Promotivne djelatnosti i opis jedne od prominentnijih antipromocija
Neposredno uoči promocije zavladalo je ludilo. Nisam bila sigurna tko će sve doći i ima li sve to skupa smisla. Zato sam i zagnjavila Germinskog kad sam ga konačno srela tog ranoljetnog poslijepodneva kako na sporedni izlaz Gradske knjižnice pokušava ući u istu.
Jok & joj “Hoćeš mi doći na promociju?”; pitala sam ga.
“Jok”, odgovorio je.
“Ako ne dođeš, ozbiljno ću se naljutiti. Ozbiljno. Nikad ti se više neću obratiti, a na svaki tvoj komunikacijski pokušaj uzvratit ću krajnje oštrom psovkom! Ali stvarno, dođi mi na promociju, kad te lijepo plizim.”
“Joj...”
“Ma znam da je joj, ali daj ajde. Ni ne pitaš o kakvoj se promociji radi.”
“Jok.”
“A trebao bi. Ja ti neću reći samo tako. Ajde barem pogađaj da bude zanimljivije. Evo ti poneki hint. To što ću promovirati na promociji (na koju se tako vulgarno ne odazivaš) maleno je, bijelo i ima crvene rubove. Služi kao pomoćno sredstvo i doprinosi razvoju čovječanstva. U krivim rukama zna se prometnuti u opasno, ubojito oružje. Nije mali broj ljudi stradao...”
“Joj.”
“Da, joj, nije riječ o šali. Imaš li ideju o čemu se radi?”
“Jok.”
“Tako… Možda te mogu uvjeriti kažem li tko će se sve pojaviti na promociji. Past ćeš na dušu kad čuješ! Nećeš doći k sebi godinu dana, a upravo nam teče prijestupna godina – one, naime, imaju dan više od obične godine! Na promociju će, dakle, doći… Ha, ne znam je li pametno razbacivati se imenima: što ako netko od njih bude spriječen? Ispast će da se pravim...” Što ako netko od njih upravo toga dana završi na traumi s višestrukim prijelomima...”
“Joj.”
“Joj, joj, nego što! Nećeš me nagovoriti da ti kažem. Lukav si, ali ne dovoljno. I stvarno nećeš doći?”
“Jok.”
“Ali bit će kejteringa, na tone! Tri vrste sira, šest vrsta salame. Kanapei k’o lopoči. Hrenovke u lisnatom tijestu. I kava, ogromne količine kave, znam da si kavopija itekakav. Ali alkohol ne. Onda se dovuku svakakvi pa rade sranja. Znaš kad je Grozdana imala promociju prije dvije godine pa su služili jeger. Upao neki divljak, eksao i povraćao po...”
“Joj.”
“Da, zato ja neću alkohola na svojoj promociji. Premda je alkohol, kažu, socijalni premazivač. Baš zato bi bilo dobro da i ti dođeš, ti sa svojom neposrednošću i komunikativš... komunikoti... A što je tebi danas, zapravo? Samo šutiš. Samo govoriš ‘jok’ pa ‘joj’.”
“I know it’s only jok’n’joj but I like it!”
Promocija: kraj početka Što je bilo daleko, došlo blizu. Pristigao je i taj čas: promocija kao takva. Za divno čudo, okupilo se dosta publike, premda sam od kejteringa neslavno odustala. I to baš prave publike – sve pristojne i samozatajne jedinke uredno izribanih noktiju i intelektualnog habitusa kakvog nitko nikad nigdje. A za promociju sam se pripremila kako i dostoji: čak sam i rekvizite pripremila, a od rekvizita se najviše isticao povelik mravinjak mat-crnih prašumskih mrava koji sam smjestila na srebrni posluživač iz razdoblja bidermajera. (Bio je to skandal svoje vrste sam po sebi. Mravinjak sam, uz velike tehničko-logističke poteškoće, dala dopremiti iz jedne od posljednjih europskih prašuma koju ovu ovom prilikom – a u svrhu preveniranja definitivno potencijalne i realno možebitne krađe identiteta – neću imenovati.)
Bila sam, dakle, sto posto spremna i zato mi nije bilo teško početi:
“Destrukcija je kreativna”, rekla sam pa lijevom rukom porušila pola mravinjaka.
Mravi se uzbunili, rastrčali. Požurili spašavati što se spasiti moglo, ali malo se toga moglo spasiti, štete su bile strahovite. Među rahlim zemljanim hodnicima ukazalo se ogromno tijelo mravlje kraljice: razvila je svoja divovska krila i pred našim očima poletjela dalje, da izrodi nov narod koji će je efikasnije štititi. Uletjela je u uključeni klimatizacijski uređaj – koliku li je samo mišićnu snagu morala uložiti ne bi li nadvladala postojanu, hladnu struju zraka koja je prisutne na promociji nemilice hladila tog sparnog kasnolipanjskog dana, nije li? Šokirani mravi, ostavši bez prirodnog vođe, zapjevali su skoro pa suicidalni mravlji žalopoj; prisutna ga ljudska bića, uslijed nepodesnih frekvencija, nisu mogla čuti. No znalo se, jednostavno se znalo da se na licu mjesta događa nešto neopisivo bitno.
Uto se javi glas iz publike:
“Lako je iživljavati se na nedužnim životinjama!”, rekao je glas. “Kad si ti, Ozana, napravila nešto stvarno vrijedno, nešto što bi pomoglo ovom napaćenom narodu?”
