Marijan Vogrinec  

Samo Japanci spašavaju Hrvatsku

Kukuriku koalicija premijera Zorana Milanovića dobila je zvučnu pljusku na prvim izborima za 12 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. Umjesto očekivanih šest ili više, dobila je samo pet putnika za Bruxelles i Strasbourg. Rashodovani pak HDZ nije ni sanjao da će dobiti europarlamentarca više od vladajućih, iako je razlika među njima neznatna. Javnost će se, međutim, itekako čuditi tome zašto se Milanović čudi i podbačaju svoje politike među biračima i strmoglavom padu osobnog te rejtinga SDP-a i cijele Kukuriku koalicije. U godinu i pol na vlasti, ničim nisu opravdali poklonjeno im povjerenje, nisu ispunili ključna  obećanja i očitom nesposobnošću i neznanjem vode državu sve dublje u propast. To produbljuje defetizam i apatiju u zemlji pa je i izlaznost na izbore (svaki peti glasao!) katastrofalna, primjerena stupnju nezadovoljstva građana rezultatima i trendovima Milanovićeva ponašanja i modela vladanja. Predsjednik RH Ivo Josipović godinu i pol se neopravdano držao po strani od bilo kakve kritike svojih bivših stranačkih kolega, premijera i cijele vladajuće koalicije, kao da se sav taj jad događa u državi kojoj nije on na čelu. U posljednje vrijeme, jer pomalo već nabija kondiciju za novi predsjednički mandat pa se želi vidljivije odlijepiti od gubitničkog društva “pijanih milijunaša“, osmjelio se žešće opaliti po milanovićevcima komotno razmještenim na ključnim položajima u Hrvatskoj.

Prvi put na skupu viđenijih stručnjaka, koje je okupio u Predsjedničkim dvorima na raspravi o rastućem siromaštvu u zemlji, što je Vlada vidljivo ignorirala, demonstrirajući nezadovoljstvo takvom Josipovićevom inicijativom. Drugi put nedavno u intervjuu Dnevniku Nove TV:

“S obzirom na broj nezaposlenih i pad proizvodnje, vrijeme je da se vidi što je aktualna Vlada dosad učinila, ali i kamo idu cijelo hrvatsko društvo i ekonomija. Nakon godinu i pol što je na vlasti, Vlada se više ne može pozivati na propuste prethodnika. Broj nezaposlenih i činjenica da nam pada proizvodnja nisu dobri. Svaka Vlada jedno vrijeme može govoriti o tome kako su prethodnici zabrljali ovo ili ono. Nakon godinu i pol uvijek svi kažu ‘da vidimo, što je Vlada napravila’, a na kraju kao i u nogometu - broje se golovi. Manje je važno ide li Vlada dobrim putem od pitanja kamo idu naše društvo i ekonomija“.

Plan 21 neslavno propao Poslije euroizborne pljuske, Milanovićevoj vlasti potkraj svibnja slijedi nešto još toplije iza uha na lokalnim izborima, na kojima će izgubiti Zagreb, definitivno kiksati u Puli i cijeloj Istri te se kao bos po trnju provesti i u mnogim svojim tradicionalnim urbanim utvrdama. Ako se ni nakon toga ne sabere, najvjerojatnije će izgubiti vlast na neminovnim prijevremenim parlamentarnim izborima, možda već do kraja ove ili početkom iduće godine. Zbog nereda i stalnih trzavica među koalicijskim partnerima, kolebljivosti i nesnalaženja ministara najvažnijih resora, napadnog klijentelizma i nepotizma u kadroviranju, Milanovića će napustiti Ivan Jakovčić sa svojim IDS-om (kao svojedobno Ivicu Račana), a puknut će i ljubav s HNS-om, osobito nakon što Radimira Čačića puste iz zatvora.

