21.10.2004.

Isabel Fonseca  

Sahranite me uspravno

tema broja

Najneposlušniji narod na svijetu

Dana 20. rujna 1993. u zabitom transilvanijskom selu Hădăreni, dvoje su se ciganske braće, Rupa-Lucian Lacatus i Pardalian Lacatus, potukli s mladim Rumunjom, Chetanom Craciunom, i njegovim ocem, prilikom čega je Chetan podlegao ranama od noža. Za odmazdu, ostali su Rumunji ciganske mladiće na smrt izudarali vilama i lopatama. Treći je Ciganin, Mircea Zoltan bio “pougljenjen u kući” (kako su to opisali rumunjski izvještaji na engleskom jeziku). Skupina je seljaka potom spalila četrnaest ciganskih kuća i oštetila trinaest drugih, i te je noći ukupna populacija od sto sedamdeset pet Cigana, čije su obitelji već sedamdeset godina tamo živjele, bila istjerana iz grada. Tijekom čitave te večeri nekoliko je policajaca stajalo sa strane i promatralo događaje; vatrogasci su stigli oko ponoći, satima nakon što je vatra buknula. Vatrogasna su kola bila zadržana, kako tvrde protjerani Cigani, po naređenju dogradonačelnika Hădărena Gheorghea Bucura, koji je i sam promatrao palež. Sljedećih su se dana neki Cigani pokušali vratiti u selo, snalazeći se kako su znali u dijelovima kuća što su preostali; no u roku nekoliko tjedana ponovno su bili otjerani. Jedna žena koja se pokušala vratiti kući kazala je kako su na nju pljuvali i vrijeđali je te se bojala za svoj život. – Crkvena se zvona oglase kad god ugledaju nekog od nas – rekla je – a mi znamo što to znači. – Godinu kasnije, većina se Cigana još skrivala, nitko nije izveden pred sud, a obećanje o provođenju istrage ostalo je tek maglovito sjećanje.

Za Cigane u Srednjoj i Istočnoj Europi najizraženija promjena nakon revolucija 1989. bila je nagli porast mržnje i nasilja usmjerenog prema njima. Samo u Rumunjskoj dogodilo se više od trideset pet teških napada na njihova naselja, uglavnom u zabačenim seoskim područjima i većinom u obliku paleža i premlaćivanja, iako su neki Cigani bili ubijeni, a njihova djeca osakaćena. Istvan Varga, primjerice, trogodišnji dječak iz Transilvanije, bio je spaljen na plastu sijena.

Gotovo neposredno nakon revolucije i svrgavanja Ceauşescua, napadi su započeli i ubrzo dobili velikog maha; naselja su rušena domino efektom koji je dopirao i do krajnjih granica Rumunjske. U siječnju 1990. u Reghinu u središnjoj Transilvaniji tri su kuće u vlasništvu Cigana spaljene, bez ikakva očita povoda, u za?edničkoj akciji Mađara i Rumunja. Dana 11. veljače, 1990., u Lungi u istočnoj Transilvaniji, šest kuća je uništeno i četiri su Roma poginula u tučnjavi s mađarskim mještanima. Isti mjesec, nedaleko od Satu Mare, stanovnici gradića Turulunga srušili su trideset pet ciganskih kuća. U travnju su razorene ciganske četvrti u Seica Mare i Cîlnicu; ni u jednom slučaju napadači nisu imali motiva, pa čak ni izgovora.

