Bojan Krištofić  

S ovim svijetom nešto nije u redu

U domaćim vizualnim umjetnostima predano žive i rade dva Ivana Marušića, među kojima je prvi, onaj s nadimkom Klif, široj javnosti svakako poznatiji – plodni audiovizualni umjetnik, zaigrani istraživač zvuka, slike i prostora sa zamjetnim međunarodnim renomeom. Drugi Marušić, čije je djelo tema ovog teksta, samozatajni je strip autor s dugogodišnjim iskustvom, za čiji rad, međutim, znaju tek oni koji se stripom također autorski ili izdavački bave, uz pasioniranu skupinu vjernih pratilaca domaćeg “underground” stripa, na koje se uvijek može računati kao vrijedne čitatelje. Nije naodmet napomenuti kako nas je godine 2010. nažalost zauvijek napustio i treći Marušić važan za lokalnu umjetnost – ovaj put ne Ivan, nego Ivica: – vrhunski splitski novinar koji je uz više desetljeća staža u viđenijim domaćim tiskovinama paralelno i strastveno neprekidno pisao i o stripu, i to teorijski i kritički iznimno potkovano, najčešće za “male”, ali strahovito bitne časopise poput bizovačkog Kvadrata. No, vratimo se Marušiću strip autoru. Ima tome sad već prilično godina od kad je Darko Macan, glava nedavno ugasle izdavačke kuće Mentor i glavni urednik Q-a, najvažnijeg hrvatskog strip časopisa prošlog desetljeća, Ivanu Marušiću objavio debitantsku strip sveščicu – Entropolu. I to kakvu! Neveliki format i prigušeni (no kvalitetni!) dizajn Entropole neupućenom je kupcu mogao sugerirati kako je riječ tek o solidno nacrtanom humorističnom stripiću, što je Entropola jednim dijelom i bila, ali je predstavljala i mnogo od toga. Bila je riječ o prozorčiću u koherentni znanstveno-fantastični svijet, jednu moguću, još manje slatku i mnogo više gorču budućnost naše vlastite epohe, u kojoj je suhi kapitalizam evoluirao do stupnja u kojem je svakome prilično teško pronaći razlog za život. Dirljivi, duboko sućutni podtekst tog stripa od srednjeg metra funkcionirao je na svim razinama, a nakon otvorenog i potresnog svršetka u čitatelja se pritajio onaj teško prepoznatljivi, ali izjedajući osjećaj neodgodivosti, prisutan kada nas umjetničko djelo, bilo ono malo ili veliko, nepokolebljivo uvjeri da s ovim svijetom nešto nije u redu. Uglavnom, debitantski duži strip takvog kalibra, a pri tome potpuno nenametljiv, podjednako je pred autora i njegove čitatelje postavio veliki izazov. Kako dalje? I sa čime? Nastavlja li se priča? Kuda i na koji način?

Pop-kulturni otpadci i otpadnici U narednom Marušićevom dužem stripu Gnom de Monde, koji je isti izdavač objavio prije gotovo četiri godine (a čiji prikaz donosimo tek sad iz jednostavnog razloga što smo na djelo nabasali sretnim slučajem, kako to s dobrim stvarima najčešće i biva), priča se u neku ruku zaista i nastavlja, ali na potpuno različit način, sa sasvim drugačijim likovima, ali u sličnom kontekstu i bliskom pripovjednom idiomu. Osnovna je razlika u tonu i konkretnim tehnikama pripovijedanja, dok je grafička stilizacija logično evoluirala u raskošnijem, opuštenijem i ponajviše grotesknijem smjeru. Ako je Entropola bila blago satirična i obijesno sjetna štorija o umiranju jednog svijeta i rađanju drugog čovjeka, Gnom de Monde makabrična je “lo-fi” vizija, koja se sličnim pitanjima bavi na još maštovitiji, još neobuzdaniji način, suvereno se približavajući granici poetike apsurda, tako miloj mnogim regionalnim strip autorima – i tako problematičnoj. Naime, znanstveno-fantastični “strip apsurda” nipošto nije nepoznanica u domaćem kontekstu. Štoviše, riječ je o svojevrsnom žanrovskom kanonu inauguriranom još u prvoj polovici devedesetih, kada se u okviru jasnih postmodernih odrednica, nastalih većinom pod utjecajem tadašnjeg američkog i (u manjoj mjeri) europskog stripa, razbuktala hrvatska fanzinska scena, napučena veselim autorima spremnima za razaranje (ali i slavljenje) svake svete krave koja je u svjetskom stripu ikad postojala. Možda je to i suština postmodernizma u stripu uopće – žestoka i beskompromisna dekonstrukcija svih mogućih kanona postavljenih još u predratnom i neposrednom poratnom razdoblju, ali istodobno i njihova radosna obnova, odnosno transformacija. Za taj se vlak u Jugoslaviji prvi zakačio – i to suludo i autentično – vjerojatno Zoran Janjetov, koji je uzeo cjelokupni Moebiusov opus i doslovno ga okrenuo naglavce, protresavši ga toliko da je u njemu ostalo jako malo Girauda, ali se uselilo premnogo Janjetova i kojekakvih otpadaka i otpadnika od globalne pop-kulture, što će reći da je u istočnoeuropskoj vizuri karakteristična ikonografija Zapada postala nešto poput opore psihodelične bajke namijenjene napušenim tinejdžerima, a nipošto dječici za laku noć. Naime, naličje psihodelije šezdesetih i sedamdesetih bila je psihodelija osamdesetih i (djelomično) devedesetih – zavodljiva i opojna, no suštinski mračna projekcija izgubljenih snova baby boom generacije koje su naslijedili njihovi potomci. U tom smislu, i hrvatski je postmoderni strip, koji je svoj najčešći izraz našao upravo u znanstveno-fantastičnom žanru, u underground miljeu donedavno bio upravo nešto kao blago uznemirujuća, prijeteća psihodelija, čak i kad se radilo o naoko sasvim humorističnim stripovima. Da zaključimo, ovoj tradiciji pripada i Marušićev Gnom de Monde, ali je, za razliku od Entropole, nažalost ne uspijeva transcendirati, te ostaje u okvirima već ispripovijedane, a u lošijim trenucima čak i prežvakane fenomenologije.

