institucija i procedura. Dakle, ako su branitelji uistinu branili “samostalnu, neovisnu i demokratsku” Hrvatsku, začudno je što se sada bore protiv njenog demokratskog uređenja – kao što je, uostalom, začudno što se nisu borili protiv, recimo, njezinoga ulaska u Europsku uniju i NATO, čime jest jednim dijelom umanjena njezina samostalnost i neovisnost.
Legitimiranje delegitimacije Da u hrvatskom političkom vrhu ima političke mudrosti (a uglavnom je nema – Bojan Glavašević je svijetla iznimka, ali njega ionako, usprkos funkciji, i ne treba doživljavati kao političara u hrvatskom smislu te riječi), i ove bi se glasne, ali besadržajne prosvjede dostojanstveno (s “dignitetom”) odignoriralo i pustilo da se rasplinu. Tako su, uostalom, završavale i ranije braniteljske “inicijative” – prosvjedovalo se protiv izručenja generala u Haag, pa su oni ipak izručeni, a kasnije i oslobođeni; prosvjedovalo se i protiv objavljivanja Registra branitelja, pa je on ipak objavljen i nije se njegovim objavljivanjem dogodilo ništa što bi ugrozilo branitelje; pozivalo se i na referendum protiv upotrebe ćirilice, pa je inicijativa neslavno propala kad se ustanovilo da se ne bi mogao prikupiti dovoljan broj potpisa. I svim je tim prosvjedima zajedničko jedno – pokušaj delegitimiranja upravo onih demokratskih institucija za koje su se svi ti prosvjedujući branitelji navodno borili.
Ali, kao što rekosmo, političke mudrosti u Hrvatskoj nema. Prosvjednike se pozvalo na razgovore i pregovore, premda nikome nije bilo jasno o čemu se tu uopće ima razgovarati i/ili pregovarati. Pa su prosvjednici te pozive odbili. Pa su ih onda došla posjetiti dvojica prvih ljudi države – predsjednici Republike i Sabora. Zašto i čemu? Da skupe pokoji politički bod, kad je, eto, to već prije njih podrškom prosvjednicima već nastojao postići predsjednik najveće oporbene stranke? A jedino što su time postigli jest da su samo legitimirali vlastitu delegitimaciju.
Jer, prosvjed u Savskoj ulici, zapravo, nema nikakvog suvislog sadržaja ni poruke. Kažu prosvjednici da se bore “protiv Jugoslavena”. Kojih Jugoslavena? Da li možda onih koji još misle na Varšavski pakt – u kojem Jugoslavija nikad nije bila, koliko god nas (zamrznuta) pomoćnica glavnog tajnika Sjevernoatlantskoga saveza pokušavala uvjeriti u suprotno. I kao što bi gospođu pomoćnicu trebalo uputiti na nastavu povijesti, tako bi i prosvjednike trebalo uputiti da barem bace pogled na kalendar, na kojem stoji broj koji kazuje da Jugoslavije (a samim time ni Jugoslavena) nema već više od dvadeset godina.
Always look on the bright side of life Ipak, treba uvijek i u svemu barem pokušati pronaći i nešto pozitivno. A ovaj prosvjed već je imao i neosporno pozitivnih učinaka. Javnost je tako temeljito informirana o tome koliko branitelja ima koliko i kakvih povlastica te koliko iz svojih džepova za to izdvajaju svi porezni obveznici. Javnost se također mogla uvjeriti i da hrvatska policija temeljito radi svoj posao, osiguravajući prosvjednike i učinkovito regulirajući promet kad se prosvjednicima prohtije blokirati promet u Savskoj ulici. U krajnjoj liniji, prosvjednici dobro djeluju i na male privatne poduzetnike, s obzirom na to da je ugostiteljskim objektima u blizini Ministarstva branitelja ovih dana naglo porastao promet. I stoga svaki građanin ove zemlje sada može ponosno reći da je napravio nešto za hrvatske branitelje – ako ništa drugo, barem je jednom od njih platio kavu