U lipnju stotine rudara iz doline Jiu Valley u jugozapadnoj Rumunjskoj, oboružanih toljagama, posebnim su vlakom dovezeni u Bukurešt. Odazvali su se na hitan poziv novog predsjednika Iona Iliescua da uguše prvi veći prosvjed protiv njegove vlade. Iako su kao “neprijatelji države” (ponekad zvani i “neprijatelji demokracije”) službeno navedeni studenti, za napad su bili odabrani mnogi Cigani, nađeni kilometrima daleko od prosvjeda. Lutajuće bande rudara bi?e su dovedene, u policijskoj pratnji kako su naknadno izvijestile neke žrtve, iz svojih vlakova ravno do ciganskih četvrti. Tukli su ih na ulicama i u njihovim kućama. Rudari su pokrali imovinu nekih Cigana, tvrdeći kako je sve to ionako ukradena roba. Jedna je trudna Ciganka ispričala rumunjskom izvjestitelju kako ju je silovao jedan rudar, ili netko tko se tako predstavljao, u stražnjem dijelu kamiona i u prisustvu njezine male nećakinje. Jedna je starija Ciganka umrla od srčanog udara nakon što je gledala kako joj izvlače djecu i unuke iz njihovih skloništa ispod kreveta i iz ormara te ih bjesomučno udaraju. Kao krajnje poniženje, mnogi od onih što su bili napadnuti, uhapšeni su i bačeni u bukureštansku Măgurele vojarnu, koja je služila kao privremeni zatvor.

Nakon prvog posjeta rudara Bukureštu (ponovno su se vratili u rujnu sljedeće 1991.), rulja je opljačkala i razorila ciganski tabor u Cuza Vodi, pokraj Constanţe, ljetovališta na Crnom moru. Sljedećeg je mjeseca sa zemljom sravnjena ciganska četvrt u Huedinu u Transilvaniji. U listopadu 1990. u Mihail Kogălniceau, trideset dvije ciganske kuće srušila je rulja od više od petsto ljudi: Tatari, Makedonci i Rumunji, skupine što sebe vide kao etnički zasebne, ali ujedinjene u mržnji prema Ciganima, relativno malenoj populaciji na tom području, koja živi odvojeno, u priprostim kolibicama na kakvoj čistini što je, poput prstena, okružuje zemljani put.

U proljeće 1991. vatra je poharala nekoliko gradova u okolici Bukurešta i južnije, uz bugarsku granicu. U lipnju je Transilvanija ponovo bila u plamenu kada je u gra?iću Plăieşii de Sus gomila od tristo ljudi napala romsko naselje i sravnila sa zemljom dvadeset sedam kuća. Nedaleko odatle, seljaci su linčovali nevinog čovjek u znak odmazde za ubojstvo za koje se vjerovalo da ga je počinio jedan Ciganin. Što je više takvih napada bilo, ljudi su, čini se, sve manje marili i, što je još gore, sve im se manje pažnje posvećivalo čak i u novooslobođenim rumunjskim novinama. Nije bila riječ samo o “zamoru samilosti”. Palež i ubojstva postali su “razumljiv” i prihvatljiv trend u razdoblju mučne društvene tranzicije. Doina Doru, donedavno izvjestiteljica za novine România Liber?, koje su bile glas hrabrosti u vrijeme revolucije, no od tada su ih podrivale tvrdokorne nacionalističke političke snage, odustala je od beskrajno razvučene “ciganske priče”. – Kako se možemo brinuti o manjini – upitala me Doina – kad je sudbina većine tako nesigurna? – Doina je bila duboko nezadovoljna pročišćavanjem tekstova u njezinim novinama, kao i sve manjom ulogom ljudi poput nje u Rumunjskoj... To je bio uobičajen refren i opravdanje diljem bivšeg Istočnog bloka. No, u Rumunjskoj su cinizam i licemjerstvo, čini se, bili vrlo izraženi. Dok su “disidentski” novinari protestirali i jadikovali nad sudbinom “većine”, vlada je činila sve kako bi manjina, uključujući Rome, ostala živa za javno mnijenje.

Cigani su predstavljali korisno odvraćanje pozornosti od ostalih sukoba. Tako je i državna televizija objašnj?vala svaki napad na naselja kao rezultat “provokacije ciganskih lopova”, čak i kada nisu imali baš nikakve veze s napetostima što su ih koštale njihovih kuća, a ponekad i života. Lokalne su vlasti slijedile upute Bukurešta. U transilvanijskom Tîrgu Mureş, primjerice, sukobi između Mađara i Rumunja rezultirali su uglavnom progonom Cigana. U ožujku 1990. lokalno je mađarsko stanovništvo pokušalo povratiti status četiristo godina stare mađarske srednje škole, koji je imala prije Ceauşescua, što je naišlo na združeni otpor. Etnički Rumunji autobusima su dovezeni u grad, gdje su se pridružili napadu na stožer Mađarskog demokratskog saveza opkolivši nekih sedamdese? članova zatočenih u zgradi. Kad su napokon uspjeli izaći van, uz pomoć rumunjske policije, bili su teško pretučeni od “pobješnjele gomile”, što su riječi jednog od zatočenih Mađara, dramskog pisca Andrása Sütőa, koji je u napadu trajno oslijepljen.

