U Povodu 80. obljetnice smrti Dragutina Domjanića
Autobiografije velikih pjesnika u najvećem su broju slučajeva riznice neuobičajenih, a nerijetko i posve bizarnih podataka. Byronovo razvratničko i nasilno ponašanje kojim je sustavno sablažnjavao Londončane, Poeov brak s trinaestogodišnjom rođakinjom, Baudelaireovo nekontrolirano uživanje u apsintu i drugim opijatima, Verlaineov pokušaj ubojstva dugogodišnjeg ljubavnika Arthura Rimbauda, Wildeovo dvogodišnje tamnovanje u zatvoru u Readingu i Jesenjinovo samoubojstvo vješanjem u hotelu u Lenjingradu zacijelo su najpoznatiji primjeri “životopisnih pikanterija” što su ih iza sebe ostavili oni čijem se stihotvorstvu ne prestajemo diviti. Naviknuti na “sočne“ pojedinosti iz života nasilnika, bludnika, prijestupnika, (samo)ubojica i ovisnika koji su, osim toga, bili još i iznadprosječni umjetnici riječi, nismo spremni na kompromise u vidu vrhunskih poetskih kompenzacija monotonih i dosadnjikavih biografija, posebice kada je riječ o domaćim pjesnicima. Ako su potonjima, pritom, neki od spomenutih autora bili još i neposredni (literarni) uzori, dezerterstvo i višegodišnje lutanje Europom (Matoš), ludilo i smrt u psihijatrijskoj bolnici (Vidrić), političko izbjeglištvo (Nikolić), dvogodišnja suradnja u nacističkom časopisu (Wiesner) ili “tek“ ovisnost o alkoholu (Ujević), neće nam ni izbliza zvučati dovoljno uvjerljivo, a kamoli moći parirati impulzivnim i (auto)destruktivnim činidbama najvećih svjetskih poeta. Kada je, pak, vaš omiljeni pjesnik istovremeno i državni službenik pa još i neženja kojeg je teško dovesti u relaciju s bilo kojom konkretnom ženom (a još manje muškarcem) i koji i u pedesetoj živi s majkom i neudatom sestrom, čitanje biografske crtice sa zadnjih stranica njegovih (krnje) izabranih pjesama ispostavlja se golemim razočaranjem u kojemu se napokon preklapaju ukus širega čitateljstva i “stručni sud“ književnog kritika.
Dragutin Domjanić superstar Dragutin Domjanić jedan je od, moglo bi se kazati, pjesnika “bez života“. U očima publike (a to se posebno odnosi na onaj uski krug “eksperata“) slabo se ili gotovo nikako vrednuje nemali broj njegovih “uzornih“ društveno-kulturnih angažmana u rasponu od neposredne uključenosti u proces osnivanja Društva hrvatskih književnika (1900.), preko članstva u umjetničkome razredu tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1919.) pa sve do obnašanja dužnosti predsjednika čak dviju institucija: Matice hrvatske (1921.-1927.) te zagrebačkog centra jugoslavenskoga PEN-kluba (1927.-1933.). Mali će značaj imati i Domjanićeva neupitna omiljenost u onodobnim kulturnim krugovima proizišla iz njegova eruditizma, poliglotizma i predanosti radu, i to, zacijelo, stoga što je u oštroj suprotnosti s tada “pomodnim“ poetskim buntovništvom, dendizmom pa i kasnijom avangardnom težnjom (estetskome) šoku. Nedostatak baš takvih, “neprilagođenih“ momenata u Domjanićevoj biografiji kao da je otvorio prostora inzistiranju na gotovo patološkoj (zapravo posve umišljenoj) asocijalnosti zahvaljujući kojoj se njegova svakodnevica realizirala u prostoru između civilne referade Kotarskoga suda gdje je radio kao istražni sudac te obiteljskoga doma što ga je do konca života dijelio s majkom i nekoliko godina mlađom sestrom.
