Mate je bio samo jedan hrvatski građanin koji se davnih godina borio svakoga dana. Borio se preživljavajući od prvog do prvog u mjesecu. Sudbina tog skromnog umirovljenika s jedva sedamdeset kilograma, kose boje pepela i naboranom kožom oko zacakljenih “očiju boje lavande”, ali bez usta punih bisera, bila je određena – ne njegovim postupcima, već – postupcima oligarhije.
Naime, tih davnih godina jednom državom, koja je obilovala vodenim bogatstvima, upravljala je nekolicina ljudi. Oni su, nemajući drugu mogućnost, bogatstva te države prodavali, a kad im je ponestalo resursa – državljanima su nametnuli visoke poreze.
I, protagonist ove priče, Mate je bio jedan od žrtava tog mentaliteta jer bi od skromne mirovine, kad bi platio poreze, ostala oskudna sredstva od kojih je trebao preživjeti do iduće mirovine. Nama je to nezamislivo, ali u tom vremenu umirovljenici su bili kao ugrožena vrsta; cijeli su život uplaćivali novac da bi imali pristojnu mirovinu, ali je oligarhija odlučila da im stari ljudi ne trebaju. Pitate se, kako im ne trebaju? Svako biće, pa i ljudsko biće, nekome je potrebno. Ljudi u odijelima su, nakon napornih rasprava, odlučili da im umirovljenici ne bi bili korisni jer ih nisu više mogli manipulirati obećanjima koje im je mnoštvo drugih oligarhija prodavalo kad su bili mladi, trideset – ili ako su bili sretni da bi toliko doživjeli – četrdeset godina prije nego bi stupili u mirovine.
Matina žena Kata bila je “dijagnozaš”, odnosno imala je popriličan broj dijagnoza, ali – bila je još živa. Onemoćala, narušena zdravlja zbog lažnih obećanja o boljem životu, predala se bolesti zaboravljanja. Znala je zaboraviti “koji je dan i gdje sam”, kako joj se zvao muž, a nekad i da ima muža. Njihova djeca otplovila su van matične luke čim su završili visoke škole. Tada su još postojale visoke škole, mnogo je mladih ljudi bilo visokoobrazovano, ali nisu uspjeli naći posao nakon jedne godine kad je oligarhija odlučila da ukida visoke škole. Razlozi te odluke nalazili su čvrsta uporišta u tržištu rada koje se pogrbljavalo imajući višak radne snage na svojim krhkim leđima. Visoku školu završila je i Kata, kojoj su ukinuli mirovinu jer se ona nije sjećala da ima pravo na nju te je iz tog razloga potpisala dokument kojim se odrekla mirovine. Kata nije bila senilna, samo je zaboravljala tko je ona, tko joj je muž i čime se on bavi – i bila je toga svjesna. Često je plakala kad bi shvatila da je zaboravila nešto važno za identitet svoga muža, kao što je posao kojim se on bavi. Često je zaboravljala i voli li piti kavu.
Usprkos tome, Mate joj je svako jutro kuhao kavu. Kava je u to vrijeme bila legalan i uobičajen porok, relativno jeftin i jedan od rijetkih luksuza koji su si neki umirovljenici mogli priuštiti.
– Mate – rekla je Kata – kakvu si mi ovo kavu skuva? Je l’ ti cukar pobiga il’ crvena paprika?
– Kate, daj da provan! – uzviknuo je Mate.
Kad je Mate ispio gutljaj kave, osjetio je intenzivan grumenčić bijeloga kristala. Bila je to – sol.
– Ajme, sol mi pobigla!
– Pobigla je teb’ pamet, Mate!
– A i teb’ je pamćenje, Kate! – rekao je Mate i oboje su se od srca nasmijali.
– Di ćeš danas? – Kata ga je upitala.
Pogled joj je bio blago začuđen, a oči zacakljene. Osjećala je da Mate nekud ide, ali se nije mogla sjetiti gdje pa je u tom trenutku sakrila svoju znatiželju gledajući u pod.
– Malo ću svirat’ rock’n’roll. Ja san ti zvizda velegrada! Kad se svitla ugasu, upali se reflektor i samo san ja taj u koga svi gledaju na stejdžu u obliku ulice.
Kata ga poljubi polako stavivši svoju naboranu ruku na njegov obraz. Njena ruka i njegov obraz doimali su se kao dva reljefa koja su svoje nabore dobila u najvećoj životnoj mudrosti.