Bio je to nitko drugi nego Germinski. “Ipak je došao!”, pomislila sam. Ali ne da me podrži. Već da provocira. Na njegovu provokaciju nisam odgovorila ništa. Imala sam svoja uvjerenja, bila sam 100 posto u svemu tome, više no itko drugi. Imala sam svoje ja, ili barem ono nešto, i kao takva nisam morala, nisam čak ni smjela argumentirati svoja stajališta – iskazivala sam ih u vidu konkretne akcije: uzela sam sa stola jednu od plastičnih boca za vodu i bacila je svom snagom u odebelu tapiseriju koja je visjela na sjevernom zidu prostorije. Boca se razbila na mirijade djelića, kao da joj je... ali o tome nekom drugom prilikom
“Evo”, oglasi se Germinski ponovo (ostatak publike sjedio je gotovo nepomično i nerazumljivo mrmorio), “prvo mravi, sad i ova jadna bočica. Kakvog to ima smisla?”
“Mi se borimo protiv smisla“, rekla sam blago povišenim tonom. “Smisao je druga riječ za teror. Uostalom, nisu ti mravi baš tako nedužni, plastična boca još manje: ona je industrijski kič, i kao takva podložna korporativnim, a preko korporativnih i drugim oblicima vlasti. Ona je tu da nas zavara, da pruži privid transparentnosti, privid koji će nas uljuljkati u jeftine snove dok tko zna tko vuče konce u pozadini svega.”
“Dobro”, složi se začudo Germinski, “a mravi?”
“Prvi mrav koji je rekao ‘ja želim biti zadružna životinja’ te zasnovao tako brojnu obitelj, taj mrav izdao je svoju slobodu i, metaforički gledano, svačiju slobodu, jer mrav je najstarija zadružna životinja, svi ostali tlačitelji nezavisnog duha samo su ga kopirali, kao žaba s ruba šume kad kopira jelenje rogovlje, ali neuspješno pa mi o tome nemamo pojma.”
“Dobro, ali...”
“Nema tu ali: regulacija – deregulacija”, rekla sam pa opalila šamar prvoj osobi do sebe.
Ta osoba, prva do mene, bila je ugledna sveučilišna profesorica koja je na promociji pristala sudjelovati jedva-jedvice (morala sam je, istinu govoreći, podmititi kuglicama zlata što mi u trenucima iznimnih uzbuđenja izlaze iz čeonih pora).
Mali mrav Uvijek sam bila takva. Samosvjesnom do bola postala sam u svojoj trećoj godini. Poučila me teta Branka, moja teta iz vrtića, jedna od onih teta koje su se uspjele infiltrirati po starom statutu (nakon velike čistke 1999. premještena je u odjel tajnih komunalija). Prošlo je mnogo vremena otada; sada sam žena kojoj se sva vrata otvaraju bez dodirivanja prljave, kliconosačke kvake; uzorna sam u obavljanju radnih zadataka; poznata po totalnom submisivlju u odnosu na nadređene – ali to je samo maska: planiram sabotirati ovogodišnju dodjelu Guvernerove nagrade tako što ću u šuplju plaketu podmetnuti jedanaest zmijskih jaja i jedno oposumovo. Posljedice tog čina bit će nemjerljive, na načine dosad nespoznatljive.
*** Puna dvorana i dalje je mrmorila: tu i tamo pričinjalo mi se da u mrmoru prepoznajem stanovit obrazac, začetak ili pak odjek značenja, no svaki put se radilo o konjukcijskom skoku u permanenciji kozmičkog šuma, onog, je li, pozadinskog zračenja svemira iz vremena Biga Banga. A taj šum, tog zračenja, je li, ima značenje sam po sebi, zar ne?
A ona profesorica sveučilišna koja je sjedila do mene, u međuvremenu se oporavila od primljenog šamara i spremala se protiv istoga uložiti svečani protest. A ja, ja sam se počela uvijati i čohati.
“Auuurgfgiafiagd!”, rekla sam. “Prokleti provokator. Evo ga!”
U prstohvat mi se ulovilo nešto majušno. Bio je to mrav, vjerojatno pripadnik onog naroda kojemu sam srušila dom i otjerala kraljicu.
“Misliš da ću te ubiti, da ću ti skratiti muke?”, pitala sam ga pred svima.
Mrav nije rekao ništa.
“Ozana, pusti ga”, rekao je Germinski, “to nije crni, to je običan kuhinjski mrav!”
“Nije crni, nije, to vidim i sama. A jesi li doista kuhinjski? Nikakve kuhinje nema odavde pa nadaleko!”
Mrav nije rekao ništa.
“Ili si, možda, običan sobni mrav?”
Mrav se ovoga puta oglasio:
“Mijauuu...”
Nježno sam ga, mrava tog pomalo tustog, spustila na cvjetni aranžman koji se motao po stolu. Ušla sam među publiku, prišla Germinskom i opalila mu šamar, ali teški.
“Aaah!”, poviče Germinski. “Zašto sad ovo?”
“I ti si njihov, znam te.”
“Nisam! Dobro znaš da...”, ne dovrši rečenicu jer padne u nesvijest.
Šamar je bio prejak. A Germinski osjetljiv. Bljedunjav. Efemeran. Prepala sam se, mišići su mi se naglo razvukli uzduž i ušir tijela, poput ovčjih crijeva u harfenom okviru.
Zatičem se u stanju vječite sadašnjosti i u tom stanju opalim šamar sama sebi. Nije dovoljno jak, taj šamar, još stojim na nogama. Pokušam još jednom. Pa još jednom. Onaj mali mrav miruje sred cvjetnog aranžmana na koji ga polažem. Miruje i publika skupa s Germinskim. Pozorno čekaju da... I doista, mrav im se obrati na tečnom...
A ja si opalim još jednan šamar.