Nenad Perković  

S druge strane Druge strane

Predizborna klima, trenutna politička konstelacija, javna rasprava o novom preslagivanju u dodjeli sredstava dotiranim medijima, malomišćanski mentalitet, klanovski i individualni animoziteti, dakle, čitav niz starih i novih silnica zavrtjelo se oko Zareza, potencijalne kolateralne žrtve jednog od tekućih skandala oko sukoba interesa ministrice kulture i još nekoliko osoba, udioničara firme koja tiska Zarez. Kako i zašto je došlo do toga da se s debelom godinom zakašnjenja obavi određeni pravni postupak koji bi raščistio tu situaciju ovdje neće biti riječi, upravo zbog toga što je riječ o formalnopravnoj stvari koja se tiče udioničara; ovdje ćemo se pozabaviti esencijalnim. To znači, da bi sukob interesa bio stvaran, potrebno je ostvariti neki financijski interes. Kako u Zarezu nikad nitko nije ostvario nikakav privatni financijski interes, već upravo suprotno, procijenili smo da je pravo vrijeme za malo opširniji tekst na temu financiranja Zareza, iz redakcijske perspektive.

Zarezova potrošačka škrabica Što, koliko, zašto i na što redakcija troši novac poreznih obveznika? Odgovor na ovo pitanje dužni smo prije svega našim stalnim čitateljima, također i onim novima, našim suradnicima koji su mahom volonteri i dakako, poreznim obveznicima koji nas financiraju. Nismo ga dužni mitomanima i raznoj braći Grimm naše kulturne i supkulturne scene koji raspredaju upravo nevjerojatne bajke i legende o nekakvim milijunima kojima raspolažemo, nismo ga dužni čak niti upravnim tijelima koje nam novac dodjeljuju (jasno, dužni smo im podnositi službene izvještaje, no ovdje je riječ o nečem drugom, o javnoj razini komunikacije).

Pojednostavljeno: kako i zašto trošimo dobivena sredstva dužni smo, ukoliko držimo potrebnim, reći javnosti, a kako i zašto smo ih dobili, dužna su, eventualno, obrazložiti vijeća koja ih dodjeljuju, a ne mi.

Da netko ne bi pomislio kako (sada već bivši) suvlasnici Druge strane d.o.o., firme koja izdaje Zarez, imaju možebitni nepotistički upliv na dodjelu sredstava Zarezu nakon što su redakciju napustili (neki i davnih dana), treba kazati da se od 2008. sredstva za Zarez dotirana od Ministarstva i Gradskog ureda stalno smanjuju ili stagniraju. To potpuno logično konvergira s rastućom ekonomskom krizom, i zato je ideja kako je ova redakcija u nekakvom povlaštenom položaju radi “veza na visokim pozicijama” gdje se o sredstvima odlučuje vrlo klimava, tim prije što takvih veza nema. Jednako kao što bivši i sadašnji suvlasnici nemaju nikakav upliv na uređivanje ovih novina, jednom kad su napustili redakciju.

Od Ministarstva kulture smo 2008. i 2009. dobili po 700 tisuća kuna (što je bilo smanjenje), a od Gradskog ureda za kulturu 2008., 330 tisuća, a 2009., 250 tisuća. Godina 2010. i 2011. Ministarstvo nam je dodijelilo po 600 tisuća, a Gradski ured je opet smanjivao; 2010., 200 tisuća, a 2011., 160 tisuća kuna. Godine 2012. ponovila se svota od Ministarstva, s tim da je Grad ipak dodijelio 20 tisuća više. Isto je i ove godine. Tko i kako nas je tu protežirao, teško je reći. Treba još dodati kako je isti sistem financiranja prisutan skoro od početka tiskanja Zareza, u prvo vrijeme kudikamo izdašnije.

Vrtoglave svote Neupućeni čitatelj može pomisliti kako se radi o vrtoglavim svotama. Na individualnoj razini, svakom prosječnom građaninu može se tako činiti: tutnu ti preko pola milijuna u džep i kažu, “evo, bavi se malo kulturom”. Na žalost, ili na sreću, to nije tako jednostavno. Mi ne farbamo tunele, ne gradimo gradske klozete. Također, za razliku od mnogih na medijskoj sceni, ne bavimo se ni farbanjem javnosti. Stoga neće biti na odmet da jasno i prozirno prikažemo kako to zapravo ide, barem kada je Zarez u pitanju, tako da nas čuju i oni koji ne žele čuti.

