Šaltanje po promašenim životima

Temeljito iskompleksirani pubertetlija s lošim smislom za odijevanje, neimenovani lik u novom romanu Michala Viewegha Izvan igre, do kraja života pamti jedan jedini koš koji je za svoj tim zabio u nebitnoj utakmici beznačajnog turnira. Hujerova, također temeljito iskompleksirana i dozlaboga ružna djevojka, bolno svjesna svoje ružnoće, do kraja života pamti kako ju je na proslavi mature u nekoj šumi poljubio razredni pametnjaković Tom, njezin neprolazni ideal muškarca. Nekoliko desetljeća kasnije, Tom priznaje kako se tog poljupca uopće ne sjeća jer je bio pijan. Pijanstvo ga ustvari ispraća u krizne srednje godine: u alkoholu razblažuje vlastitu promašenost i neostvarenu ljubav prema gimnazijskoj ljepotici Evi, u čijoj je ljepoti – za razliku od neugledne Hujerove – nešto pretjerano. Eva, ledena kraljica, ipak osim ljepote nema mnogo od života: propao je njezin brak s Jeffom, čudnjikava je drugima i sebi, iscijeđena od volje za životom, njezina santa sve više kopni. Jeff se pak iz zlatnog dečka razvio u hladnog licemjera koji poimence zna praške kurve a za svoje karakterne šupljine stalno okrivljuje ženu. Konačno, tu je i Skippy, 40-godišnjak koji je imidž izgradio na lakrdijama i izigravanju lude, srastao sa svojim maskama toliko da ni najbližim prijateljima nije nikad priznao da je homoseksualac. O tim stvarima, ukratko, govori Vieweghov roman, svježe objavljen u Profilovoj biblioteci Proza.

Cosmo girl

Počinjem s likovima jer su likovi ovdje najvažniji: dorađeni su, produbljeni, trodimenzionalni – krvavi čak. Ostavljaju dojam da ih je Viewegh zaista kreirao prema stvarnim ljudima koje dobro poznaje. Svi likovi u romanu pripadaju istoj generaciji gimnazijalaca, rođenih šezdeset i neke, i životna priča svakoga od njih – od školskih dana do srednjih godina – iznosi se u zasebnim poglavljima: najčešće o njima govori sveznajući pripovjedač, ima dosta neupravnog govora (osobito u Evinim proznim dionicama), dok pak Hujerova i Skippy o sebi govore u Ich formi. Usprkos tome, svi su likovi jednako važni jer priča svakoga od njih vrijedi tek kad se postavi u kontekst priča ostalih likova; osim toga one su sve tako gusto isprepletene da ih je nemoguće razmrsiti. Sve se ljubavi ukrštaju kao u sapunici, samo s manje trivijalnog, i sve se sijeku u jednoj točki – u Evu Šalkovu su barem u jednom trenutku u životu zaljubljeni svi muški likovi, a istodobno joj zavide i mrze je ženski likovi. Hodajuća ljepota, podebljana svim djevojačkim vrlinama, pritom još i visoko moralna, požrtvovna, pametna i seksi, Eva je prava Cosmo girl. Ona je zato prikladno ishodište triju velikih tema koje Viewegh u ovom romanu obrađuje – to su ljubav, ljepota/ružnoća i seks.

Prvo ljubav. Ima nešto hrabalovsko u uvodnim poglavljima, u kojima su školske simpatije još neopterećena zabava, pretočena u duhovitu, pitku prozu. Halapljivo sam iščitala epizode koje se odvijaju u praškim izletištima, u sparnim popodnevima kad nema nastave i još je neizvjesno u kojem će se smjeru razviti odnosi između likova, tko će s kim. Eva je odmah završila s Jeffom, ušla s njime u dosadan, rutinski odnos koji se predvidljivo pretakao iz faze u fazu: ona ga je čekala dok je bio u vojsci, poslije su se vjenčali i dobili dijete, potom su se razveli zbog nepremostivih razlika – Jeff je volio jače (njegova je ljubav ustvari patrijarhalna želja za posjedovanjem), a Eva je s godinama sve više popuštala svojoj metaforičnoj slabokrvnosti, rezignaciji, nezainteresiranosti.

Roman obiluje promašenim ljubavima, dvije se ističu svojom tragičnošću. Tom, Jeffov najbolji prijatelj, zaljubljen je u Evu od prvog dana kad su se sreli, no iz obzira prema Jeffu (on ju je rezervirao) disciplinirano se suzdržava od pokušaja da na bilo koji način ostvari tu ljubav. Nikad nije Evi otkrio svoje osjećaje (sve do apokaliptične, groteskne godišnjice mature kad se u groznom pijanstvu njih dvoje, ostarjele kopije sebe samih, predaju strastima u zahodu neke praške birtije), iako sve upućuje na to da bi njih dvoje zajedno funkcionirali mnogo bolje nego ona i Jeff. Ta je neostvarena ljubav možda i najtužnija fabularna linija u romanu; pogotovo onaj njezin dio kad Tom, postavši profesor u školi koju je pohađao (muzeju svoje mladosti, kako sam kaže na spomenutoj godišnjici mature) otkrije u nekom razredu Klaru, ustvari mini-Evu, gimnazijalku koja izgleda kao mlađa kopija njegove neprežaljene ljubavi. Morbidno, na koncu i oženi djevojku. Veza ne potraje dugo.

Traktat o ružnoći

Toma ima i u drugoj tragičnoj ljubavi u romanu. Njega voli ružna Hujerova, tvrdoglavo, samozatajno i postojano, pa ni kad se uda za službenika podzemne željeznice Borisa, ona ne prestaje obožavati Toma. Tom je, dakako, te ogromne naklonosti potpuno nesvjestan, u svojoj stalnoj podijeljenosti između aktivnog idealiziranja Eve i još aktivnije autodestrukcije alkoholom.

Izdvojena, poglavlja u kojima pripovijeda nadrealno ružna ali i zapanjujuće inteligentna Hujerova, mogla bi tvoriti kompaktnu novelu-traktat o ružnoći. Zato što je odmalena mori izostanak fizičke ljepote, postane njome opsjednuta i koncentrirano, intenzivno promišlja svijet u kategorijama lijepo/ružno. Kao u onome vicu o Muji koji bi htio biti glup i ružan jer je ljepota prolazna, i ona na kraju shvaća da estetika nije sve – štoviše da je ona nedovoljna stvar za život. Intervencijom autora – koji se pred kraj razotkriva i ogoljuje proces konstruiranja priče – Hujerova postaje jedini lik koji uspijeva: vrativši se s godišnjice mature kući, svome ružnom Borisu i djetetu, osjeti puninu i smisao. Upravo ono što je drugim pripadnicima njene generacije ostalo nedostižno.

Da zaključim: roman Izvan igre se ispočetka doima kao zabavno, light štivo, no kako se osobne priče junaka odmotavaju, ono light popušta pred melankoličnim, da bi se onda i ono zgusnulo u pravu tugu. Patetike ni moraliziranja nema. Porazi likova bole. Čitatelja boli njihova bol, starenje, čemer i ogoljeni besmisao. Pritom, Vieweghov je stil sjajan, pročišćen i pitak, ton uravnotežen, kompozicija jednostavna ali dobro promišljena. Ukratko: ne samo da mu je opet pošlo za rukom unutar korica utrpati dobro prokrvljen život, nego je to ovaj put odradio još bolje nego u prijašnjim uspješnicama – Odgoju djevojaka u Češkoj, Romanu za žene te Priči o braku i seksu. Vieweghova je putanja uzlazna.