Od trideset jedne osobe protiv koje je proveden istražni postupak u Tîrgu Mureşu, petero su bili Mađari, dvoje Rumunji, a dvadeset četvero Cigani. (Jedan od uhićenih Cigana, muškarac pod imenom Arpad Toth, umro je u zatvoru. Dan nakon što se obratio jednom promatraču za ljudska prava iz Ženeve, pretučen je u svojoj ćeliji, iako su rumunjske vlasti tvrdile kako je dvadesetčetverogodišnji mladić umro “prirodnom smrću”.) Uz to, šesnaest je drugih Cigana bilo osuđeno zbog kaznenih dijela kao što su posjedovanje oružja i remećenje javnog reda i mira. Suđeno im je po Odredbi 153., koja ne dopušta priziv višem sudu i koja je, kada je prvi put objavljena 1970., bila usmjerena protiv “parazita socijalističkog poretka”.

Rumunjska je 1993. primljena u Vijeće Europe, što je prvi korak do punopravnog članstva u Europskoj uniji, za čije bi ostvarenje bezuvjetno poštivanje ljudskih prava navodno trebala biti pristupnica. Iste te godine vladin je izvještaj utvrdio kako napadi na Rome nisu imali “nikakve etničke konotacije”, a izvještaji r?munjske policije objasnili su nasilje kao odgovor na “nepodnošljivu situaciju što ju je stvorila ta etnička manjina”. Nije bilo sudskih progona. Istrage su provođene preko volje i neizdrživo sporo, osim u slučajevima kada su počinitelji bili Cigani ili je postojala ikakva šansa da bi to mogli biti.

Stvari su se u Rumunjskoj na neko vrijeme stišale; no palež se nastavio u Mađarskoj, Bugarskoj, pa čak i u Poljskoj, u kojoj je nakon rata ostala živjeti tek vrlo mala populacija Cigana. U Čehoslovačkoj, dvadeset osmero Cigana je ubijeno u rasnim obračunima nakon Baršunaste revolucije koja je u tu zemlju vratila demokraciju. Stav cjelokupne regije prema Romima iskazala je Magdalena Babička, natjecateljica na izboru za miss Češke 1993. ?z industrijskoga grada Ústí nad Labem. Na pitanje što bi htjela biti kad odraste, Magdalena je dobila buran pljesak i ovacije odgovorivši da joj je san postati javna tužiteljica “kako bih mogla očistiti naš grad od svih ljudi tamne boje kože”. No bolan prijelaz iz života pod komunističkom vladavinom nije mogao biti odgovoran za čitavo nasilje. Niti je ono uvijek bilo spontano ili pak djelo razjarene gomile. U Italiji, 1995., nekoliko je ciganske djece osakaćeno u bombaškim napadima iz jurećih automobila. U Oberwartu, pak, gradiću koji se nalazi sto dvadeset kilometara južno od Beča, ubijeno je pet muškaraca Cigana. Bomba u cijevi bila je skrivena iza znaka na kojem je pisalo, gotskim tipom slova s grobnica, “Cigani, vratite se u Indiju”; bomba im je eksplodirala u lica kad su pokušali maknuti znak. Prva je reakcija austrijske poli?ije bila pretražiti naselje žrtava ne bi li pronašli oružje; “Cigane usmrtila vlastita bomba”, izvijestile su novine. 

Pa, ipak, ovi događaji, koliko god brutalni bili, rijetko kad su poticali velik broj  sudionika na rumunjskoj strani, gdje će nasilje ubrzo ponovno dobiti maha. Da je barem sve to nasilje moglo ostati pred vratima burne, u krvi ogrezle Transilvanije. No nakon rumunjske revolucije, ono se događalo diljem zemlje.