Najprije, treba znati da taj novac dolazi u tri tranše tijekom godine, uz uvjet da se poštuje ugovor koji se svake godine u tom smislu potpisuje. Dakle, nije točno da ikad “imamo love” koju bi nam odjednom i iznebuha netko uplatio na račun i pustio nas da godinu dana radimo s tim novcem što nas volja. Naprosto dobijemo brojku za koju znamo da ćemo moći njome raspolagati.

Sada tu pozamašnu svotu od 600 tisuća kuna treba podijeliti s dvadeset pet, koliki je broj brojeva što ih tijekom godine imamo obvezu tiskati. Odjednom smo došli do vrlo skromne cifre od 24 tisuće kuna, koliko nam je na raspolaganju za realizaciju jednog broja. To bi bilo pod idealnim uvjetima, no na godišnjoj razini najprije treba odbiti još neke režijske troškove: najam stana od 42 tisuće, jer smo podstanari na komercijalnom tržištu, za razliku od brojnih udruga, klubova i raznih drugih “subjekata” potpomognutih dodjelom gradskog ili državnog prostora. Potom, imamo troškove knjigovodstva (jer ipak smo i firma) koji godišnje budu i do 30 tisuća, poštarina (jer kad već ne možemo isplaćivati pristojne honorare, možemo bar obilato slati primjerke suradnicima diljem zemlje i šire regije, što donekle pojačava ovu stavku) koja također pojede 30 tisuća godišnje, a na obične račune grijanja, telefona, vode i struje ode do 25 tisuća. Kad od inicijalnih 600 tisuća odbijemo ovih cca. 130 tisuća, dijelimo 470 tisuća sa 25 primjeraka: to je 18.800,00 kuna po broju.

Još nismo ukalkulirali trošak tiskanja. Do kraja 2012. troškovi tiskanja pojedinog broja bili su 15 tisuća kuna, tu se nakupilo nešto duga, jer, kako smo rekli, novac dolazi u obrocima, često i kasni, i stoga je tiskara često morala čekati i tiskati nas “na lijepe oči”. Od Nove godine smo promijenili tiskaru i tiskamo se bitno jeftinije, ali kad se uključi dug bivšoj tiskari koji pomalo vraćamo, ostajemo na istoj svoti barem još neko vrijeme, što znači da za plaće i honorare na raspolaganju ostaje 3800 kuna po broju, ili 7600 kuna mjesečno. No prije nego ćemo honorare raspodijeliti autorima i urednicima, dolazi još trošak grafičkog unosa, lekture i prijevoda, a to rade oni suradnici koji su po naravi stvari u prvoj liniji isplatnog reda, budući da bez njih ne bismo ni mogli funkcionirati. Ovdje svakako treba dodati da naši urednici redovito i pišu, ali im se za tekstove ne plaćaju dodatni autorski honorari, već se sve ubraja u takozvani urednički paušal. Uglavnom, voljeli bismo vidjeti tog pametnjakovića koji će preostali novac rasporediti na desetak urednika i bar pedesetak stalnih i povremenih suradnika, kako bi itko bio pristojno plaćen. Već ovdje je očit, kako se izdaleka smiješi, minus u poslovanju.

Nije sve, međutim, tako crno. Naime, računica ovime nije završena, postoji i plus. Mjesečno stigne na račun redakcije određena svota od prodaje i oglasa, koja iz mjeseca u mjesec varira. Do jasne brojke kolika nam je zapravo zarada, na žalost, ne možemo doći jednostavnim postupkom množenja prodanih primjeraka s maloprodajnom cijenom jer je algebra marže distributera, izrazimo se blago, zakučasta. No svaki mjesec ipak nešto dolazi, više nego dovoljno za sve tekuće mjesečne režijske troškove koje smo gore već ukalkulirali na godišnjoj razini, no kako svi znamo, plaćaju se mjesečno.

Na svu sreću, tu je i Gradski ured za kulturu sa svojim prilogom. Ove godine je to 180 tisuća, i kad ih podijelimo s 25 brojeva, dobili smo 7200 neprocjenjivih kuna što ih možemo pribrojiti redakcijskom proračunu na raspolaganje za pojedini broj. I ova sredstva dolaze u tri tranše, s tim da se često dogodi da zadnja, zimska, kasni, budući da novca u proračunu potkraj godine jednostavno nema. Na sve to, na kraju, treba odbiti bruto plaću za troje ljudi (zakonskom propisan minimalac, dakako), s nužnom i neizbježnom tendencijom da jedan od zaposlenika ode. Bjelodano je, dakle, da od donacije i prodaje Zarez jedva pokriva osnovne produkcijske uvjete i da je svaka spekulacija oko individualne materijalne koristi već i matematički neodrživa.

