S ovakvim krajem vaše djelo nema nikakvog smisla

U Pirandellovu vrlo uspješnom metakazališnom pokusu šest likova napustili su autora koji ih nikada nije imao volje dovršiti i odlučili uzeti dramaturgiju u svoje ruke - obaviti samoaktualizaciju kroz priču. Njihov je uspjeh u njihovoj pobuni, dok je Pirandellov u ingenioznoj realizaciji ljudskih bića okovanih literarnom karakterizacijom u potrazi za autorom koji će afirmirati njihove egzistencije. Samoaktualizacija je u konačnici temeljna sila pokretačica ljudskog bića. U potrazi za božanskom/autorskom intervencijom Pirandellova banda egzistencijalnih odmetnika na žalost nalijeće na ljudske mediokritete koji svojim netalentom i neshvaćanjem umjetnosti pretvore njihovu metatekstualnu odiseju u tragediju neuspjeha, tragediju koju shvaćaju samo likovi. Ono što bi trebao shvatiti krajnji gledatelj jest, ironično za Pirandellove likove, da propast (kao legitiman kraj jednog pothvata) može biti vrlo uspješna realizacija.

Prazan lik nasuprot svjesno izabranoj tragediji

Skoro stoljeće poslije u ne toliko drukčijem mediju redatelj Mark Forster postavio je svojeg protagonista Harolda Cricka usred bezlične pustoši svijeta porezne uprave s nedostatkom motivacije za bilo što drugo nego obavljanje motoričkih (i financijskih) funkcija. Upravo je pomanjkanje motivacije, te gotovo svakoga drugog ljudskog obilježja, njegova glavna karakterna crta. A karakter mu je doista crta, jednodimenzionalna, bezlična i ravna, preko mirovine do neizbježne, ali i ne previše uznemiravajuće, smrti. Harold nema osjećaj za estetiku, a primjer toga je njegova sterilno konstruirana soba; njegov mozak je zaprepašćujuće matematički precizan, ali bez ikakve kreativnosti, pa čak ni uobičajene vrckavosti ili nekakve zabavne psihoze, imanentne filmskom stereotipu tihoga genijalca. Jedini odnos Harold ostvaruje sa svojim satom, partnerom u obavljanju kanona rutine, sve dok jednoga jutra ne čuje profinjenu britansku dikciju Emme Thompson, koja zbog nekog neobjašnjiva razloga pripovijeda njegovu krajnje nezanimljivu svakodnevicu (čime bi ona valjda trebala postati zanimljiva). Iako Harold na početku ignorira vanjsku naraciju, te za potrebe humora bude javno iziritiran njome, zaplet se pokreće kada mu metaglas napomene da uskoro slijedi njegova neizbježna smrt. Ono što slijedi uobičajen je scenaristički obrazac: protagonist vodi život kojim je nezadovoljan, nastupa krizna situacija, tj. zaplet, u raspletu se krizna situacija rješava, pri čemu protagonist iz korijena mijenja pogrešnu životnu filozofiju, vođen jednim ili više trenutaka prosvjetljenja.

Harold Crick mali je i jednostavan birokrat, blago nezadovoljan svojim životom, na točki malo ispod linije prosječnosti, tj. linije nule. Ispraznim sarkazmom dalo bi se štošta reći o uvredljivoj mentalnoj nepoduzetnosti Harolda Cricka, no prave mane njegova lika su u tome da on jednostavno nije uvjerljiv kao ljudsko biće. Scenaristički bi bilo mnogo hrabrije da je glavni lik realizirana osoba kojoj se nametne nepoželjna božanska intervencija, te promatrati razvoj događaja čiji rezultat nije moraliziranje nego iskrena ljudska drama. Umjesto toga, dobili smo lik isprazne karakterne gline čija su djela, problemi i emocije isključivo oblikovani prema Forsterovoj romantiziranoj kič-ideologiji.

