Što i kako od jednoga nominalno fiksiranog artefakta – teksta koji svi dijele – ostaje u doživljaju, uspomeni, prisjećanju, pamćenju i znanju svakog čitatelja ponaosob?
Onaj dio analitičara suvremene medijasfere koji se negativno odnosi prema navodno razornom kulturno-društvenom utjecaju novih medija prigovorit će internetskoj bujici informacija zaglupljivanje pod krinkom svedostupnosti nikad oslobođenijeg znanja. Bojan Jovanović će, primjerice, u Digitalnoj despotiji jezgrovito konstatirati: "Što je veća izloženost informacijama, to je manja informiranost". On ukazuje na "informatički potop, neviđeno globalno spamovanje, koje paralizuju ne samo sposobnost rasuđivanja i istinske interpretacije, već i elementarne sposobnosti orijentacije". Dakako, pored Jovanovića, još je dug niz autora koji se iz raznih aspekata zbratimljuju u dijagnozi da su dojučerašnje odlike suverenog znanja danas potpuno ubijene tsunamijem fragmentiranih, dekontekstualiziranih i proturječnih podataka. Na kakvu se vrstu neznanja upozorava, ponajbolje oslikavaju likovi romana 2084: Kuća velikog jada Ive Balenovića, čija je opća kultura u potpunosti kolonizirana i deformirana trashom pop kulture (pa će general Patton postati general Payton).
Istina, Lev Manovich će reći da su takve, nerijetko histerične reakcije savjesnika društva prirodne u medijskoj tranziciji, sve dok se ne dovrši izgradnja vlastite informacijske kulture, pismenosti i ponašanja, u skladu s novonastalim medijskim pejsažem – tako su otprilike i raniji antički filozofi s gnušanjem komentirali prelazak s usmene na pisanu kulturu, pribojavajući se onoga što je Marshal McLuhan formulirao u izreku da tehnologija koja ojačava naše sposobnosti, ujedno i otupljuje te iste sposobnosti. Ta prva velika medijska tranzicija iz antičkoga doba i tadašnje (ne)opravdano strahovanje što će biti s pamćenjem otkako smo počeli "prazniti" mozak, tj. pomagati se zapisivanjem preboljeni su; štoviše danas se pojava pisma smatra jednim od najzaslužnijih čimbenika za razvoj kritičkog uma i racionalističku orijentaciju zapadnoeuropske kulture, kao i za kumulativnu distribuciju znanja uopće. Kada zaronite među niz knjiga naših današnjih žalosnih sova o sumraku civilizacije zbog Wikipedije, Facebooka i ostalih digitalnih "apokalipsi", treba onda i u tom žanru znati biti pomalo gluh na buku bapskih narikača nad odlaskom jučerašnjeg svijeta, za kojim se žali zbog nepoznatosti i neizvjesnosti nedefinirane sutrašnjice.
Transformacije čitanja Siva Vaidhyanathan će nas u knjizi The Googlization of Everything umirivati glasom proroka: "Možemo se osjećati ometano i preplavljeno, ali to je samo posljedica neadekvatnosti naših filterskih metoda i tehnologija". Nakon što prevladamo činjenicu da smo "zaslijepljeni i raspršeni novim metodama prenošenja i korištenja znanja", treba evoluirati "koncentraciju, mentalnu disciplinu i vremensko samoorganiziranje kao filtere", kaže nam Vaidhyanathan. Nicholas Carr se u knjizi Plitko ovome oštro suprotstavlja i ispisuje naširoku neurološku analizu da se po "skidanju s neta" osjećamo prazno, isprano i umorno jer se niti jedan podatak iz informacijskoga oceana na Mreži ne uspijeva iz kratkoročne memorije čovjekova uma dostatno procesuirati da bi bio pohranjen u dugoročnu memoriju i tako se imalo trajnije smjestio u prašnjavo skladište naše lubanje. Niti jedna informacija s Interneta ne ostaje nam u pamćenju dovoljno dugo da bismo je mogli pohraniti u onaj sustav našega postojanijega sjećanja koji nazivamo znanjem, gotovo radikalno tvrdi Carr.
