Vodeći svjetski eksperti, samo za Vas, raspravljaju o sudbinskim, mrsnim pitanjima bivstva
“Božja kazna”, reče pukovnik Dolamica, inače teolog-amater šestog dana od isteka roka trajanja.
“Ne bih se složila”, reče kardinalica Ananos, aspirativna no vrlo asertivna debat-debitantica, “zato što se s vama ni u čemu ne slažem.”
“Božja kazna? Što i za što?”, upita Kordello Redoy, najobičnija mrljica na kariranom kafanskom stolnjaku, negdje na potezu Abazzia – 紅柳灘.
"Kazna je ovo što jest, a za što nego za prvobitni grijeh?", odgovori pukovnik Dolamica i nastavi, djelomično čak i u istome dahu: "Kušali jabučni ocat razdora, počeli razlikovati dobro od zla. Dalje je sve povijest."
Kad je riječ o povijesti “Kad je riječ o povijesti”, dometne se Lujgor Abui, čelnik Antarktičkog nogometnog saveza, povjesničar-amater i kolekcionar izmještenih mitesera “ja bih izrekao nekoliko misli: abui, abui, abui…”
“Abui?”, upitaše mnogi, pa se razjašnjenja radi ubaci Gordonka Inćunović, 100%-tna profesionalna povjesničarka do daske koja znači smrt:
“Kad je riječ o povijesti, profesija povjesničarska jedina je kadra razlikovati dobro od zla! Tko može osuditi fašizam? Tko može razlikovati antifašiste prave od prefarbanaca raznih i polukaputaša, iskrene komuniste od staljinista? Rozenkrojcere od Bijele i Crvene ruže? Tko jedini zna činjenice svijeta unatrag oho-ho? Povjesništvo, jedno i jedino!”
“I tako, misliš da možeš razlikovati pakao od raja, nebo od smrada pokvarenih jaja?”, upita pukovnik Dolamica, shvati da mu rok trajanja, baš kao u rečenih jaja, istječe iz solarnog pleksusa već šesti dan pa potone u kaljužu nebivstva.
“Ne bih se složila”, reče kardinalica Ananos pa, ugledavši pred očima bijeli dim, zbudne izabrana za papisu i nestane pod kupolom Svetog Petra.
“Kakve su to gluposti?” upita Kordello Redoy, najobičnija mrljica na kariranom kafanskom stolnjaku (odnedavno obilno zamaskirana sadržajem nečije utrobe) igdje na Balkanu, s tim da cijeli svijet držimo Balkanom do daske koje znači smrt!
“Gluposti?”, začudi se Gordonka Inćunović. “Naprotiv, to je jednostavno tako. Nije li?”
Čovjek koji je šaptao Rooseveltu “Li!”, odgovori naglopridošla osoba bez ličnog opisa.
S obzirom na to da je moderatorica rasprave, neka Jurija Jakura, izbjegla u toplu utrobu nedavno usmrćenog, a divovskog subapeninskog zeca – zeca kojega je ubila osobno i iz principa (ne, “Princip” nije vrsta pucaljke nazvane tako u spomen na atentat u Sarajevu 1914.), dok mu je utrobu rasporila principijelnim metodama, ali iz posve osobnih razloga. Tako da sam se ja, tek privremeni tajnik Udruge, morao pozabaviti novonastalom situacijom (i to nije bilo prvi put, s obzirom da situacije neprestano nastaju).
“Tko ste vi, Li?”, upitao sam. “Zašto ste tako mrki? Odajte svoj spol, OIB i stručnu spremu! Ili…”
“Li!”, odgovori pridošlica pa, srećom, nastavi: “Ja sam Olja Ulijev. Ponosim se svojim ženskim rodom i kurčevitim OIB-om! A što se stručne spreme tiče, nemam što reći. No, ovdje sam da u raspravu ubacim fiziku. Ja sam glavna tajnica Udruge za fiziku bez ‘meta’ i ‘pata’!”
“Da?”, upita Žana Neman, prokuratorica zbirke rijetkih želatina u okviru Muzeja slina.
“Kako to?”, upita Urgello Yoyola, vodeći svjetski mirmekolog (mirmekologija je – da, ja to znam – znanost o mravima) – specijalizirao je pak, u okvirima pensioentomologije, život mrava nakon umirovljenja.