Ako nakog ovoga nekom ne bi bilo jasno da se ovdje nema što ukrasti ili pronevjeriti, da nismo niti možemo biti zanimljivi bilo kakvom Meštru balkanske kleptokracije – pobogu, ne možemo biti zanimljivi ni nekoj državnoj inspekciji s naša tri polovna računala, jeftinim printerom i rasklimanim uredskim namještajem! – onda s tim čovjekom nešto ozbiljno nije u redu ili je, jednostavno rečeno, zlonamjeran.

Tri društvene funkcije Dakako, mi možemo raspravljati o tome ima li sve to smisla i čemu sve to, možemo diskutirati o tome treba li baš ove novine raditi ovako ili onako, treba li ih voditi ova ili ona ekipa, treba li na to potrošiti više ili manje novca, sve je to za raspravu, dapače i javnu, sve može trpjeti kritiku s ove ili one pozicije i za sve se može dati ili osporiti ovakva ili onakva argumentacija...

Međutim, činjenica je da smo ovdje već petnaestu godinu izlaženja i “nešto radimo”, a to što radimo, radimo za novac (za neke prevelik, za nas nikakav) poreznih obveznika ove države. I zato, kao dug našim čitateljima i javnosti, uz ispriku zbog ponavljanja nekih općih mjesta, nekoliko rečenica o našoj uređivačkoj politici i o tome što mi zapravo i uopće radimo još od 1999. godine?

Kao javni servis neovisan o privatnim i stranačkim interesima, Zarez je dužan, i sva naša energija usmjerena je upravo na to, ispuniti tri funkcije, i po uvjerenju svih nas koji u Zarezu radimo, to i ispunjavamo.

Prva je funkcija pokrivanje prostora koji je iz raznih razloga nezanimljiv tržišnim medijskim subjektima i nebitan politici okrenutoj stranačkim interesima, a to su prostori koji uglavnom predstavljaju marginu, nasuprot takozvanog mainstreama: alternativna umjetnička scena, društveni aktivizam svih fela i provenijencija, supkulturna i urbana kultura, pokreti otpora mediokritetskim strujanjima, hakerski aktivizam, globalne revolucionarne tendencije u društvu i umjetnosti, ali i područje društvene i umjetničke teorije, publicistike, književne produkcije itd., dakle, sve ono za što u komercijalnim medijima, opravdano ili ne, nema (dovoljno) mjesta. Ovo ne treba dodatno objašnjavati.

To, međutim, ne bi bilo dovoljno, da ne njegujemo drugu važnu funkciju, komplementarnu područjima koje nastojimo pokriti, a to je: kritičan pristup s visokim udjelom individualnog i autorskog. Zato, dok u komercijalnim medijima nestaju rubrike za kulturu, mi voluminozno otvaramo prostor za kritiku (dakle: i u dubinu i širinu) pa naši dugogodišnji čitatelji vrlo dobro znaju da će kod nas naći iscrpne recenzije s područja likovne, kazališne, književne, dizajnerske, urbanističke, ali i društvene kritike s jakim autorskim obilježjima – sve što polako i sigurno iščezava sa stranica komercijalnih tiskovina, prisiljenih baviti se novom frizurom Kerumove sestre i sličnim temama, sve kako bi tržišno opstali – a jednako tako pronaći će i adekvatne eseje, publicističke i teorijske članke o najrazličitijim neopravdano marginaliziranim područjima.

Tako smo primjerice, prije desetak godina otvarali medijski prostor queer pokretu (sukladno prvom vidu našeg djelovanja), no to nije značilo da se nećemo i kritički osvrnuti na posljednji Pride (sukladno drugom vidu). Ministarstvo i Gradski ured dodjeljuju nam sredstva, no uvijek se nađu polemički i kritički tekstovi i reakcije na njihovu adresu tijekom svih ovih godina, što god basnopisci o našem poltronizmu lajali. Načeli smo cirkus oko “bologne” i političku svinjariju znanu kao “društvo znanja” dok je mainstream pokorno klimao glavama; mi smo bez ostatka i kalkulacije podržali Blokadu na Filozofskom, što god akteri danas mislili o nama; mi smo osigurali stranice i stranice i Pravu na grad kad se branila Varšavska, i ekipi iz Srđ je naš kad se borilo za Srđ, i Akademskoj solidarnosti i radnicama iz Kamenskog, i sindikalistima... Sindikalni vođe u medijima dobiju svoj kutak za nemuštu izjavu o sindikalnoj košarici ili o prosvjedu koji pripremaju, u nas dobiju stranicu ili dvije za ozbiljan tekst o nimalo jednostavnoj problematici kojom se bave... Molit ćemo lijepo, to nije zbog ove ili one naše osobne preferencije, to radimo jer nam je to uloga, funkcija, društvena zadaća za koju porezni obveznici izdvajaju koliko izdvajaju!