Hrvatskoj je, dakle, bez ikakve odgode potreban “Plan 22“, jer se kritično nasukala na razvojnu hrid i zaplela u političke kučine iz kojih se više ne može bezbolno ispetljati. Plan 21 je neslavno propao, čak štoviše - nije se ni počeo provoditi. Vlada autistično ubrzava nizbrdicom negativnih ključnih ekonomskih, društvenih, kulturnih, moralnih i inih pokazatelja, što je već poprimilo zastrašujuće razmjere. Prema istraživanju GfK, 58 posto anketiranih građana raspolaže sa znatno manje novca nego prethodne godine, 46 posto ih strahuje od još tanjih novčanika, a 46 posto jedva spaja kraj s krajem. Više od dvije trećine građana, 10 posto više nego lani, smatra da će gospodarsko stanje biti još teže, a više od tri četvrtine ih predviđa daljnji rast nezaposlenosti, koja se već približila obuhvatu 400 tisuća ljudi. Oko 430 tisuća siromašnih duguju državi 14 milijardi kuna poreza, 250 tisuća ljudi ima blokirane račune zbog ovrhe, jer više nisu kadri plaćati režije i otplaćivati zajmove bankama, oko 800 tisuća umirovljenika životari s mirovinama jedva većim od 2000 kuna mjesečno, blizu 100 tisuća zaposlenih mjesecima ne prima plaće…

Svjetske rejtinške agencije prizemljile su Hrvatsku u “smeće“, uključujući njezinu metropolu i prezaduženog mastodonta Zagrebački holding, a državni blagajnik Slavko Linić drugi je put pohitao u SAD zadužiti nam i praunuke za još milijardu i pol dolara (već tri milijarde u jedva godinu i pol na vlasti!) radi krpanja sve većih rupa u proračunu, odnosno vraćanja masnih kamata na tko zna kada i kako potrošene zajmove bjelosvjetskih zelenaša. Premijer Zoran Milanović pak sa slavodobitnim smiješkom odmahuje rukom: ma, nema frke, to s rejtingom ništa nam ne znači! Vlada je na dobrom putu, samo joj treba vjerovati! Optimizmom, vjerojatno hinjenim, jer za utemeljeni uistinu nema razloga, ne zaostaje ni premijerov ekonomski šaman, Vladin potpredsjednik Branko Grčić: smanjenje očekivane stope rasta BDP-a u ovoj godini s 1,8 na 0,7 posto nije neuspjeh Vladine ekonomske politike, nego svođenje precijenjenih očekivanja na realniju razinu. Bio bi on, priznaje skrušeno, zadovoljan svakom stopom rasta barem 0,5 posto većom od statističke pogreške. Ali…

Time nesvjesno potvrđuje već raširene procjene domaćih i stranih analitičara da Hrvatska ove i iduće godine, nastavi li Kukuriku vlast guslati po sadašnjim recesijskim notama štednje na sirotinji, neće imati nikakav rast, nego pad BDP-a u negativnu zonu i totalni krah u servisiranju državnih dugova. Nitko još politički razuman ne vidi izlaz iz beznađa ni slamku spasa za milijune nesretnika koji već utopljenički gube svijest u zastrašujućem viru negativnih događaja.

Novi papa Jorge Mario Bergoglio, pohrvaćeni Franjo, upozorio je s vatikanskog trona, a osobito u uskrsnom obraćanju Urbi et orbi, na prioritetan problem - dužničko ropstvo 21. stoljeća najveće je ropstvo: “Zbog velike pohlepe pojedinaca, mnogi u svijetu strašno pate!“ To se i Lijepe naše itekako tiče, ali svijest nikako da iz zadebljale tjelesne pozadine navre u glave političke, crkvene i intelektualne vrhuške ove zemlje. Ovdašnji duhovni pastiri, čije karijere izravno ovise o volji Petrova nasljednika, samo su na brzinu, trendovski zamijenili zlatne križeve željeznima i zbunjeno mucali novinarima o tome zašto se, umjesto luksuznim limuzinama, ne koriste jeftinijim javnim prijevozom kao sam Papa i većina nacionalnog vjerničkog stada. Ostaju nijemi u vezi s dvorima od oniksa, gradnjom tisuća skupih bogomolja na svakom koraku, sjajem i raskoši u kojima plivaju… Neće oni ni usred hrvatske krize i siromaštva o “bogohulnom“ zbog kojeg je još 1517. godine Martin Luther zagrmio u svojih 95 teza na crkvenim vratima u Wittenbergu i zauvijek promijenio svjetsku povijest. Draže su im političke mantre protiv “crvenih“ koje nemaju veze s vjerom i oltarom.

