Sabijanje nepreglednog mora pjesama

Ni vrijeme ni mjesto nisu prikladni za ustrajnije dokazivanje, ali uz tek neznatno malo generalizacije možemo reći da je činjenica kako proboj svake glazbene scene indie pozadine u mainstream u prvi plan ipak ne izbacuje najbolje bendove, nego prije one prihvatljivije publici i pogodnije za uspjeh među širim slušateljstvom. Slučaj brit-popa nije nikakva iznimka, ako zanemarimo i snobovsko-elitistički prijezir dijela alter poklonika prema glazbenicima koji su za svoje polje djelovanja izabrali tek, ni više ni manje, nego obične lijepe pjesme. Iako su u razdoblju o kojem će ovdje biti riječ, a to je sredina devedesetih, svi prvaci britanskoga gitarskog popa snimali sjajne albume, kao što su Definitely Maybe, Parklife ili Dog Man Star, sigurno je kako su Oasis, Blur i Suede bili tek vrh engleske lige, koliko god on visok bio, a da su neki drugi bendovi svirali najbolju glazbu koja se mogla čuti u svijetu, svojevrsnu ligu istinskih prvaka. Koja je, budimo pošteni, ipak nastupala samo u polu-popunjenim koncertnim dvoranama, pred znatno manjim brojem ljudi.

Škrt izbor s albuma

Teenage Fanclub, nakon petnaest godina ustrajnog kombiniranja najljepšeg power-popa i opuštenog west coast rocka, svo je svoje iskustvo prošle godine prelio u predivan Man-Made, te još jedanput potvrdio svoju ulogu dobrog duha nježne pop glazbe, ne pokazujući nikakve znakove umora. Igrom slučaja, radovi ostalih dvaju od tri najbolja benda lani su antologizirani na opširnim kompilacijama. O ludom Lukeu Hainesu i njegovoj trostrukoj Luke Haines Is Dead, na kojoj su sakupljene pjesme svih njegovih bendova (The Auteurs, Baader-Mainhof, Luke Haines) osim Black Box Recorder, možda nekom drugom prigodom, a sad napokon prelazimo i na junake ove recenzije, vječne liverpulske majstore gitarskog popa The Boo Radleys.

Kao što je predvidljiva kritika svakog dvostrukog albuma da bi bio bolji kao jednostruk, tako je i prigovor obožavatelja kompilacijama, ozbiljniji što su one opširnije, taj da je izbor pjesama mogao biti napravljen i bolje. Nezahvalnog posla sabijanja nepreglednog mora divnih pjesama s albuma, singlova, EP-ja, kompilacija i ostalih diskografskih oblika ovdje se prihvatio sam vođa benda Martin Carr, pa je glupo gunđati, ali kao dugogodišnji obožavatelj ipak imam neke zamjerke, koje se ipak tiču samo izostanaka, a nikako ne i uvrštenih pjesama. Prva je izostavljena pjesma Don’t Take Your Gun To Town, B?strane singla Find The Answer Within i jedne od ključnih pjesama grupe, za koju se svakako trebalo naći mjesta na kompilaciji koja uključuje i opskurne stvari s ostalih teže nabavljivih singlova i EP-jeva, kao što su, sve redom odlične, The Finest Kiss, Buffalo Bill ili Blues For George Michael. Druga je škrt izbor s albuma, pa tako albumski poker asova devedesetih (Giant Steps, Wake Up!, C’mon Kids, Kingsize) zajedno u zbiru od 35 sudjeluje s tek 17 pjesama. Pritom, kultna Lazarus, koja je u zamiranju indie-dance eksplozije mapirala ista nedokučiva prostranstva kao Higher Than The Sun Primal Screama ili Fools Gold The Stone Rosesa nekoliko godina ranije, te najveći hit grupe, himna kraju ljeta Wake Up Boo!, uvrštene su u inferiornijim remiksima.

Najzanemarenija skupina u povijesti

No, na razini svake pojedinačne pjesme, od shoegazing klasika Catweazle do naslovne ljepotice posljednjeg albuma Kingsize, jasno je zašto Martin Carr ni jednom od velikih autora rock povijesti, uključujući i Lennona i Younga i Spectora i Marra, ne mora skidati kapu, te da je i The Boo Radleys bend koji opravdano zauzima nezavidnu poziciju najzanemarenije skupine u povijesti, jer je za svaki prodani primjerak ljepotom i važnošću svojih pjesama zaslužio prodati još barem pet. Find The Way Out: A Creation Anthology ujedno je i iznimno precizno ocrtan glazbeni put Radleysa, koji su se od početne fascinacije bučnijim bendovima poput Dinosaur Jr ili My Bloody Valentine, pa preko nastavljanja najčišće tradicije britanskoga popa razvili do klase za sebe.

Ako ste u životu čuli barem jednu pjesmu benda, onda vam zapravo svi ovi panegirici ne bi trebali ništa značiti. Jednostavno, povjerujte unutarnjem osjećaju kako ima još pregršt divote tamo odakle je došla ta jedna jedina pjesma koja vam ne izlazi iz glave. Jer, dovoljno ipak nije dosta, ili, kako bi to rekao sam Carr, u manifestnoj Ride The Tiger: “I don’t really need to be the way I are, I don’t really need to always go so far, I could get by on being alive but having no life…”.