Opsjednutost Domjanićevom nekonfliktnom i blago povučenom, ali nipošto mizantropskom pojavom transponirala se i u najveći dio (mahom starijih) čitanja njegove poezije gdje se redovito isticala “pasivnost“ i “distanciranost“ kazivača (u kojemu se šablonski “prepoznavao“ sam autor) što izriče gađenje nad životom i potrebu bijega od zloćudnih njegovih manifestacija u seoski ili svijet prošlosti i/ili mašte. Gotovo mehanički u Domjanićevo se pjesništvo upisivao i “aristokratski status“ gubljenje kojega je mladi Dragutin osjetio na vlastitoj koži (slom feudalizma u Hrvatskoj u drugoj polovini 19. stoljeća uslijed kojega je “propalo“ i plemstvo obitelji Domjanić) i koji je, pretpostavljalo se, morao biti otponcem njegova izraženog dekadentističkog, pesimističkog usmjerenja. Na taj način, u vrlo grubim crtama, orisan je profil pjesnika hrvatske moderne kojeg se nezanimljiva, nimalo spomena vrijedna biografija u potpunosti preslikala i na cjelokupan njegov lirskopjesnički opus zarobljen u nepostojećim, pasatističkim svjetovima, opterećen lamentacijama o izgubljenome društvenom statusu, povremenim kritikama novih običaja i ponašanja, ali i izrazito sklon podastiranju malih lirskih sličica seljačkoga života iz, zaključiše povjesnici, Domjanićeva rodnog kraja (zaselka Krče pored Zeline u kojemu su Domjanići nekad posjedovali dvorac).
Prednost ovakvih krajnje simplificiranih biografsko-interpretacijskih definiranja pjesnika i njegova djela jest otvaranje golemog prostora za eventualna kasnija dopisivanja i preispisivanja (posve usklađena sa suvremenim senzacionalističkim težnjama) koja bi, fingirajući iznenadnost pronalaska nikad prije viđenih podataka o Domjanićevu raskalašenu životu, našem pjesniku itekako mogla pripomoći u stjecanju statusa prvoga hrvatskog superstar književnika pred kojim bi i buntovni Byron ili dandy Wilde zacijelo pali ničice bolno priznajući nedostojnost svojih u usporedbi sa životopisom zagrebačkoga “kolege“. Možda bi bilo svrhovito krenuti u potragu za kakvim sukobom interesa koji je svojedobno ozbiljno zaprijetio Domjanićevu ugledu i zaustavio ga u profesionalnome napredovanju (odatle “samo“ posao u Kotarskome sudu), dok bi se rasprodaja obiteljskoga nasljeđa obitelji Domjanić lako mogla pravdati Dragutinovom ovisnošću o kocki u kojoj je pokušao naći utjehu, premda ni u toj “aktivnosti“ nikada nije bio miljenikom Fortune. Naprotiv! Ništa svjetlija nije bila ni Domjanićeva ljubavna sudbina koja ga je, nakon kumuliranih višegodišnjih razočaranja sa suprotnim spolom, uvela u burnu i ne baš dovoljno dobro skrivanu homoseksualnu aferu s Vladimirom Vidrićem (ili možda Milanom Begovićem, ili obojicom?) usmena svjedočanstva o kojoj će nekoliko desetljeća kasnije ponukati i već ostarjeloga Vladimira Nazora na otkrivanje svojih najdubljih osjećaja mladome Ivanu Goranu Kovačiću. Dragutin Domjanić, isticat će najsvježija pjesnikova biografija, bio je i redovitim sudionikom cjelonoćnih “artističkih“ pijanki po završetku kojih su se naši najveći književnici i umjetnici prepuštali međusobnim orgijama, a upravo će pijanstvo biti ključnim razlogom Dragutinova pomno zataškana nestašluka uslijed kojega je napastovao kućnu pomoćnicu i koji će rezultirati nikad priznatim sinom što još i danas živi u Buenos Airesu ili Melbourneu i grozi se i najmanjeg spomena prezimena “Domjanić“. Među arhiviranim dosjeima tadašnje žandarmerije marljivi će budući biograf naići i na onaj Domjanićev u potpunosti ispunjen svjedočanstvima njegova impulzivnog karaktera od kojih posebno treba izdvojiti brutalna premlaćivanja majke i sestre (u pijanom, dakako, stanju), konstantne prijetnje članovima JAZU-a i Matice hrvatske vatrenim oružjem (poznato je, naime, kako Dragutin nikada nije izlazio iz kuće bez nabijenoga Colt-revolvera spremnog za uporabu), a posebno će zaprepastiti otvaranje istrage samo nekoliko mjeseci prije Domjanićeve smrti poradi povezanosti s lancem prostitucije uslijed kojega su siromašne maloljetnice iz bugarskih sela švercane preko Beograda, Osijeka, Zagreba i Ljubljane do bečkih bordela. Zapravo, još ni danas nije u potpunosti razjašnjena Akademijina uloga u cijelome tom slučaju, no čini se kako su neka od Domjanićevih potezanja pištolja bila motivirana upravo lošom raspodjelom zarade od djevojaka.