Sila nacionalne odgovornosti Podjednako ne shvaća ozbiljnost kriznog trenutka znanstvena i kulturna savjest raspoređena u najvažnijim nacionalnim ustanovama od HAZU-a, Sveučilišta i brojnih instituta do Matice hrvatske. Politički larpurlartizam i međusobne politikantske čarke ili najčešće gluha šutnja bezvrijedna su zamjena za udobne fotelje i kojekakve povlastice, dobre plaće i mirovine... A pozvani su, pa i silom nacionalne odgovornosti, skupiti glave i udružiti pamet na istom zadatku i s istim ciljem: izvući zemlju iz gliba u koji su je uvalile vladajuće kaste u prošlih dvadesetak godina, a oni su držali svijeću “autoritetima“ na upravljačkim čukama! Neće to učiniti nitko drugi pa ni Europska unija u koju se već poduže neuvjerljivo zaklinju politički papagaji, predstavljajući je kao obećanu debelu kravu muzaru, koja samo čeka 1. srpnja 2013. godine da Hrvatima gurne u usta svoje raskošno vime vječnog meda i mlijeka. Koji će se, realno, najprije procjeđivati kroz džepove demokratski izabrane i klijentelistički dodatno probrane manjine.

Prema podacima portala MojPosao iz ankete među više od 1100 građana, samo 32 posto ih nekako uspijeva plaćom podmiriti dnevne troškove kućanstva, a ostali to nisu kadri bez minusa na računu. Milijun tih ljudi u minusu je većem od jedne plaće! To je životna zbilja koja se vladajućima upravo bolno osvetila na ad hoc europarlamentarnim izborima, a morala bi im biti važnija od bilo čega drugog. Umjesto sprege s kapitalom, obrane interesa sve iritantnije manjine uvijek zaogrnute hrvatskom trobojnicom, s krunicom oko vrata i popucalih džepova od bogatstva svake vrsti, istinska bi socijaldemokracija morala biti na strani osiromašene većine i vidljivo popravljati devastacije koje su najtragičnije počinile državne politike pod HDZ-ovim zastavama.

Ta su očekivanja i masovno biračko povjerenje u Plan 21 omogućili Kukuriku koaliciji da izborno pomete koruptivnu nacionalnu demagogiju i počne ozbiljno krčiti u svakom smislu zapuštenu hrvatsku šikaru. Pobjede ne bi bilo bez potpore i većeg dijela onih statističkih 87 posto katoličkih vjernika, koji su se oslonili na svoju biračku pamet te odmahnuli rukom na grmljavinu s crkvenih propovjedaonica, kojom se otvoreno anatemiziralo “crvene nevjernike, komunjare i jugonostalgičare“, jer da im nisu na srcu “hrvatski narod, katoličanstvo i hrvatska država“. Relativno visoki val očekivanja i nade splasnuo je vrlo brzo, a obećane dobre namjere premijerove ekipe ničim se nisu potvrdile. Šteta. Velika šteta.