Niste trebali biti Rumunj da biste se zapitali: ima li nešto u samim Ciganima što ih čini tako silno i univerzalno omraženima? Osim što su svi bili Cigani, žrtve tih napada imale su malo toga zajed?ičkog; bio je to seljački puk i stanovnici grada, kriminalci baš kao i očita žrtvena janjad; bila su to djeca, odrasli i starci. Nitko od žrtava nije bio “tradicionalni” Ciganin nomad; većina ih je sjedilačkim načinom živjela već stoljećima, a neki su bili asimilirani do granice da više nisu ni znali romski. Je li riječ o njihovoj reputaciji lopova i varalica? No čak je i etnička analiza podataka što ju je nedavno provelo Ministarstvo unutarnjih poslova pripisalo tek jedanaest posto zločina počinjenih u Rumunjskoj – sve od reda sitni kriminal – Ciganima, koji tvore jedanaest posto stanovništva. Dakle, što je to s Ciganima? I što je to s Rumunjima?...

No, nezadovoljstva su započela daleko prije 1989. Rumunji su pod stranom okupacijom živjeli šesnaest stoljeća, činjenica što ju je zasjenila okrutnost Ceauşescua. To me je naslijeđe neminovno (premda zloslutno) podsjetilo na poruku za koju se Primo Levi, kao zatvorenik u Auschwitzu, nadao da će “procuriti” do ljudi na slobodi: “Pazite kako i ? vlastitim domovima ne biste trpjeli patnje što ih podnosimo mi ovdje”. Bila je to žalosna slika regije u još ranim postkomunističkim danima: nasilje nasiljem izmučenih ljudi.

(...)

Socijalni problem

Miercurea-Ciuc glavni je grad pokrajine Harghita u Transilvaniji, udaljeno poprište ruralne čistke i ubojstva. Izgleda kao svaki gradić iz doba socijalizma: trošno suvremen s bezobličnim javnim zgradama i pustim trgovima, bez ikakvih tragova profinjene gotike 15. stoljeća koja se još može naći u starom glavnom gradu Transilvanije Cluju (ili, za Mađare, Kolozsváru). U Miercurea-Ciucu nema starih internacionalnih hotela Excelsior, Grand ili Europa s kafeterijama veličine katedrale. A opet, sve novo ovdje dje?uje zastarjelo. I naslućujete kako je oduvijek djelovalo zastarjelo.

Uranili smo na naš sastanak s pokrajinskim javnim tužiocem Andreom Gabrielom Burjanom. Corin, moj mladi rumunjski prevodilac, i ja pričekali smo ga u njegovom uredu, praznoj sobi s praznim stolom, drvenim ormarićem za spise, požutjelom kartom pokrajine Harghita, i kalendarom s punašnom manekenkom u bikiniju traper uzorka (crveni šavovi, naslikani džepovi). Čini se da se istih nekoliko postera s djevojkama, uvijek plavušama, pojavljivalo u svim rumunjskim službenim prostorijama.

Maria?Rusu, krupan, tamnokosi kolega javnog tužioca, upitao me zašto me zanimaju Cigani. – Zar niste mogli naći kakvu bolju temu? – prezrivo je primijetio. – Zašto ne biste pisali o nama, o njihovih žrtvama? – Obećala sam da hoću.

Tužilac Burjan bio je rumeni, živahni četrdesetogodišnjak; gotovo je bio zgodan i dobro građen, izuzev neobično široke stražnjice. Udobno se smjestivši za svoj radni stol, tužilac se najprije pobrinuo da nas uvjeri kako je taj nedavni napad na malenu cigansku zajednicu u njegovom okrugu bio tek “osobni obračun, kavanska tuča koja je izmakla kontroli, ni u kom slučaju etnički sukob”. Sam je događaj, rekao je, izazvala grupica Cigana koji su zahtijevali da ih se posluži prije nekih “pretežno Mađara”. Nitko nije spominjao prošlogodišnji ozbiljniji okršaj u obližnjem Plăieşii de Sus, u kojem je dvoje ljudi smrtno stradalo a dvadeset sedam kuća bilo srušeno. I to je bilo opisano kao “osobni okršaj”.

