Anja Ivić  

Sa smiješkom u brodolom

Prva ovogodišnja zagrebačka izložba umjetnika Vojina Hrastea nastavila je niz njegovih intrigantnih koncepata koji imponiraju promatraču – što na misaonoj, što na estetskoj razini. Krećući se u sferi likovne i glazbene umjetnosti, ovaj dobitnik Porina kao jedan od članova skupine Leut Magnetik svoju je svestranost utkao i u prostornu instalaciju pod imenom Arnold. Akademski kipar istaknuo se još tijekom fakultetskih dana, dobivši nagradu za izvrsnost i diplomski rad, dok je prvi njegov uzlet zasigurno bila izložba Golf (2007), projekt od više samostalnih, višebojnih i upečatljivih skulptura, kojima je prostorija impozantnih podruma Dioklecijanove palače činila idealnu kulisu. Nizom drugih izložbi nastavio je svoj razvoj, odvajajući se od laskavih studentskih titula i postepeno gradeći sam svoj postament, kao što je imao prilike raditi i za svoje skulpture. S osam samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi, te nekoliko radova u javnom prostoru iza sebe, Hraste je od vremena svojih golfera na lubanji, dupina i “gljiva” atomskih bombi prevalio dug put, ali je istovremeno ostao u području monumentalnog izraza, u koji se uklapa i projekt Arnold.

Kipar kao pčela radilica… Čamac s lađarom, skulpturom pčele i neizbježnim motorom Tomos, dva stajaća objekta usmjerena prema čamcu i pramac potopljenog broda sa svim sastojcima koji pripadaju podmorju, te vranom na vrhu – sve su to dijelovi instalacije Vojina Hraste. Dimenzije ove instalacije zacijelo stišću prostor u koji se ona može uklopiti, ili u njega uopće ući, što je prostor Galerije SC u potpunosti zadovoljio. Višedijelna instalacija osvojila je izduljeni prostor, ali ga njena prisutnost nije zagušila, s obzirom na to da su razmaci između pojedinih izložaka prilično komotni. Također, manji prostor između pojedinih izložaka naglašava i njihove odnose. To se vješto iskoristilo za postizanje svojevrsnih tenzija koje, uz monumentalne dimenzije instalacije, izazivaju u nama osjećaj strahopoštovanja. Prostor između čamca i dviju stajaćih figura izrazito je tijesan, što potencira njihov sukob, dok je potopljeni brod ostao usamljen i odijeljen od drugih spomenutih eksponata. Zanimljiva izvedba teksture pramca potopljenog broda i forme “ljudskih” dijelova drugih izložaka, zajedno s “ready-made” predmetima poput čamca i motora tvore cjelinu u kojoj se ništa ne izuzima, gdje sve sudjeluje u izgradnji jednog te istog mozaika značenja. Naslov Arnold posveta je slikaru Arnoldu Böcklinu i njegovom djelu Otok mrtvih (1886), s kojim Hrastina instalacija dijeli motiv lađe s teretom kojeg prevozi ili do Otoka mrtvih - u Böcklinovoj varijanti - ili do potopljenog broda u varijanti Vojina Hraste. Dok je za Böcklina pristanak lađe na Otok nepobitan kraj putovanja, može se reći da je skončanje lađe Vojina Hraste dvojaki znak. S jedne strane, riječ je o kraju putovanja simbolike slične onoj Böcklinovoj – smrti ili propasti, ali s druge strane, tu je i početak drugog i pozitivnog tumačenja, na koji nas potiče smiješak, odnosno “smajlić” izveden od žarulja na pramcu potopljenog broda.

     Čamcem upravlja prepoznatljivi lađar Haron, lik poznat još iz grčke mitologije, u ovom slučaju prijevoznik skulpture pčele sa ljudskom glavom, koja u svojim jakim, mesnatim dlanovima nosi bananu. Umjetnik se poistovjetio s lađarom, običnom utvarom koja prevozi svoju skulpturu u nepoznato, iz nepoznate pobude. Naime, čamac se nalazi u nezavidnoj poziciji u kojoj tone, kao i suvremena percepcija kipara koja se nažalost radijalno širi. Pčela kao jedini kukac koji proizvodi hranu i lijek za čovjeka, te dnevno liježe pozamašan broj pomladaka, idealan je radnik u kojem se odražava i kipar kao individua, koja po svojoj prirodi – ukoliko nije ugrožena - čini sve za dobrobit vlastite zajednice. Također, pozicija kipara kao nekoga tko je svjestan da njegov projekt može umrijeti i ne ostvariti se ironizirana je i predstavljena poput junačke smrti, s osmjehom na licu, i to zbog istog onog “smajlića” izrađenog od žarulja. Pčela, osim što jednim parom ruku nosi vlastitu pčelinju glavu, drugim parom drži spomenutu bananu koju guli druga banana – ciklus koji rađa samo i isključivo besmisao. Dva stajaća objekta blokiraju prolaz čamcu, te se u njima mogu prepoznati Scila i Haribda, dvije opasnosti koje vrebaju u morskom tjesnacu grčkog mitološkog svijeta i teroriziraju ondašnje brodove i putnike. Figure napadačkim gardom stupaju pred čamac i nesretnog lađara, baš kao svi mogući problemi s kojima se umjetnik sudara u svojim realizacijama, dok bi zapravo suvremeni kipar bio sretan da se prepreke njegovog medija i zvanja mogu brojčano svesti samo na dvije. Na varljivost i slojevitost tumačenja ukazuje sam Vojin Hraste, upozoravajući da je moguća i znatno drugačija interpretacija ova dva objekta. Prvi objekt je dijamant  koji personificira neuništivu utopiju, dok drugi predstavlja kamen mudrosti, blizak kamenu iz Dürerove Melankolije; izraz ispraznosti intelektualne prenapuhanosti. Oružja tipičnog sanjara upravo su to dvoje, što je srodno Hrasti koji se kao sanjar i istraživač stvarnosti jasno i glasno deklarira. Ponovno se vraćajući na prijašnje teze o svojoj kiparskoj i ljudskoj poziciji opet se dotaknuo te svoje niti vodilje.