Takvi prigovori u velikoj mjeri padaju u vodu kada pročitate ukoričenje pod naslovom Koliko knjiga Gabriela Zaida. Zaid piše o doista astronomskim brojkama svakodnevnog nakladništva diljem svijeta, ili o tome kada na osobnom primjeru provjerite što vam je ostalo u glavi kada intenzivno (ili mahnito, recimo, zbog ispitnih rokova) u roku par dana progutate makar pet, šest naslova. Na koncu, da privedemo smislu ovaj možda oduži uvod, riječ je o tome da je u kontekstu gorenavedenih tvrdnji kako ništa s Interneta ne ostaje u glavi ili se barem ne uspijeva konstruirati u suvislu, koherentnu cjelinu za potrebe izgradnje osobne katedrale znanja zanimljivo pročitati i saznanja Lovre Škopljanca o tome kako malo toga ostaje u sjećanju i od pročitane literature. Ma koliko knjige bivale, kako im se laska, zahvalniji medij za koncentrirano praćenje sadržaja, u odnosu na problem attention economy koji je zbog novih medija postao vrijedan pozornosti, pa i zabrinutosti, Škopljanac nam na temelju izjava/prisjećanja cca stotinjak anketiranih čitatelja nudi na uvid što ostaje u memoriji iz tih (fetišiziranih) riznica mudrosti. A ostaje vrlo malo toga, šokantno ishlapjelo, nerijetko konfuzno shvaćeno, krajnje subjektivno prerađeno, pa i banalizirano.
U studiji Književnost kao prisjećanje Škopljanac se, napomenimo, ne bavi pamćenjem onoga što je neposredno pročitano, a na što se inače kao na jednu od neuralgičnih točki našega obrazovnoga sustava u domaćim medijima alarmantno upire prstom kada osvanu porazni rezultati te elementarne (ne)kompetencije među hrvatskim đacima, nego ga zanima ono čitanje koje je bilo izloženo djelovanju određenoga vremenskoga razdoblja, pa se na različite načine transformiralo ili je, pak, erodiralo u mutnu, maglovitu, blijedu evokaciju davnoga doživljaja uz rijetke bljeskove gotovo uklesane uspomene u memoriju. Upravo te anketne izjave predstavljaju najzanimljiviji, najpikantniji, pa i najzabavniji dio studije (primjerice, o Julijani Matanović) s obzirom da se stječe uvid u krajnje neformalne ocjene i vrijednosne prosudbe književnih velikana, "neuštrojene" i neispeglane metajezikom i akademskim mandarinstvom – a kojima se ipak mora priznati relevantnost zbog toga što su glas tihe većine, ignorirane i isključene iz oficijelnih prostora razgovora o književnosti. A kome trube književni znanstvenici i kritičari pitanje je koje je već odavno trebalo postaviti, budući da je javna tajna kako u našoj kulturi mimo svake kvazikritičarske i akademske scene presudni čimbenik za recepcijsku sudbinu nekoga djela biva usmena preporuka, kao što je i činjenica da ta usmena preporuka "među pukom" dobiva sve više na dometu i utjecajnosti zahvaljujući komunikacijskoj umreženosti na platformama novih medija.