Procjep između siromašnih i bogatih u Hrvatskoj nedopustivo se povećava i samo premijer Zoran Milanović i njegovi ministri ne vide kako se sve dublja gospodarska kriza i rastuće nezadovoljstvo građana opasno pretapaju u političku, s dugoročno nesagledivim posljedicama ne samo za aktere sadašnje vlasti. Tu se vlast može po kratkom postupku smijeniti i prijevremenim izborima, što bi njezine čelnike definitivno izbacilo iz političkog sedla i vjerojatno zauvijek udaljilo od državnog kormila. Taj scenarij već se ozbiljno razrađuje u nekim krugovima na tvrdoj političkoj desnici, iako ona još očajnički traga za autoritativnim vođom nakon što ju je odbio umirovljeni general Ante Gotovina. Ta skupina baš ne bi za vođu mlakog i politički neiskusnog Gotovininog haaškog supatnika, umirovljenoga generala Mladena Markača, ali ni šefa “novog HDZ-a“ Tomislava Karamarka. Projekt “privremeni parlamentarni izbori“, dakle, još mora neko vrijeme ostati na čekanju, sazrijevati, a nije daleko od pameti da će ga u stanovitom trenutku aktivirati upravo politička vrhuška Kukuriku koalicije.

Rastuće siromaštvo u zemlji, masovan defetizam i ubijanje svake nade građana u to da im je ova vlast kadra omogućiti bolji život, dostojan čovjeka, odlična su podloga i za nove političke demagogije, nove mutikaše s provjereno zapaljivim starim nacionalnim budnicama i mitovima u nešto drukčijem opsjenarskom celofanu. Bombastičan europarlamentarni izborni uspjeh Ruže Tomašić, čelnice Stranke prava dr. Ante Starčević, kojim je zasjenila ostalih 11 kandidata s HDZ-ove liste, uvjerljiv je dokaz starom opsjenarstvu u novom celofanu. Unatoč činjenici da euroskeptiku Tomašićkina tipa rasne čistoće ne bi smjelo biti mjesta ne samo u Europarlamentu, nego nigdje ni u hrvatskoj politici. Lijepa naša neće ni za korak gospodarski i demokratski napredovati, ako lijevu demagogiju zamijeni desna i nastavi se pogodovati bankama i kapitalu, a ne građanima.

Nova TV reportažom je u emisiji Provjereno dala ilustrativan argument za to kako država nije na strani svojih građana, a morala bi biti. Vlasnik Gramita, tvornice poljoprivrednih strojeva u Vrbovečkoj Dubravi, mjesecima šikanira radnike neisplatom plaća i cijele obitelji baca na prosjački štap. To je samo jedan u moru primjera na koje žmire i premijer Milanović i njegovi ministri, i Crkva i predsjednik države Ivo Josipović, a svima su im, uvijek pred novinarskim mikrofonima i TV-kamerama, puna usta dostojanstva čovjeka i socijalne osjetljivosti “ove vlasti“ ili “ove crkve“. U naravi, fućka im se za sirotinju gladnu kruha i zakinutu za zarađenu plaću.

Nova hrvatska elita, tvrdi kolumnist Novog lista Ivo Jakovljević, koristeći izvanredne prihode iz tranzicijskog razdoblja i položajnu rentu, danas je bogatija od prosječnih njemačkih građana, ali s druge strane te hrvatske socijalne medalje nova je masa siromašnih siromašnija i od prosječnih grčkih građana, iako je depresija u toj zemlji još teža nego u Hrvatskoj. “Nakon 20 godina od početka pretvorbe društvenog i državnog vlasništva u privatno ili inozemno te u petoj godini sve teže rješive gospodarske depresije“, zaključuje Jakovljević, “u predeuropskoj je Hrvatskoj u novom snažnom zamahu socijalno raslojavanje na sve masovniju sirotinju i na sve bogatiju elitu između kojih se, kao u žrvnju, melju ostaci još neraspoređenih.“ Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, koji je tek prije tri godine počeo temeljitije istraživati siromaštvo po metodologiji Eurostata, u Hrvatskoj je 21,1 posto žitelja s dohocima u zoni siromaštva, a u 27 zemalja EU-a prosjek je 16,5 posto. Zona socijale u Lijepoj našoj zahvaća oko 2,5 milijuna građana (većina žitelja u krajevima posebne državne skrbi, većina umirovljenika i nezaposlenih te ljudi bez nekretnina na atraktivnijim područjima, ovisnici o socijalnoj skrbi, beskućnici, teško bolesni, prezaduženi…), a oko 700 tisuća pripadnika dobrostojeće društvene elite raspoređeno je među većinom stanovnika Zagreba i zapadne Istre, zaposlenih na perspektivnim poslovima, građanima s nekretninama na atraktivnim područjima, među mladeži čiji su roditelji pripadnici nove elite te većinom uživatelja imovine i povlastica stečenih u prošlih dvadesetak godina.