Na drugoj strani fatalističkog pera imamo Karen Eiffel, uvjerljiv lik uvjerljiva književnog imena u više nego uvjerljivoj interpretaciji Emme Thompson. Pokretač njezine radnje predvidljiva je spisateljska blokada zbog koje Karen ne zna kako da ubije svog glavnog lika, tj. Willa Ferrela. Trenutak u kojemu znamo da će Karenina sudbina biti kontaminirana radioaktivnom banalnošću je kada se u priči pojavi lik njezine pomoćnice, moralizirajuće i optimistične Afroamerikanke. Ono što je Will Smith bio Mattu Damonu u Legendi o Baggeru Vanceu ili Don Cheadle Nicholasu Cageu u Obiteljskom čovjeku, to je Queen Latifah nesretnoj Emmi Thompson. Već je ustaljena Hollywoodska praksa u ozbiljnim dramama tretirati crnce kao nekakve hodajuće bezumne riznice narodnih mudrosti čiji bi suvozački savjeti bijelog čovjeka trebali usmjeriti na pravi put. Obratan bi slučaj naravno bio rasizam. Najveći problem je što veseli Afroamerikanci ne poštuju temeljno ljudsko pravo svakog tragičnog bijelog lika, a to je pravo da bude nesretan. Ono što lik Emme Thompson i čini zanimljivim je šarmantna besmislica svijeta koja se ocrtava u njenim podočnjacima i izbor da živi svoje tragedije, umjesto da živi u zabludi.

Nezgrapne mane

U krajnjoj liniji, fiktivni roman o nesretnoj sudbini Harolda Cricka mnogo više intrige pobuđuje zbog svoje autorice, nego zbog svojeg sadržaja. Najveća je metatekstualna ironija, veća od one koju su scenaristi Otkucaja života uporabili kao glavni pokretač radnje, činjenica da ti isti scenaristi nisu imali hrabrosti napisati odličan roman za svoj film. Odlučiti o ključnim dijelovima tog fiktivnog djela, koje bi gledatelj pretvorio u polupersonalizirano književno čudo, te o valjanoj prezentaciji tih istih dijelova, zacijelo nije lak posao, ali mnogo je manji neuspjeh ne uspjeti, nego nemati autorske hrabrosti za pokušaj. 

Ipak najveći faux pas scenarija je infantilan pokušaj humanizacije Harolda Cricka kriznom situacijom, toliko jeftino manipulativan čin izazivanja prizemne empatije da bi se mogao usporediti s tragedijom o štencu s velikim sjetnim okama kojemu prijeti neizbježna pogibelj od nehumanog automobilskog kotača, u spomenutome slučaju Emme Thompson. Velika je boljka i promašeni minimalizam priče koji je čini praznom poput Crickova sterilnog radnog mjesta, te drugih odlično vizualiziranih lokacija (Forsterova ustaljenog i vrlo kvalitetnog snimatelja Roberta Schaefera). Estetika je i najveća Forsterova prednost, pogotovo u radu s bojama, gdje je Crickov ustaljeni život koloristički ispijen do sterilno plavičaste, a predmet njegova romantičnog interesa (Maggie Gyllenhaal) pametno je smješten u slatku lokalnu pekaru koja vrvi crvenkastom i zlatnom te zrači kontrastnom toplinom. Ferrel i Gyllenhaal vrlo dobro funkcioniraju zajedno, više zaslugom Forsterova osjećaja za stvaranje trenutka s jasnim emotivnim temeljom, nego nekakve posebne kemije. Na žalost, konstrukcija priče toliko je štura i nepropusna, bez imalo pojedinosti, da nikakva alternativna tumačenja nemaju izgleda, a jedina ispravna ideologija koju Forster nudi je slabašni humanistički jecaj koji opasno graniči s najbanalnijim američkim romantičnim komedijama.

I uz svu tu hermetičnost, scenarist Zack Helm (ili Mark Forster?) odlučio je jednostavno ignorirati očita dramaturška pitanja. Zašto Harold tek sada čuje naraciju? Ne bi li ta naracija trebala promijeniti njegovu sudbinu, s obzirom na to da njegova literarna verzija ne doživljava nikakvu intervenciju? Te očite i nezgrapne mane čine sve nadrealne trikove prizemno besmislenim i sintetiziranim samo da bi se u priču mogle usaditi nametljivo suptilne moralne pouke, dok zapletom upravlja metatekstualni MacGuffin umjesto hrabre metatekstualne akrobacije.