– Takve su provokacije dolijevanje ulja na vatru, s obzirom na napetosti ovdje – kazao je tužilac, potkopavajući svoju tvrdnju kako ta “kavanska tuča” nije imala nikakvu rasnu dimenziju. Gostioničar, Mađar kao i njegovi gosti, izbacio je Cigane van. A oni, “umjesto da se upristoje”, odgovorili su tako što su upali na zemljišne parcele Mađara, nekadašnjeg kolhoza, i sve pokrali. Prekinula sam ga upitavši jesu li Cigani u Casinu, problematičnom selu u?njegovom okrugu, dobili svoje parcele nakon 1989.

– Nažalost, nisu – priznao je Burjan. – No i za to su sami krivi. Po zakonu svatko tko je najmanje tri godine radio u zadruzi ima pravo na dio. Cigani se nikad ne prijavljuju. Uvijek imaju stotine djece, i nijedno, čak ni odrasli, nisu nikad prijavljeni kod gradskih vlasti, na što ih zakon obvezuje. – Casin je dom za manje od petsto ljudi. Cigani su tamo naseljeni dulje vrijeme i nisu sezonski najamni radnici. U tako malenom gradiću svatko je, naravno, znao točno koliko je tko radio u mjesnoj zadruzi. No nije stvar bila u tome. – Nikad nemaju dokumente – objasnio je tužilac. – Nemaju nikakvih dokaza.

– Nakon što su Cigani napunili svoja kola mađarskim kukuruzom i drsko se provezli kroz Casin, mještani nisu mogli ne odgovoriti. Dakle, vidite da to nije bio etnički sukob. – U napadu koji je uslijedio, o?o sto šezdeset ljudi ostalo je bez svojih domova. – Želite reći – upitala sam – kako su svi Cigani čije su kuće spaljene krali kukuruz tog dana?

– To nije ni bitno – objasnio mi je tužilac. – Svi su oni u prošlosti kršili zakon. Vidite, Cigani imaju jedinstveni stav prema kriminalu. Oni žive od krađe. Mogli biste reći kako to ne opravdava ovaj napad, i ja bih se složio, ali bih također rekao kako seljaci nisu imali izbora.

– Imam dokaze da su Rumunji najneposlušniji narod na svijetu – nastavio je Burjan, mijenjajući ploču. – Dačani su borci, a ono što se ovdje dogodilo djelo je spletkara. – Nedavni sukob bio je namjerno preinačen u svoju suprotnost; slučaj nepravde nanesene ugnjetavanoj većini, koji su, prema nekima a osobito prema pokojnom diktatoru Ceauşescu, potomci ponosnog autohtonog naroda, Dačana. Ceauşescu je Dačane uskrsnuo od mrtvih stoga što su 101. prije nove ere zaustavili prodor Cara Trajana, no unatoč tome bili su neobičan odabir za promoviranje nacionalizma. Jer upravo je njihovo Romanstvo stoljećima bio najveći ponos naroda čiji je jezik u osnovi pučki latinski rimskih legionara i koji živi okružen Slavenima i Turcima.

Premda i sam neumorni patriot sklon ekspanzionističkim sanjarijama na temu Velike Rumunjske, Corin je imao sve manje volje prevoditi. – Obećana nam je pomoć, a primamo samo uvrede – nastavio se žestiti tužilac, potaknut svježom dozom gorčine. U nečemu je imao pravo: ravnodušnost Zapada, koji je nedavno s oduševljenjem pozdravio hrabro izborene demokracije, rasla je baš kao i nepodn?šljivo samosažaljenje Istočnog bloka, a hranili su se jedno drugim.

(...)