Analitičar Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević rekao je Večernjem listu da njegova ustanova predviđa pad BDP-a u ovoj godini, ali nešto blaži nego u prošle četiri krizne godine kad je Hrvatska izgubila 10 posto nacionalnog dohotka. Posljedica za građane bit će daljnji pad standarda i zaposlenosti, a broj radnih mjesta smanjit će se za 5-10 tisuća u odnosu na 2012. godinu. “Očekujem da će se javni dug povećati za četiri postotna poena u odnosu na prošlu godinu, a to znači da će bez jamstava prijeći razinu od 60 posto BDP-a“, ističe Lovrinčević. “Samim time aktivirat će se i EU mehanizam utvrđivanja neravnoteža, što će znatno utjecati na izgled proračuna u 2014. godini. Povećat će se pritisak na prodaju javne imovine, ali sad ne vidim prostor za znatniji prihod iz tog izvora. Došlo je do potpuno nove situacije u državi. Porezni prihodi koji su vezani uz realna kretanja u gospodarstvu pune se slabije nego prošle godine, kao što su trošarine, carine, doprinosi i porez na dobit…“

Koliko bi BDP, primjerice porastao da se otpuste svi službenici koji su zaposleni na osnovi svojih “VIP kvalifikacija i natječaja“, odnosno koji “nisu nadležni“, osim doći u ured, ispijati kavu, telefonirati, listati novine, ćaskati s kolegama…? Poduzetnici u realnom sektoru već se godinama bezuspješno žale na preskupu i rastrošnu državu, koja hrani 250 tisuća činovnika i rasipa novac na nepotrebnim stavkama. Državni blagajnik Slavko Linić ne priznaje im argumente o pretjeranim fiksnim troškovima poslovanja, remetilačkoj neizvjesnosti zbog prečestih zakonskih promjena koje odmah stupaju na snagu, prekrutog radnog zakonodavstva koje usporava zapošljavanje, poreznih i drugih opterećenja… Dapače, dodatno je i nepotrebno razbjesnio Hrvatsku udrugu poslodavaca tvrdnjom da je poslovni sektor “stvorio 1 300 tisuća umirovljenika“. A tko je mladićima iz Hrvatske vojske i policije dijelio mirovine, raznim “zaslužnicima“ s podobnim političkim rodovnikom čak i povlaštene…?

Sramotna zastupnička pohlepa “Posao i odgovornost politike i Vlade je stvaranje i reguliranje konkurentnih uvjeta u kojima poslodavci mogu raditi i širiti poslovanje, a građani dobro živjeti uz rastući standard života“, odgovara HUP Liniću javnim priopćenjem. “Posao i odgovornost poslodavaca je da u uvjetima koje kreira politika osiguraju održivost i profitabilnost poslovanja vlastitih tvrtki, brinu o interesima vlasnika i zaposlenika, plaćaju poreze državi i poštuju zakone i pravila igre. (…) I dok je za poslodavca koji ne izda jedan fiskalni račun kazna zatvaranje tvrtke uz financijske kazne, za Vladu koja je prošle godine potrošila milijardu i pol kuna više nego što je planirala/smjela (milijardu i pol kuna novca poreznih obveznika), nema nikakve kazne i odgovornosti pa ni političke. Kada poslodavac loše i neodgovorno vodi posao, njegova tvrtka nestaje s tržišta i on gubi sav svoj imetak. Međutim, kada ministar ili ministri rade loše i neodgovorno, tada stenje cijela država. (…) Na žalost, stanje u gospodarstvu je nakon pet godina krize i 15 mjeseci rada ove vlade i dalje vrlo loše, s nastavkom negativnih trendova.“