Mora se priznati kako poeti nedvojbeno bolje pristaje uloga nemirnog superstara negoli uzornog (malo)građanina pa čak i kada je riječ o stvaratelju Domjanićeva kalibra. I ne treba puštati maha eventualnome strahu kako će, odveć zaokupljeni lizanjem prstiju nakon čitanja Domjanićeve biografije, naši kasniji kritičari i povjesnici zaboraviti na pisanje hvalospjeva najekscentričnijem hrvatskome autoru, jer će državna televizija, tada već u potpunosti orijentirana unosnome biznisu snimanja i distribuiranja sapunica, zacijelo pokazati interes čak i za kupnju prava na Domjanićev životopis ne bi li ga pretočila u uzbudljivu telenovelu nad kojom će svakodnevno zdvajati umorne kućanice (i poneki profesor književnosti) od Lisabona do Vladivostoka. A i u nekim budućim Prokletim Hrvatima, odluči li se naša književnica ili tkogod od njezinih potomaka na pisanje nastavka knjige o slavnim Hrvaticama burnih života, Domjanić bi zacijelo trebao zadobiti posebno mjesto, makar kao primjer nepomirljiva macho-mužjaka koji je svoje najdublje dileme pretakao u stihove o nedostižnim aristokratkinjama, sramežljivim seljačkim djevojkama rumenih obraza i rascvjetalim jabukama s kojih neumorno cvrkuću slavuji udivljeni ljepotom proljeća. Kako stvari stoje, za Domjanićev se biografski, a time i književnopovijesni status očigledno ne treba bojati, no njegovo bi pjesništvo već moglo doživjeti posve drugačiji “usud“.
Spektakularna kajkavska poezija Ako se dosadašnja slika pjesnika Domjanića većinom orijentirala oko njegove sasvim nezanimljive, predvidljive pojave koje se prijelomnih događaja lišena svakodnevica sastojala od rutinskog obavljanja poslovnih i inih dužnosti i obveza, recepcija Domjanićeve poezije razasute u čak šest zbirki (tri štokavske i tri kajkavske) svjedočit će vrlo sličnome, ako ne i znatno višemu stupnju tvrdokorne površnosti. Ekvivalentno biografskim vizijama iz kojih se naprosto otpisuju svi maločas pobrojani kulturno-društveni angažmani ne bi li se sačuvao portret distanciranoga i povučenog suca koji je slobodno vrijeme kratio pisanjem stihova, i (šira) predodžba o Domjanićevom pjesništvu bit će podložna redukcijama za koje su, međutim, samo djelomično odgovorni književni povjesnici i kritičari, a znatno više “obično čitateljstvo“ ponukano distinkcijskim mehanizmima kojima je dva pola svojega stvaralaštva čvrsto (premda ne i u potpunosti) razgraničio sam autor. To će, konkretno, reći kako je, pored jezične barijere (kajkavsko vs. štokavsko pjesništvo), u znatno većoj mjeri riječ o razlikama koje se tiču i sadržajne, i formalne pa i stilske razine dviju sfera Domjanićeva poetskog djelovanja, a koje su bitno isprovocirale i polarizaciju publike. Ukoliko na manipulacije životopisom, sadašnje i pretpostavljene buduće, ničime nije mogao utjecati, za opće poimanje svojega opusa isključivo dijalektalnim (kajkavskim) Domjanić itekako snosi golem dio odgovornosti, pri čemu ostaje snažan dojam kako je polovičnu popularnost ne samo predvidio, već i uvelike isprovocirao želeći ostati upamćen kao, pretežno, pjesnik “popevki“.