Ljudski i životinjski hibridi Da ne bi bilo zabune, u grafičkom je vidu strip vrlo privlačan, no više za gledanje, nego za čitanje – do izražaja uvelike dolazi Marušićeva sposobnost živahnog i vitalnog skiciranja, te njegove figure, bilo da je riječ o ljudima ili čudovištima, djeluju slikovito i uzbudljivo. Maštovita i zastrašujuća bića, hibridi antropomorfnih i zoomorfnih oblika, nižu se pred čitateljem u zasićenoj narativnoj viziji začudno bliskoj, primjerice, srednjovjekovnoj freski “Mrtvački ples” Vincenta iz Kastva ili, ako ćemo ostati u području stripa, najranijim radovima Matije Pisačića i drugih autora nekada okupljenih oko fanzina “Variete radikale”. Drugim riječima, ne osobito originalni motivi, koji predstavljaju pročišćeni destilat raznoraznih utjecaja, izvedeni su crtački potentno, što im doduše omogućava vizualnu uvjerljivost, ali im ne osigurava jaču simboliku i stvaran sadržaj, te njihovo nezaustavljivo nizanje u nekom trenutku postaje zamorno. Labava narativna struktura, izgrađena oko pokušaja jednog čovjeka da sebe i svoju obitelj ispuni i ostvari u svijetu u kojem sve konce drže pohlepna i beskrupulozna čudovišta (upućeni čitatelji prepoznat će elemente bogate metaforike Entropole, ali nažalost bez potpune uživljenosti u pripovjednu građu), odvija se od sekvence do sekvence, među kojima ima više ili manje uspjelih, no svima je zajedničko da grčeviti pokušaji humoristične intonacije materijala ostaju neugodno nedorečeni. Konačni rezultat autorovih nastojanja prije svega je mučnina, ne toliko zbog neispunjenja njegovih ambicija, već zbog goleme količine motiva koje bi trebalo probaviti ukoliko ovaj strip želimo zaista razumjeti, a nije posve jasno je li taj trud opravdan. Međutim, na stranu neočekivana nespretnost u baratanju svim elementima dramaturgije stripa (i to od autora koji je u prethodnom djelu briljirao upravo na tom polju), istaknut ćemo još jednu pozitivnu stranu Gnoma de Mondea. To je prekrasno i uistinu vješto korištenje raznolikih tekstura i tonaliteta rastera u pozadinama prizora pojedinih kadrova, čime Marušić postiže sasvim osobiti vizualni ugođaj, ugodno blizak starim japanskim mangama koje smo svi čitali u djetinjstvu i čudili se njihovom začuđujuće detaljnom, a ipak tako funkcionalnom, tako prilagodljivom crtežu. Premda je Gnom de Monde kao strip u suštini neuspjeh, u grafičkom smislu za autora predstavlja korak dalje u smjeru kojim bi ubuduće mogao procvjetati, ukoliko se pripovjedno disciplinira. Potencijal za to postoji.