Fantom zvani čitatelj Stoga nije na odmet da oni koji se strogo drže knjige upale računalo i osluhnu taj žamor čitatelja kojima uglavnom mišljenje elite niti je razumljivo, niti potrebno, kao što bi i ponekom piscu možda bilo preporučljivo pročitati Škopljančevu studiju kako bi iz anketnih izjava stekao predodžbu koja bi bila potencijalna formula hita, što publika traži i želi. U svakom slučaju, zanimljivo je iz tih izjava iščitavati i raskorak između sustava literarne vrijednosti "na terenu" i sustava vrijednosti koji se "oktroira" proklamiranim kanonom te perpetuira do indoktrinacije kanalima vertikalne, jednosmjerne komunikacije s vrha prema dnu društva u svrhu kulturnog i nacionalnog "inženjeringa". Kakvi su rezultati te politike, učinci golemog institucionalnoga napora, posebice ako se ta politika neće zadovoljavati tek elementarnom zadaćom da naprosto održava kulturu čitanja na životu, nego i da književnošću kreira, pa i vodi zajednicu (budući da se na našim prostorima književnosti tovari i ta misija), intrigantno se ogledaju u Škopljančevom istraživanju kao feedback obrazovanja i kultiviranja građanstva. U tom smislu, iako je Škopljanac stavio naglasak na pitanja kako se čitatelji sjećaju i zašto se sjećaju baš ono čega se sjećaju, podjednako je zanimljivo iz njihovih izjava iščitavati kako verbaliziraju svoja čitateljska iskustva, odnosno kojim se sve terminima, zaostalima u memoriji iz srednjoškolskih dana sa satova književnosti ili nesvjesno zapamćenima slučajnim upijanjem fraza iz Pola ure kulture i ostalih, jednako frazama krcatih kulturnih rubrika, ispomažu da iznesu svoj sud o djelu.
Premda se iz prethodno navedenoga razabire da Književnost kao prisjećanje može biti zanimljiv izvor saznanja za raznovrsne interese, primarno iz područja sociologije književnosti, odnosno o "stvarnoj" recepciji književnosti u raznim društvenim slojevima, sâm autor se drži ključnih riječi iz naslova svoje studije i navodi da mu je istraživanje motivirano željom da pridonese trenutačno popularnoj akademskoj temi sjećanja i kulturne memorije promišljanjem tih procesualnosti na primjeru književnih tekstova, ujedno podsjećajući da su pionirska bavljenja fenomenom sjećanja i krenula upravo od tog materijala, prije nego što je interdisciplinarnost kulturalnih studija raspršila znanstveni interes za prakse i manifestacije sjećanja i na druge diskurzivne izvore. Kod nas su se pak, poznato je, donedavno strategije sjećanja znanstveno artikulirale mahom na temelju iščitavanja načina "fiksiranja" sjećanja u autobiografskim žanrovima, dok Škopljanac ide suprotnim putem te s papira kao predmeta ili prostora istraživanja prelazi u glavu, tj. uzimanjem izjava pokušava zabilježiti što i kako od jednoga nominalno fiksiranog artefakta (teksta koji svi dijele) ostaje u doživljaju, uspomeni, prisjećanju, pamćenju i znanju svakog čitatelja ponaosob.
Na koncu, rezultati su samo naizgled porazni. Napominjući da količina ispitanika možda nije dovoljna za reprezentativan uzorak iz kojega bi se mogla uspostaviti mjerodavna zakonitost, Škopljanac na zadnjim stranicama, nakon mnogobrojnih citiranih anketa konstatira kako nema kriterija i pravila po kojima bi se moglo precizirati čega se, kako i zašto ljudi sjećaju. Isti roman u rukama desetoro čitatelja umnožava se u deset romana, deset iskustava, deset raznosmjernih fokusa u tekstu. Potvrđeno je sve ono što je i poznato o sjećanju kao procesualnosti koja prerađuje proživljeno. Međutim, Škopljanac je na mnogim mjestima otvorio poticajne puteve da se i nadalje promišlja o statusu, ulozi i recepciji književnosti u društvu, o njenom značaju u privatnim egzistencijama i o njenoj snazi u kolektivu, ujedno obnovivši i polemiku o pitanju kakvog si to fantoma umišlja književna znanost kada govori o čitatelju.
Valjda je tako kao što je rečeno u ovome tekstu jer pisan je, ne zamjerite, prisjećanjem pročitanoga iz knjige pod naslovom, čini mi se, Književnost kao prisjećanje.