Naime, povoljan tretman lirskih pjesama što ih Domjanić okuplja u Kipcima i popevkama (1917.), V suncu i senci (1927.) te posthumno objavljenoj Po dragomu kraju (1933.) ponajmanje je posljedica opredjeljenja za kajkavsko narječje (a time i upućivanja na, većim dijelom, ruralno čitateljstvo sjeverne Hrvatske), kao i kasnijih gotovo opsesivnih uglazbljivanja i pjevanja u najrazličitijim mogućim prigodama (od kojih je jamačno najpoznatije izvođenje znamenite Fale prilikom pogreba Josipa Broza Tita). Presudan razlog poradi kojega su, uz Falu, sastavci poput Ciklama, krvavih ciklama, Belih roža, Kaja, Za zbogom ili Molitvice v protuletje još i dan danas svojevrsne metonimije Domjanićeva pjesničkog opusa (dočim bi, s druge strane, Farewell, U predvečerje, Ridi Pagliaccio! ili Otmjenu dosadu velika većina recipijenata teško čak i asocijativno uzmogla povezati uz našeg autora) jest u obilnom upošljavanju oblikovnih strategija tzv. pučke književnosti kojima je protkan najveći dio, reći će Ladislav Žimbrek, “kajkavčica“. To će, konkretno, reći kako Domjanić hotimice poseže za populističkim rješenjima književne produkcije namijenjene slabije obrazovanoj (a time i literarno neiskusnijoj) publici iz, većinom, izvangradskoga (ruralnog) “areala“ koja je u umjetničkim ostvarenjima tražila ponajprije praktičnu korist (a tek kao sekundarnu svrhu i zabavu) izraženu pomoću mehanizama usmene književnosti. Ovo posljednje obilježje – fingiranje usmenosti – u pučkoj se literaturi ispostavljalo neobično važnom karikom s obzirom da je najveći dio njezinih konzumenata prvi dodir s “umjetnošću riječi“ imao upravo putem slušanja oralnoliterarnih kreacija pa odatle i ne čude Domjanićeva kajkavska inzistiranja na prepoznatljivim stalnim epitetima, kolektivnoj (“mi“) perspektivi lirskoga subjekta i apelativnim izrazima (“čuj“, “pogleč“, “vidiš“ i sl.).
Prizivanje specifičnosti usmenoga pjesništva tek je, međutim, “vrh brijega“ kada je riječ o pučkim karakteristikama Domjanićeve lirske kajkavštine. S namjerom približavanja širim čitateljskim masama “kontroverzni“ će se pjesnik Domjanić opredijeliti za sadržajnu priprostost (odakle i česta anegdotično-humorna mjesta), orijentaciju velike većine svojih kajkavskih pjesama isključivo prizorima iz svakodnevice sjevernohrvatskoga težaka, mjestimična didaktička oplemenjivanja prikazanog, idealiziranje “zlatnih godina“ u konfrontaciji s neprihvatljivim suvremenim pojavama i ponašanjima te posebice “popijevnost“ koja je, postignuta eksploatacijom čistoakcenatskih stihova s pravilnim rasporedom i količinom naglasaka, olakšavala praćenje (i upamćivanje) opjevanog. Štoviše, ojačavanje dojma pučkosti Domjanić je želio postići i na vizualnoj razini pa će tako likovne opreme drugoga (kaligrafskog) izdanja Kipaca i popevki (1922.) te ono prvo zbirke V suncu i senci stremiti fingiranju izgleda starih kajkavskih pučkih pjesmarica (“vinjete“ s pučkim motivima i rukopisna izvedba pjesama).