Kao da žive ograde netrpeljivosti nisu bile dovoljna prepreka, otkrili smo da nam treba još jedan prevodilac; većina ljudi u ovom kraju govorila je samo mađarski jezik. Srećom, uskoro smo uspjeli pronaći Tibora Bodóa, nama sklonog novinara koji je izvještavao o nasilju za lokalne novine Harghita Népe (Harghita novosti). Nas troje odvezli smo se neizdrživo kvrgavom i zavojitom cestom do Casina. Bio je sunčan, vedar i svjež ljetni dan. S obje strane ceste iz ravničarskih polja uzdizali su se veliki zlatni totemski stupovi, tri ili četiri metara visoki: transilvanijski stogovi sijena.

– Možeš ih naći baš svugdje – kazao je, misleći na predrasude – primjerice, u vojsci. Kad sam služio vojni rok, uvijek bi Cigane zapali najgori poslovi. Naročito su ih rado maltretirali niži časnici. Za Ceauşescua – nasmijao se Tibor – jedino su Cigani i intelektualci bili izdvojeni. Bio je to pravo otkriće. Kao i ostali, prije vojske nisam imao prilike zapravo upoznati Cigane. Uglavnom su to bili srdačni, zabavni ljudi, mnogo njih odlični glazbenici.

Tibor se sav ozario, iznenada se sjetivši romskog metalca s kojim je bio raspoređen u vojsku. – Znao je reći “Kad obrađujem željezo, plešem čardaš ili njemačku koračnicu. Bakar više vuče na francuski dril”. Ako je bilo potrebno dvoje ljudi za kakav veći posao, primjerice, veliki kotao, tada se udarao valcer. Udarao je ritam po metalu; trebao vam je ritam po kojem biste radili. Nije bila stvar samo u metalu, nego i u samom predmetu; potkova je uvijek bila čardaš – taj histerično živahan, stopostotno mađarski ritam. Znala sam da se na metalce iz mnogih kultura, ne samo ciganske Kaine, uvijek gledalo s podozrenjem, kao na omražene autsajdere. U autu sam ispričala ostalima kako su Cigani ne?ad bili nazivani ne samo špijunima nego i huškačima. Ispričala sam im i priču o svjetlećem, užarenom čavlu. No, kakva god bila njihova drevna okultna veza s vatrom, Cigani više nisu ti koji su za mijehom.

Prije nego je postao novinar, Bodó je predavao povijest i književnost u srednjoj školi. Cigani su, kazao nam je, dolazili jedino ako bi se dijelila besplatna hrana ili odjeća. – U tome je bio pravi problem. To nema nikakve veze s etničkom pripadnošću, to je stvar obrazovanja. Ne idu u školu i tako su od početka autsajderi. Nikad nisu radili u zadrugama, nego uvijek izvan njih, primjerice, tr?ovali su konjima ili izrađivali metalno oruđe za one koji su radili na zemlji… – Izgubio je nit. – Svi su imali više strpljenja prije revolucije.

Tibor je bio u pravu; no u ovim krajevima obrazovanje i jest bio etnički problem. Na kojem bi se jeziku podučavalo Cigane? Na mađarskom u Transilvaniji i rumunjskom svugdje drugdje? Što je s romskim? Cigani su napuštali školu iz istog razloga iz kojeg su je napuštali i ostali. Nije im išlo. A nije im išlo zato što jezik kojim se služilo u školi nije bio jezik koji je većina njih govorila kod kuće. Za njih nisu bili osigurani posebni jezični uvjeti (kao za mađarske i njemačke manjine). Tako su ostajali bez svog jezika, ili izgleda, ili, najčešće, bez oboje. Iako se to sada polako mijenja, takvo je stanje bilo u č?tavoj Srednjoj i Istočnoj Europi, i veoma je često dovodilo do toga (što je bilo najizraženije u Bugarskoj i bivšoj Čehoslovačkoj) da su se ciganska djeca automatski smještala u specijalne škole za djecu s poteškoćama u razvoju. Oni nisu bili mentalno zaostali, ali su imali poteškoća; nisu znali jezik, a taj je nedostatak postao općepriznati izgovor za segregaciju, pa čak i zatvaranje, nešto protiv čega bi se nepismeni roditelji teško mogli boriti, i sami naučeni na takvo otvoreno lišavanje prava.