U potonje su se odlučili u mnogočemu manjkavi ali i mnogo veći filmovi od Otkucaja života. Možda najuspjeliji i najhrabriji metatekstualni pokus, Ženska francuskog poručnika, film je koji ne pokušava biti mimikrija literarnog remek-djela na kojem se temelji, nego uhvatiti se u koštac s temeljnom idejom Fowlesova romana, a ta je kako autor u jednom trenutku više ne može upravljati sudbinama likova, nego da oni stvaraju svoje sudbine. Umjesto da stvori vjernu ekranizaciju, film je napravio postmodernistički salto mortale, u kojemu scenarij ima dvije priče, jednu o snimanju filma Ženska francuskog poručnika, a druga je sam film. Interakcija obiju priča s istim likovima i različitim završecima iznimno je osvježavajuće prenijela Fowlesovu ideju i pritom uputila na to  koliko je od viktorijanske Engleske do danas fatalizam postao banalan i smiješan.

Teror optimizma

S druge strane, kako nas autori Otkucaja života uvjeravaju, roman Karen Eiffel ne da je remek djelo, nego je vredniji i od Haroldova života. U gorko-slatkom fatalističkom monologu, iskreno dirnuti profesor književnosti (Dustin Hoffman) objašnjava Haroldu kako je smrt neizbježna i da će ga, i ako izbjegne tu, sustići neka druga, ali ni jedna smrt koju bi mogao doživjeti u kasnim godinama svog života neće biti ni blizu poetična i lijepa poput one koju mu je napisala Karen Eiffel. I s tim predivnim monologom koji izvodi depresivno uvjerljivi Dustin Hoffman, Marc Forster je mogao prodati svoj mali film, pogotovo zato što se radi o jednom od onih djela koje kraj može iskupiti. Ili uništiti.

S obzirom na to da mu je strana intervencija do sada sve diktirala, jedini način kojim bi Harold Crick postigao samoaktualizaciju jest kroz ideju koja nije nužno njegova, što nije ni važno, jer je ta ideja veća od njega samoga. Na taj način možda ne bismo dobili remek djelo, osobnu samoaktualizaciju likova, niti bi kreativno razorna empatija moderne kino publike prema likovima sa sjetnim očima bila utažena, ali bi konačnu pobjedu nad prosječnošću odnijela umjetnost, manifestno ubijajući svog ispraznog glavnog lika -  protagonista koji, unatoč tome što je kupio gitaru i spavao s Maggie Gylenhaal, nije uspio postati ljudsko biće. U krajnjoj liniji, ako ne prihvati kraj koji mu je napisala Karen, u njegovu životu više neće postojati narativna bolesnička štaka koja će mu pričati o njegovim željama i voditi ga prema sitnim životnim uspjesima. Jedina realizacija koja je Haroldu ostala jest smrt, a poetska smrt kakvu mu je napisala Karen za nepostojećeg je birokrata sudbina o kojoj je mogao samo sanjati, ako je san nešto što Haroldov um uopće ima sposobnost sintetizirati.

Na žalost, čitav film doživi nesreću veću od Haroldove. Iako ga udari autobus, zato jer je krivo namjestio svoj pouzdani sat, Harold preživi. Kako nezgrapno doznajemo, Karen Eiffel odlučila se riješiti svojih podočnjaka i fatalizma, prihvatiti veselu afroamerikansku pomoćnicu i ostaviti svog protagonista na životu. U susretu sa svojim obožavateljem, Hoffmanovim profesorom književnosti, ona mu objašnjava  kako nas nekada mogu spasiti “mali trenuci”, poput zagrljaja, smijeha ili onog malog pothvata koji nikada nismo ostvarili. Taj teror optimizma kao da je skrojila probna publika na ranim test-projekcijama. Karen je, doznajemo, odlučila poštedjeti Harolda, jer “osoba koja prihvati svoju smrt zaslužuje živjeti”. Ono što Harold kontinuirano radi je – prihvaćanje. Nije se čak ni pobunio protiv vlastite smrti. Fiktivni protagonist koji bi imao zbog čega i za što živjeti, ne bi nikada prihvatio nikakvu poetiku kao cijenu za svoj život. Čak i ako do tada ne bi bio realiziran, realizirao bi se u svojoj pobuni poput Pirandellovih metatekstualnih argonauta. “Ali s takvim krajem vaše djelo nema nikakvog smisla”, tužno napominje Dustin Hoffman pri kraju trećeg čina, nesvjestan da je njegova rečenica istinita na razini mnogo većoj od fiktivnog romana Karen Eiffel.