Nema dvojbe kako je riječ o pomno planiranoj strategiji stjecanja popularnosti među, tada, dominantnom publikom sjeverne hrvatske “književne regije“ koja je u Domjanićevim kajkavskim stihovima trebala prepoznati (i jest) upravo radi njih evocirane pučke literarne slojeve s jakim prizvukom usmenoga stvaralaštva. Ti “pučki mamci“, međutim, bili su (i još uvijek jesu) dovoljno primamljivi da bi u mrežu Domjanićeve kajkavštine lako ulovili čak i brojne maločas spomenute kompozitore (Rudolf Taclik, Fran Lhotka Kalinski, Božidar Širola, Srećko Albini, Rudolf Matz i dr.) koje su muzikalne “popevke“ inspirirale na skladanje glazbenih priloga, ali i, što je još važnije, najveći dio (starijih) proučavatelja Domjanića. Njihovoj zaslijepljenosti “sirenskim pjevom“ kajkavskog pjesništva i treba zahvaliti ne samo na književnopovijesnoj favorizaciji popularnijega dijela Domjanićeve poezije, već i vrlo čestome gotovo posvemašnjem ignoriranju štokavskih pjesama. Ono će se najtransparentnije pokazati u monografskim prikazima destiliranima od štokavštine (Ivo Kalinski, Joža Skok) te posebice u pojedinim izdanjima izabranih pjesama gdje se Domjaniću pristupalo kao pjesniku koji za života nije ispisao niti jedan stih na hrvatskome jezičnom standardu. Očigledno je pučka “spektakularnost“ Domjanićevih kajkavskih ostvarenja čak i na recipijente “od struke“ djelovala odveć primamljivo da bi dopustila supostojanje nepoznatijega, “nebitnijega“ pa i, kako na jednome mjestu zaključuje Branimir Donat, posve “neiskrenoga“ i tek “dekorativnog“ štokavskog stvaralaštva.
Domjanić uči štokavski Na sreću, riječ je tek o zabludama, i to poprilično teškima, koje proizlaze, uz jači “gravitacijski potencijal“ kajkavske poezije, velikim dijelom i iz nepoznavanja cjeline štokavske polutke Domjanićeva pjesništva. Naime, dočim su kritici i povjesnici u pojedinim (vrlo rijetkim) slučajevima u obzir uzimali tek prvu (uz to, još i štokavsku) pjesničku zbirku Domjanića – Pjesme iz 1909. – drugim dvjema (Izabranim pjesmama iz 1924. te Pjesmama iz 1933.) najčešće nisu posvećivali niti minimum pažnje, razloge čemu tek uvjetno treba tražiti u njihovoj nešto slabijoj dostupnosti. Samo posljednja štokavska zbirka objelodanjena je izvan granica Hrvatske, i to na ćiriličnome pismu u izdanju Savremenika Srpske književne zadruge, dočim je za Izabrane pjesme zaslužna Matica hrvatska pa je riječ o knjizi koju posjeduju gotovo sve veće domaće knjižnice, a nije je nemoguće susresti niti na policama zagrebačkih antikvarijata. Naprosto, riječ je o sustavnoj marginalizaciji Domjanićeva pjesništva na jezičnom standardu koja se, osnažena širom popularnošću “popevki“, uvukla čak i u obrazovni sustav pa štokavske pjesme zaobilaze i pojedine čitanke, a u osnovnim školama prozvanima Domjanićevim imenom (jednu od kojih je – onu zagrebačku – pohađao i potpisnik ovih redaka) pri svečanim se prigodama recitiraju i pjevaju isključivo “popevke“ jednoga od naših najpoznatijih “dijalektalnih pjesnika“.