Ovih je dana zgranulo javnost ekskluzivno istraživanje novinara 24 sata o neprimjereno visokim plaćama saborskih zastupnika te povlasticama kakve ne uživaju ni njihovi kolege u najrazvijenijim bogatim zemljama bilo gdje na kugli zemaljskoj. A ovi naši, u državi siromaštva, bijede i rudimentarnoga gospodarstva, uživaju kao bogovi, koja ih slast i mast valjda i nadahnjuje da dolaze na sjednice kad im se prohtije, uveseljavaju TV-gledateljstvo neukusnim dobacivanjima, neukim mudrovanjima, primitivno vrijeđaju kolege iz drugih stranaka, svađaju se, ne poštuju pravila kulturnog ponašanja i zastupnički bonton… Među njima su jedan Branko Bačić (HDZ), koji koristi ama baš sva zastupnička prava i mjesečno inkasira 46 891 kunu, ima svoj stan u Zagrebu, ali mu porezni obveznici ipak plaćaju 3000 kuna mjesečno za stanarinu i režije kao da je podstanar, 1000 kuna za odvojeni život, 7356 kuna za putne troškove… Bačić je najbolje plaćeni saborski zastupnik, na drugom je mjestu njegov stranački kolega Tomislav Ivić (HDZ) s 45 251 kunom, treća je Dragica Zgrebec (SDP) s 44 675 kuna, četvrti Josip Leko (SDP) s 44 443 kune, i tako redom.

Zanimljiv je slučaj SDP-ovih supružnika Sandre Petrović Jakovine i Tihomira Jakovine, nedavno vjenčanih, koji oboje žive u Zagrebu, a premasne plaće dopunjavaju dodacima za odvojeni život i putne troškove, jer imaju boravišta prijavljena izvan metropole. Ministrovoj supruzi, međutim, od srpnja sljeduje i vrtoglava plaća eurozastupnice, jer je kao peta na SDP-ovoj listi prošla na izborima. Tako mlada (28), a već tako dragocjena Hrvatskoj! Nevjerojatno je smiješan podatak da umirovljeni katolički svećenik don Ivan Grubišić uredno prima i dodatak za odvojeni život, a nema ni kučeta ni mačeta, a kamoli ženu i obitelj. Od koga ili čega je onda odvojen? Ili, možda…, a to u povjerenju zna samo odgovarajuća saborska financijska služba? Čelnik Hrvatske stranke umirovljenika Silvano Hrelja, koalicijski partner u vladajućoj četvorki,  ubere mjesečno 44 362 kune, iskorištava sve do lipe što se može od poreznih obveznika, onako od oka, sam vrijedi državi kao 22 umirovljenika, čije interese navodno zastupa! Još najpošteniji među tim likovima, vrijednih Muzeja voštanih figura madame Tussaud, ali i beskonačne zahvalnosti hrvatskih građana, muški je član splitskog dvojca “seka i braco“, legendarni Željko Kerum, kojeg zapada pišljivih 1500 mjesečnih kuna paušala (za što i toliko?), jer se u Hrvatskom saboru pojavio (pa i tada zakasnio) samo na zastupničkoj akreditaciji.

