Samo čvrsta odluka o promjeni

Znanstvenici koji proučavaju ljudski mozak kažu da on radi stalno i bilježi slike, pa i onda kad se nama samima čini da se ne događa ništa i da vidokrug ne nudi ništa vrijedno bilježenja. Stalne informacije kojima ne pridajemo pozornost s onima kojima pridajemo stvaraju našu konačnu sliku svijeta. A što sve pritom utječe na formiranje te konačne slike lako je zamisliti, mnogo teže nabrojiti. Jednako je i s vizualnim porukama koje izazivaju bitne pomake u svijesti ma kako događaj koji ih je izazvao izgledao svakodnevan, nevažan. Tragom takva poimanja stvarnosti književnici su stvorili vrlo uspješna djela, pa i ona koja se čine samo varijacijama određene teme. Na jedan od mogućih načina, prihvaćajući trajnu aktivnost mozga i tajnu igru karaktera, pridružuje im se uspješno i Caroline Lamarche kratkom zbirkom priča ili slikom karakterâ Dan napuštenog psa u kojem šestero ljudi priča o svojem danu, životu, snovima...

Svih šestero ljudi vidjelo je psa koji je trčao sredinom autoceste, a onda krenuo u trk između automobila koji su jurili trima trakovima. Svi su ga htjeli spasiti, ali komu je uistinu trebala pomoć? I što je s time imao pas?

Viđenje psa šestero slučajnih ljudi u trenutku putovanja postalo je sastavni dio njihova dana, njihove ukupne ljudske priče, njihova smisla za viđeno i doživljeno. Caroline Lamarche vješto se koristi jednom poznatom formulom. Ispisivanjem priča o karakterima ona nudi svakodnevnu sliku i one koji će njezinom registracijom biti spremni na trenutni osobni doživljaj, na reakciju: u istom trenutku na istom mjestu i pred istim prizorom, svaki od likova uklopit će sliku psa u vlastitu sliku svijeta i stanja. Dakle, Dan napuštenog psa i jest i nije stilistička vježba, on jest šest priča koje su se srele na jednom mjestu u istom vremenu kako bi poslužile autorici da rezom u životima pokaže trenutke bitne za životne preokrete šestero osoba ili ljudi uopće. Prepoznati se u riječi, postupku ili psu, u trenutku koji vas mimoilazi i objektivno ne čini se presudnim za bilo što, pa niti trajanje dulje od trenutka u kojem se događa.

Hladnoćom iskaza, objektivnošću riječi ili misli Caroline Lamarche na toj je slici ponudila nekoliko priča koje dokidaju trajnu tjeskobu osoba kako bi mogle i uspjele prijeći u novo osjećanje života. Vozač kamiona, katolički svećenik, mlada intelektualka, depresivni homoseksualac na biciklu, dobrodržeća udovica i njezina pretila kći pričaju o svojim najtajnijim željama, odnosu prema smrti, prolaznosti i spoznaji, o potisnutim traumatskim iskustvima koja iz nesvjesnog diktiraju njihove postupke. Prolazna, iako asocijativna slika, put u “čvrstu jezgru očaja”, bitan pomak svega što se događa ili bi se tek trebalo dogoditi, temelj na kojem se donose odluke jedva da pamte povod. Ostaje samo čvrsta odluka o promjeni.