Casin se sastojao od redova k?ća s obje strane zemljane ceste. U jedinom dućanu mješovite robe držali su samo nekoliko limenki hrane, kavu u zrnu i duhan. U blizini je bila crkva, solidne i niske gradnje; ni traga glasovitoj gostionici (koja se nalazila nešto dalje niz cestu). Pet staraca sa šeširima sjedilo je na gradskoj klupi i promatralo cestu. Zaustavili smo se ispred zadnje kuće u kojoj je živjela žena što ju je Tibor intervjuirao za svoju priču u Harghita Népe. Radila je u gostionici onu večer kad je započela tuča koja je bila povod daljnjem nasilju.

Tibor je jako zalupao po zelenim ulaznim vratima i ubrzo se stražarski prozorčić – nešto nalik vratima kućice za lutke na sredini tih masivnih vrata – naglo otvorio. Škiljeći kroz ta malena vrata razabrala sam široku nosnicu velike njuške, a potom i albino oči jedne jako velike krmače. Gđa Horváth je otvorila vrata i, naslanjajući se cijelom svojom težinom na tu neobičnu životinju kako joj ne bi pobjegla, pozvala nas unutra.

Gđa Horváth nas je smjestila oko malog kuhinjskog stola; iznijela je četiri male porculanske šalice za kavu te krenula kuhati jaku kavu koju će u njih uliti. Strop je bio ljupko obojen u geometrijski uzorak crvene, bijele i zelene, boje mađarske zastave. U jednom je uglu stajala visoka peć obložena bijelim pločicama. Šarene figurice trubadura u tradicionalnoj mađarskoj nošnji stajale su u jednakim razmacima izložene duž police, na nizovima crveno-bijelih izvezenih platnenih rupčića čiji su krajevi visjeli preko ruba nalik na trokutaste zastavice nogometnih klubova. Gđa Horváth je bila udovica, premda ju je bilo vrlo lako zamisliti kako oduvijek?živi sama, djelovala je toliko ispuljeno u svojoj udobnoj dnevnoj sobici, dok nam je dijelila šalice guste, slatke kave.

– To je gamad – zaključila je nakon žestokog klevetanja ciganskog karaktera. – Oni ne mogu živjeti među pristojnim, civiliziranim svijetom. Ne mogu prehranjivati svoje konje i ogromne obitelji. Pa kradu. Godinama smo im uredno davali hranu, i to smo prihvaćali kao neku vrstu poreza. U prošlosti, ljudi nisu ni prijavljivali ciganske zločine. Bilo ih je i suviše strah. Ali danas imamo izbor. Ovo je demokracija, i mi ih ne želimo primiti natrag u selo.

– Gđa Horváth nije osobno palila kuće, ali je promatrala, zajedno s ostatkom s?la. – Postali su previše bahati; to se moralo učiniti. – Priznala je, ipak, kako problem time nije riješen. Cigani će se vratiti, ti isti ili neki drugi, i neće se promijeniti, no mještani su se bolje osjećali jer su bar nešto poduzeli; došlo je do katarze.

Gđa Horváth nam je opisala kako su zazvonila crkvena zvona, pozivajući sve mještane na okupljanje u sumrak, kako je bilo planirano. Mjesni je svećenik izrekao molitvu prije nego su svi zajedno krenuli prema ciganskom naselju. – Bilo je to najprikladnije mjesto za sastanak – objasnila je – jer Cigani nikad ne idu u crkvu. – Znali smo da policija nije intervenirala, a odmazda očito nikoga nije zabrinjavala. – ?olicajci ovdje šeću s rukama duboko u džepovima – rekla je gđa Horváth, dižući se kako bi oprala naše šalice. A što je mislila gdje bi Cigani mogli otići kad ih otjeraju? Do vraga. – Tamo ih čekaju njihovi preci.

Takva žestina bila je zastrašujuća upravo zato što je dolazila od postarije udovice u crveno-bijeloj pregači. Njezini široki i jaki listovi, međutim, vidljivi dok je utjerivala svoju krmaču u blatnu garažu, također su izgledali kao da pripadaju nekom drugom tijelu.

– Cigani nisu ljudi – primijetila je s izvjesnim autoritetom.

S engleskoga prevela Andrea Meić