“A je li?”, pitao sam ja.
“Li!”, odgovori Olja Ulijev, ali samo zato da bi nastavila:
“Fizika je znanost ta,
što u sebi nosi li nosi
klicu dobra i klicu zla.
Fizičari i fizičarke su ti
koji o tome smiju govoriti!”
Udahne novu turu zraka pa, što bi drugo, nastavi:
“Fizičari su, naime, napravili atomsku bombu! Sjetite se, Einstein je bio taj koji se tijekom nekog od nebrojenih domjenaka uspio progurati do F. D. Roosevelta i prišapnuti mu sugestivno kako bi dobro bilo pokrenuti takav i takav projekt. To je atomska bomba, Udrugo moja, a ne makar što!”
“Ne žesti se, Olja.”, rekao sam. “Osim toga, fizika se bavi svime i svačime, a ne samo bijednom (oprosti, nisi bijedna, nisi bijedna, samo mi ne eksplodiraj u lice!) a-bombom.”
“To je točno”; odgovori Olja Ulijev, “bavi se i postankom svemira. Pravoj naravi Svega što postoji. Teorijom koja bi objasnila Sve, od postanka zanoktice na licu mjesta do nadimanja kozmičkih maglica. A znanost koja se zadire u Sve i koja se tiče Svega u stanju je, valjda, razlikovati i dobro od zla! Slažete se?”
“Ne?” ne složi se i upita u istoj dvoslovnoj riječi Žana Neman, prokuratorica zbirke rijetkih želatina u okviru Muzeja slina – u međuvremenu je, otkako je počela s nama u Udruzi maratonski sastančiti, dobila otkaz jer joj se 20% izložaka unutar zbirke nepovratno sasušilo.
“Kako to?”, upita Urgello Yoyola, kojemu je specijalizacija – život mrava nakon umirovljenja – ponovno ukinuta kad je konkurentsko sveučilište ponudilo konačan dokaz da mravi nemaju mirovinski sustav.
“A je li?”, pitao sam ja i, pošto mi je već bilo dosta svega, krenuo se odmoriti u sjeni obližnje tratinčice.
Čekaj malo U raspravu su se tada bez reda stali uključivati osobe zatočne suludo raznovrsnim znanstvenim disciplinama te krajnje čudnovatim područjima proučavanja, a svaka i svaki imao je po curriculum vitae do daske koja znači smrt!
“Kad je na stvari razlikovanje dobra i zla, jedina kompetentna disciplina jest – toponomastika!”, reče Sesilije Nađ, toponomastičar druge klase sa Sveučilišta u Redenburgu: “Samo je zreo toponomastičar, ili pak zrela toponomastičarka, u stanju razlučiti imena luda (nalaze se svuda) od pravih imena što ih odobri Isus-Bog-Mater pod paskom našega Zavoda za ispravnu toponomastnost!”
“Čekaj malo!”, reče Nona Puy-Pater, službena homeopatkinja lijevog krila Medicinskog fakulteta u Yorshavi: “Premda je homeopatija kao znanost još uvelike nepriznata, ja moram reći da skrivene ali stvarne osobine tvari u najvećoj mjeri odlučuju o tome hoće li jedinka na moralno ispravan način…”, uto u salu upadne banda namještivača atlasa, namjeste isti Noni Puy-Pater u hipu, ona progleda trećim okom, pročuje se u momentu i odustane od sudjelovanja u raspravi.
“Čekaj malo”, reče tad, samo tako, Urnellia Quasischmidt, jedna od vodećih petrologinja u ovom dijelu ovoga djela, “stijene su jedini čvrst oslonac na koji se možemo…”, i nije uspjela dovršiti rečenicu zato što nije htjela izreći glagolac “osloniti se”, i to zato što bi isti odmah iza već izrečene imenice “oslonac” zazvučao odveć pleonastički.
Priliku da se ubaci iskoristila je psihotična bolesnica (bolesna od prehlade) Curtina D’ampezzo koja se uigravala da je topologinja:
“Kupi mi majko top!”, zapjevala je, ali to je bilo u toj mjeri neozbiljno da ju je smjesta prekinuo David Ružnjikov, netko i nešto, negdje i nizašto:
“Auuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu”, rekao je do daske koja – konačno evo nama olakšanja – ne znači baš ništa.