…I kao sentimentalni liričar Postepeno dolazimo do posljednje postaje instalacije, pramca potopljenog broda koji može simbolizirati neku bližu ili dalju sudbinu lađe, bilo da se ona dotiče kipara kao mitološkog lađara, ili je u pitanju simbolička opasnost od brodoloma, koju za kipara može predstavljati i njegova vlastita izložba. Usprkos svemu kipar je ponovno iskoristio “smajlić” kao krajnju pozitivnu poruku i tračak nade za svoju publiku. Tako prijašnje kiparove tvrdnje o besmislenosti vlastite profesionalne i osobne pozicije, što se prirodno prelijeva i na publiku, ipak ostaju pod upitnikom. Koncept Arnolda prokrvljen je različitim značenjima i auto-referentnim porukama, što ovu prostornu instalaciju čini zanimljivom i sadržajno slojevitom cjelinom. Motivi koji su već jednom ili više puta našli svoje mjesto u njegovu opusu ukazuju baš na tu auto-referencijalnost, čime autor jasno tematizira vlastitu društvenu i umjetničku ulogu kipara. On postavlja konture svoje teze, te na nju dodaje mesa u obliku slojevitih poruka i dvosmislenih simbola koji nas konstantno vraćaju na početak i potiču na još jednu šetnju oko instalacije i kroz nju. Banana je motiv sa samog početka njegovog rada izvan studijskog programa (točnije, riječ je o radu La situation incroyable sur la côte iz 2008.), kao i vršak potopljenog broda (Ship Wreck With the Emerging Artist, 2009.), te konačno i sam “smajlić” (Mountain And the Dog, 2008.), kao i još poneki motiv. Kiparu je pošlo za rukom izraditi značenjski konstrukt čije su poetika i naracija slojevite poput one književnoga djela, što od kipara čini sentimentalnog liričara. I zaista, s mirnim tonom koji poziva na razmišljanje, on postavlja pitanje o smislu vlastitoga rada i djelovanja, koji mogu, ali i ne moraju biti osuđeni na propast. Taj se upit okončava sa znakom smiješka, kao najjednostavnijim grafičkim simbolom punim implicitnog značenja, prebacujući na nas odgovornost o krajnjem tumačenju. Ipak, autor nam je time natuknuo i svoj ne tako skriveni zaključak.

Začarana igra Vojin Hraste, simpatizer hitrog prijenosa poruke koju djelo odašilje, ovdje je dosegao taj svoj ideal, a ruku pod ruku sa njim i više opni iznad srži te poruke. Naime, može se dogoditi da netko zamijeni skulpturu pčele s personifikacijom umjetnika zbog glave koja nalikuje portretu samog Vojina, no onda opet – jesmo li tom zabunom uopće znatno pogriješili? Smatram da se upravo u tom detalju krije tvrdnja velike odgovornosti koja prožima njega, proces njegova stvaranja i ono stvoreno. Pojašnjenje bi bilo kako je to zaista skulptura pčele koju prevozi lađar, alias umjetnik, no i uz to saznanje možemo skulpturu smatrati dijelom odraza identiteta umjetnika; a i njega sastavnim dijelom nje, zbog komada sebe kojeg on u nju samim stvaranjem neizbježno ugrađuje. Pčela, zoomorfni objekt koji u sklopu instalacije predstavlja skulpturu kao takvu, osim što nalikuje na samog kipara sadrži i djeliće njegove ličnosti na razini čistih emocija. Začarana igra banane koju guli druga banana zadnji je dio mozaika. Nakon definicije vlastitog djelovanja, kipar nužno postavlja pitanje o njegovom cilju i svrsi. Hrabrim dijeljenjem svoga straha sa svima nama približava nam se s osobne strane, te atmosferu svoje instalacije pretvara u časnu i dostojanstvenu. Instalacija je obavila njegov posao, dok je on ostao skučen i sakriven u liku lađara i običnog čovjeka u kojoj se nalazi svatko od nas. Mada mnogi strahovi i pitanja ostaju bez odgovora, samim činom postavljanja pitanja ipak se krećemo!