Treća naša uloga, ne zato manje važna, jest uloga svojevrsnog praktičnog poligona, donekle nalik na nekadašnji “omladinski tisak”. Ne samo mladi, nego i neafirmirani autori svih provenijencija dobit će priliku kod nas, što obilno i koriste, bilo na području književnosti, što je najčešće, ali također i mladi dizajneri, kritičari, teoretičari... Već nekoliko generacija ovdje je objavilo prve radove, ili se uključilo u rad redakcije i stvorilo bazu, steklo iskustva za iduće korake u životu i karijeri, a vrlo često nam se jave i seniori, umirovljeni, zaboravljeni i od komercijalnih medija odbačeni autori koji ipak još imaju što za reći. Ovakva praksa korisna je, na koncu, i komercijalnim medijima kad im netko od naših mladaca dođe u pogon.

Ova treća stavka uopće nije nebitna, jer je fluktuacija kadrova kroz ovaj dvotjednik enormna, što donekle škodi poslovnoj stabilnosti, donekle i profesionalnoj ujednačenosti, ali je jednako tako nužna, budući da predstavlja jednu od naših uloga u društvu i na sceni. Doslovno stotine ljudi prošlo je kroz redakciju i smjene generacija uredništva redovite su – upravo prolazimo kroz jednu takvu tranziciju. Ponekad se čini kao da smo neki trećeligaški klub iz kojeg svi talentirani igrači juniori, čim stasaju, silom nesmiljenog tržišta odu u jače klubove. U toj metafori možda bi, ali samo možda, Dinamo predstavljao Ministarstvo kulture, ali ljudi odlaze i na HRT, u EPH, u razne druge manje medije, na Sveučilište, u izdavaštvo i na sve druge moguće poslove i pozicije što se ovdje, ljudski i prirodno, uvijek pozdravlja i interno proslavi pivom u Krivom putu: zaboga, netko je dobio pristojno plaćen posao, hura! Utoliko je nepravedno, nepošteno i netočno govoriti kako smo nekakvo kadrovsko rasadište Ministarstva. Više stotina mlađih ljudi otišlo je svojim putem, svatko već za svojom životnom pričom, i prispodobiti sve njih s dvoje ili troje koji su završili u državnoj upravi, ili kao jedna ministrica, nakon što više godina nije sudjelovala u životu redakcije ni na koji način, malo je – trulo. Da nismo ti koji jesmo, i da nije situacija kakva jest, možda bi bilo uvjerljivo, možda je uvjerljivo kakvom mediokritetu, čitatelju mainstream medija uma formatiranog prema mjeri dežurnih opinionmakera, no nama to može samo biti – smiješno.

Četvrta, nenavedena uloga, jer nije noseća, ali zato nije nimalo manje zanimljiva, jest Zarezova arhiva. Nakon mnogo peripetija, i ponajprije zahvaljujući dobrohotnosti jedne IT tvrtke koja je debelo ispod uobičajenog cjenika realizirala i revitalizirala Zarezovu web stranicu i arhivu, kao i zbog dodatnih sredstava Otvorenog društva namijenjenih isključivo za tu svrhu, Zarez može ispuniti i četvrtu funkciju. Ona će biti zanimljiva ponajprije istraživačima društva, povjesničarima, sociolozima, studentima, ali i svim građanima zainteresiranima za sliku vremena s početka trećeg milenija u Hrvatskoj, i šire. Svaki broj, svaki pojedini tekst objavljen u Zarezu od broja 1 do danas već jest, ili će uskoro biti, kad se dovrši unos, svima javno dostupan i slobodan za uporabu. Već baciti pogled kroz sve te materijale zanimljivo je iskustvo.

Kad stvari na koncu tako ogolimo, postavlja se pitanje kakva je zapravo priroda napada na Zarez, napada koji uvijek zaobilaze bitno, a to je: što mi zapravo radimo?

Možemo, ponavljam, diskutirati o čemu želimo; o novcu, o sadržaju, o kadroviranju, slagati se ili ne slagati oko ovoga ili onoga, ali jedno je svakako izvan diskusije. Već petnaestu godinu u ovoj redakciji radimo svoj posao. Nekad bolje, nekad ne, nekome na veselje, nekome ne, nekome se diže kosa na glavi, netko će zaraditi gastritis zbog nas – ali ovdje radimo točno ono radi čega postojimo, ni manje ni više od toga, eventualno samo više, s obzirom na uvjete u kojima radimo i na honorar koji za to primamo.

Čitatelji mogu procijeniti je li to vrijedno poreznog novca koji se za taj posao izdvaja.