Gledali su se pet, šest sekundi i Mate je odlučio otići na posao koji oligarhija nije mogla otkriti. Budući da je Mate bio umirovljenik, nije smio raditi, a kako je prije bio zvijezda jednog sastava znao je odsvirati, kako je često znao reći, “dva, tri akorda”. “To je dovoljno”, pomislio je “to je dovoljno da zarađujen svojin rukama … i ustima. Ja, zvizda velegrada u Katinin očima, ka pravi muž moran donit kruv na sto, kad već ne mogu dijamante.” Tog je jesenjeg dana davne godine izabrao “instrument dana”. Teško je zamisliti njegov osjećaj kad bi stupio na “scenu”. Njegove zjenice bi se u tom trenutku raširile, oči malo ukosile pod težinom namreškanih obraza koje bi usta od radosti podignula. “Scenu”, njegovo mjesto radosti, činile su kamene ploče šetnice velegrada, pored jedne trgovine odjećom pa je mnogo ljudi prolazilo pored njega. Te kamene ploče, premda nekad skliske pod naletom kiše, djelovale su romantično u rane jutarnje sate baš kad bi nastupio sfumato pa bi ljudski obrisi postali uočljiviji. U kutak glavne ulice toga dana u ranojutarnji je sfumato Mate zastao pored te trgovine zakoračivši na skliske kamene ploče. Njegova ruka drhteći je iz džepa prljavožute košulje izvadila “instrument dana”. Te kišne srijede Mate je nasumično odabrao svoj instrument dana, usnu harmoniku, baš kao što bi to činio svakoga jutra. Iako je imao samo usnu harmoniku i gitaru, zamišljao je da ima mnogo usnih harmonika i gitara, a i mandolina koje bi “bacio u more jadransko”, kad bi ih imao. Nakon što je iz džepa izvadio svoju “jutarnju damu Moniku”, kako je od milja zvao svoju usnu harmoniku, pogladivši joj je tipke, počeo je iznova svoju jutarnju melankoliju. Kraj njegove trošne lijeve cipele stajala je kartonska kutijica za novac. Pola sata poslije glavna se ulica napunila ljudima, a mnoštvo je žena prolazilo pored njega na putu u trgovinu ženskom odjećom. Neke od njih, “uglancane” dame ispeglane kose i crvenih usana, u kutijicu bi ubacile novčić ili dva. Nakon jednog sata sviranja Mate je odložio Moniku u džep. Ušao je u trgovinu i kupio je kruh pa se uputio doma.
– Već si se vratija s posla? – upitala ga je nasmijana Kata.
– Lipotice moja, mora san te vit – rekao je Mate poljubivši je u obraz.
– Kako je bilo u fabriki? – upita ga Kata vjerujući da joj muž još radi u tvornici kućanskih aparata, gdje je radio dvadeset godina ranije.
– Učinija san par lipih nota, skrojia san lipu pismu – Mate je rekao smiješeći se.
Iako pomalo razočaran svojom zaradom toga jutra, nastojao je ostati dobro raspoložen i Kati ne otkriti da više ne radi u tvornici jer bi se ona mogla rastužiti i reći za sebe da je senilna te bi mogla početi plakati kao mjesec dana ranije. Mate je odložio Moniku kraj gitare pomislivši da bi mogao promijeniti rutinu. Tad je sklopio oči i birao je između zamišljenih mandolina, gitara i usnih harmonika. Lijevu je ruku stavio preko očiju, a desnom se počešao prvo po bradi pa po leđima, da bi među mnoštvom mandolina, gitara i usnih harmonika odabrao svoju staru gitaru.
– Kate, vraćan se na posa! – rekao je svojoj ženi krenuvši prema vratima.
Ona je taj tren podignula pogled s goblena i pogledala je svoga muža na izlazu iz njihova doma sjetivši se da on ipak ne radi u tvornici. Gledala je u usporeno zatvarajuća vrata.
Zelena su se vrata odjednom zatvorila, a njene oči pune čuđenja ocaklile su se pustivši dvije suze. Blagi osmijeh ispunio joj je lice kad je ugledala kruh koji je Mate ostavio na stolu.
Za nekoliko minuta Mate je došao do svoje pozornice, spustio je kutijicu za novac na kamenu ploču zagrlivši gitaru. Drhtećim je rukama počeo prelaziti preko starih, hrđavih žica, a njegov fonološki instrument isprva je zadrhtao kad su Matine smežurane usne počele nizati glasove: “Jee-da-aa-aa-an čo-oo-vje-ek s-sa gi-ta-room…” Izdaleka je vidio visoke, ozbiljne ljude u odijelima i osjetio je miris trulih borovnica. Dva, tri suha lista nošena vjetrom pala su na mokre kamene ploče ispred njih. U taj je tren skupio svu svoju snagu kako bi zadivio te, naizgled dobrostojeće, ljude koji bi mu mogli ostaviti koji novčić i iz njegova je grla krenula pjesma: “Jedan čovjek sa gitarom k’o zna kuda sada luta sa očima punim tuge…” Njegove se zjenice raširiše. Oči se izbuljile. Ruka se skamenila. Prepoznao je te ljude u odijelima. Nakon dvije sekunde usporenosti nastavio je pjevati: “…s dušom vagabunda. Jedan čovjek saaaa…” i glas mu je zadrhtao. “…saaa gitarom morao je dalje ići…” nastavio je pjesmu pokušavši ostati pribran. Shvatio je – ljudi u odijelima bili su članovi oligarhije.
U tom je trenu Mate prestao pjevati i okrenuo se od srama prepoznavši poznato lice. Vidio je svoga sina među njima. Zagledao se u izlog pored kojeg je bio vidjevši svoj odraz, svoju preveliku prljavožutu košulju i poderane hlače. Pogled je skrenuo na svoje lice u izlogu, koje se činilo kao zdrava, ali pala jabuka. U pozadini tog krupnog plana vidio je zamagljenu, poznatu siluetu. Pogled je skrenuo prema toj ženi koja se u tom trenutku okrenula.
Ta plavokosa žena crvenih usana bila je njegova kći. Plaćala je haljinu velikom novčanicom.
Niz Matin reljefni obraz potekla je suza