Čini se kako jednu od ključnih barijera što su proučavateljima priječile dublji ulazak u štokavski dio Domjanićeva korpusa treba tražiti u njegovoj već nagoviještenoj idejno-oblikovnoj različitosti u odnosu na onaj sačinjen od pučkošću obilježenih “popevki“, pri čemu bi se ona ponajbolje mogla izraziti motrenjem distinkcija u njihovim recepcijskim usmjerenjima. Ukratko, ako je kajkavski dio korpusa Domjanić ciljano namijenio publici sa znatno skromnijim literarnim znanjima i iskustvom, štokavštinom se nakanio približiti književnim znalcima i poetskim suvremenicima pred kojima je morao braniti svoju “pjesničku kompetentnost“, a to će reći upućenost i uključenost u najsuvremenija književna strujanja. Premda je, u stilsko-poetičkome pogledu, tu, naizgled, oštru polariziranost nešto teže uočiti (jer oba dijela njegova stvaralaštva inzistiraju na esteticističkim stilskim obilježjima: impresionističkim, simbolističkim i secesionističkim), prizivanje konzumenta posve drugačijeg profila iskristalizirat će se kroz eksploataciju složenijih formalnih kalupa, viši stupanj figuralne opterećenosti, a zatim i posvemašnje sadržajno raščišćavanje pučkih strategija kajkavske polutke uz istodobno pojačavanje refleksivnosti, filozofičnosti te uopće misaonosti koju je motivska simplificiranost “popevki“ u što većoj mjeri pokušavala potisnuti. Omjerena o “kajkavčice“, štokavska se Domjanićeva lirika u prvi mah čini uistinu posve “nedomjanićevskom“, tim više što širom otvara vrata onim tematsko-motivskim svjetovima koji će se na dijalektalnoj polutci nalaziti tek u tragovima (artificijelno-mitološki pejzaži, prigušeni ljubavni proplamsaji, povremena iskazivanja prijezira prema svakodnevici) ili iz nje biti u potpunosti odsutni (tematiziranje ratnih previranja, socijalni motivi, gotovo protoavangardno problematiziranje velegradskoga načina života i sl.), što će posebno doći do izražaja upravo u posljednjim dvjema, najnepoznatijim zbirkama kojih bi pomno kritičko čitanje u velikoj mjeri moglo destabilizirati manjkavu i iskrivljenu, ali odveć čvrsto fiksiranu sliku Domjanićeva pjesništva u cjelini.
Motreći tradicionalne jednodimenzionalne prikaze Domjanićeva lika i djela orijentirane oko predodžbe povučenoga državnog službenika s afinitetima prema kajkavskoj poeziji na temu seoskih krajolika i izgubljenog djetinjstva kao da, na neki način, gledamo u oči neopravdanome, posve iracionalnom strahu od otkrivanja aktivnoga kulturnog djelatnika s golemim ugledom koji je u, čak kvalitetnijoj i kvantitativno široj, štokavskoj dionici svojega pjesnikovanja pretresao bitne teme ljudske egzistencije, pokazivao čak i blago zanimanje za formalne eksperimente, koketirao s avangardnim postupcima i, donekle, osluškivao prve znakove socijalnim pobudama usmjerene “lirike tridesetih“. Razloge za optimizam, ipak, nude najrecentniji pokušaji revalorizacije Domjanićeva pjesništva (Cvjetko Milanja, Miroslav Šicel, Pavao Pavličić) u kojima njegova polutka ispisana na jezičnome standardu zadobiva sve veću važnost ispostavljajući se, napokon, presudnim faktorom u pružanju generalne ocjene poetskih napora najplodnijega lirika naše književne moderne. Potencijalno spektakularni sudac i pjesnik, čini se, polagano počinje izlaziti iz čahure asocijalnoga čudaka koji piše o “pucicama“ i “metuljima“ i već sjeda u školske klupe ne bi li naučio štokavštinu. Na nama – njegovim recipijentima – tek je da učimo o Domjaniću, ali ovoga puta ne od loših učitelja.