Kad sve to vide, zajedno s povlaštenim mirovinama i svom raskoši u kojoj kao odrađuju zastupnički staž pa usporede s politikantskim nebulozama koje im sipaju u svakoj prilici kao da su maloumni, građanima se jednostavno zgadi. Zato više ne vjeruju političarima ma koje da su boje i ideološke krvne grupe. “Svi ste vi isti“, najčešći je komentar, “brinete se samo za sebe i svoje. Vama je dobro i sve bolje, a mi jedva sastavljamo kraj s krajem!“ Pohlepa, bahatost, demagogija prema biračima, nesavjesnost preplaćenih ljudi na državnom vrhu… Sve pod zajedničkim nazivnikom: sramota do neba, jer iza takvih primanja ne stoje nikakvi vrijedni rezultati, nikakav rad koji zaslužuje toliko odricanja poreznih obveznika. Osim discipliniranih, a sve malobrojnijih, stranačkih vojski, ni birališta više nisu vjerodostojna mjesta za bilo kakvu demokratsku podršku takvim ljudima. Bez ikakve grižnje savjesti i nacionalne svijesti u koju se danju i noću zaklinju, lažu građanima, obećavaju što i ne žele ispuniti, glume stručnjake i političke veličine, dilaju diletantske sofizme na razini uličnih filozofa. A istodobno sramotno cijede šuplji državni proračun kao suhu drenovinu, a svi do posljednjeg zastupnika zvučno se kite epitetima mudar dužnosnik, vjernik, bogobojazni Hrvat (veliki ili nešto manji), lojalan hrvatski građanin, socijalno osjetljiv, demokrat od glave do pete, kozmopolit, obrazovani Europljanin…

Milijarderi i sirotinja I nitko se makar potajice ni ne zacrveni zbog vulkanskog nerazmjera između toga što si prisvaja iz državnih jasala i onog što u njih osobno pridonosi, između svog nezasluženog obilja te opljačkanih i osiromašenih sugrađana. S jedne strane 4,5 milijardi kuna na obiteljskom kontu u samo dvadesetak godina “imamo Hrvatsku!“ i šačice nešto tanjih milijardera, milijunaše ne treba ni brojiti, a s druge strane 250 tisuća siromaha pod ovrhom. Sve je to veliki vođa Kukuriku koalicije obećao ispraviti i poboljšati Planom 21: od svođenja na podnošljivu normalu državnih svetih krava na jaslama obilja do razvojnog navodnjavanja gospodarske pustinje u kojoj više ni kaktusi ne mogu opstati. A ništa! Sad Milanović tvrdi da i nije ništa predizborno obećavao pa ga i ne treba hvatati za riječ.

Možda ipak ima nade za hrvatsku katastrofu!? Možda. “Plan 22“: uvezimo Japance na sve rukovodeće dužnosti u Lijepoj našoj, platimo im koliko traže i ostavimo slobodne ruke da “delaju“ (ali ne s Milanom Bandićem, koji će jamačno “delati“ u Zagrebu još jedan mandat) pa možda ponove razvojno svjetsko čudo iz svoje zemlje nakon dviju atomskih bombi. Garant će nas to neusporedivo manje koštati od svekolike nacionalno svjesne upravljačke “elite“ u svih više od 20 godina nove hrvatske državnosti. Zajedno s pokradenim debelim milijardama eura, izvezenim na tajne račune u poreznim oazama, od kojih čak ni bivši predsjednik Stjepan Mesić ni centa nije uspio vratiti u puna dva mandata. A i on je nešto predizborno galamio glede i u svezi s tim. I nije ostao iznimka.

Takav “Plan 22“, međutim, lako može pasti u vodu, jer ni vrijedni i sposobni Japanci nisu baš veslo sisali. Što ako brzinski pročitaju Hrvate, malo se podrobnije propitaju o njima po balkanskom i širem europskom susjedstvu pa zaključe da je stanje u Lijepoj našoj toliko uneređeno i nepopravljivo da su i posljedice pada atomskih bombi 1945. godine na Hirošimu i Nagasaki ipak samo mlaka voda prema svemu što bi zatekli u Hrvatskoj i prema karakteru ljudi s kojima bi morali raditi!?