New age pokret prigrlio je Jungova učenja, premda je on sam bio naročito oprezan u kombiniranju istočnjačke i zapadnjačke filozofije
New Age pokret je bez istaknutih utemeljitelja i karizmatskih vođa, ali infiltriran je u razne aspekte društvenog života poput medijske kulture, ekonomije i turizma, gastronomije, alternativne medicinske terapije, religijskog života i filozofije, likovnih umjetnosti, književnosti i glazbe; nije religija, no istovremeno je religiozan, nije filozofija, iako tumači čovjeka i svijet na sebi svojstven način, nije znanost iako se temelji na astrološkim, medicinskim i fizikalnim otkrićima. New Age predstavlja stil života i način shvaćanja duhovnosti – osjećaj koji dijeli značajan krug ljudi, u razdoblju obilježenom radikalnim kvalitativnim promjenama u svim segmentima ljudskog života.
Duhovni melting pot New Age označava prijelaz iz sazviježđa Riba u zviježđe Vodenjaka, razdoblje koje se u astrologiji tumači kao novo doba ili Doba Vodenjaka1 – doba promjene svijesti, doba ljubavi i mira. Njegovi ga začetnici definiraju kao novu paradigmu - nov način viđenja svijeta, nov pogled na društvene promjene, te se snažno zalažu za jedan sveobuhvatan pristup stvarnosti te viziju čovjeka kao spoja duhovnog i materijalnog (upravo se iz tog razloga priklanjaju analitičkoj psihologiji Carla Gustava Junga, koja predlaže sintetičko viđenje ljudske psihe). Kulturna revolucija new agea započeta krajem šezdesetih godina, u trenutku kada su se mladi naraštaji počeli okretati Orijentu želeći raskinuti suvremene zapadne kulturno-političke veze te stvoriti društvo novih i drugačijih vrijednosti, a u svojim se počecima oslanja na starijoj okultnoj tradiciji (alkemiji, kabali i spiritizmu), istočnjačkim religijskim dogmama (budizmu, hinduizmu i taoizmu) te ezoterijskim, teozofskim i gnostičkim učenjima, njegujući tako kult magije i mističnog. U kasnijoj fazi, sredinom sedamdesetih godina, na pokret utječu i revitalizacija zapadnog hermetizma, kvantna fizika, Jungova analitička psihologija, u znatno manjoj mjeri humanistička psihologija Abrahama Maslowa te kontroverzna teorija o kozmičkoj seksualnoj energiji austrijskog psihijatra Wilhelma Reicha. Apsorpcija raznorodnih učenja i dalje traje – new age još uvijek predstavlja jedan vrlo disperzivan, gotovo neuhvatljiv, sinkretički duhovni pokret koji ipak uživa sve manje povjerenje zapadnih, ali i istočnih, institucija. Iako se inicijalno temelji na relativno harmoničnom odnosu međusobno različitih filozofija i religija, čini se da se zapravo radi o disperzivnoj fragmentaciji raznih oblika duhovnosti te njihovom neadekvatnom prilagođavanju na povijest i kulturu Zapada.
Analitička psihologija i New Age Švicarski psihijatar i psihoanalitičar Carl Gustav Jung svoje je metode liječenja i pristupanja pacijentima učinio vrlo kreativnim; u psihijatriju je unio dašak humanizma, odustao je od rigidnih i po njegovom mišljenju odviše jednosmjernih Freudovih metoda analize i terapije, a svoju je pažnju i zanimanje usmjerio na različita humanistička područja: književnost, mitologiju, komparativne religije, antropologiju, orijentalnu filozofiju. Stvorio je tako neobičan amalgam humanističkih disciplina i psihijatrijske znanosti – analitičku psihologiju. Upravo je to Junga učinilo pravim mamcem za sljedbenike new agea.
Karizmatičan liječnik, dobrog socijalnog statusa, svjesno je za života njegovao vlastitu predodžbu proroka-mudraca, često ohrabrujući i vlastite pacijente na iskustva samoobogotvorenja (godlikness) te prakticirajući disocijativne psihološke vježbe (narcistički egzibicionizam) kojima je ljude poticao na “traženje Boga u sebi”, na ostvarenje vlastite duhovnosti, neovisne od one religijske. Jung je smatrao kako se božanstvo razvija usporedno s razvojem čovječanstva i kako najbolje tek dolazi. Prema njegovom se mišljenju Otkrivenje ne nalazi u dalekoj prošlosti i Svetom pismu, već je ono sadržano u našim svakidašnjim iskustvima – u prirodi i materiji, u božanskoj prisutnosti. Jungova se doktrina temelji na čežnji za postizanjem osjećaja cjelovitosti i duhovnog integriteta, koje moraju započeti duboko u našem nesvjesnom (prolaskom kroz tzv. arhetipska iskustva) – mjestu koje upravo sljedbenici new agea vide kao beskrajno vrelo ljudske kreativnosti. Jungove teorije o biološkom nasljeđivanju misaonih iskustava, principima akauzalnih veza (poznatija kao teorija sinkroniciteta), o mijenama zvjezdanih konstelacija i dolaska Ere Vodenjaka koja će obilježiti radikalnu promjenu kolektivne psihe i dovesti čovječanstvo do trenutka buđenja i samospoznaje, stvorile su naizgled neraskidivu vezu između pokreta new agea i analitičke psihologije.
Sakralizacija Jungove doktrine Iako sljedbenici new agea iskazuju izraziti otpor prema temeljnim postavkama psihoanalize, vrlo često govore o snažnoj vezi s analitičkom psihologijom C. G. Junga. Razloga za to ima nekoliko, no primarni je činjenica da se Junga najčešće dovodi u vezu s obožavanjem istočnjačkih religijskih dogmi. Jesu li, međutim, Jungova razmišljanja o primjeni orijentalne filozofije i religije na zapadnog čovjeka točno protumačene?
Između 1921. i 1936. godine Jung je bio intenzivno zaokupljen duhovnim i vjerskim pitanjima: istražuje istočnjačke religije, filozofiju i alkemiju, te konstantno crtka na komadićima papira orijentalne oblike jina i janga (taoističke simbole dvojnosti na kojima će kasnije temeljiti teoriju animusa i anime). Te 1936. izlazi njegova knjiga Joga i Zapad, u kojoj Jung priznaje sve čari istočnjačkih religija, no ostaje suzdržan po pitanju njihove praktične primjene na Zapad: “Dovoljno je čak i površno poznavanje istočnjačkog mišljenja da bi se vidjelo da Istok i Zapad razdvaja temeljna različitost. Istok počiva na psihičkoj realnosti, na psihi kao glavnom i jedinom uslovu postojanja. (...) Radi se o jednom tipično introvertiranom stanovništvu, nasuprot isto tako tipično ekstravertiranom stanovništvu Zapada” (Jung, Razlika između istočnjačkog i zapadnjačkog mišljenja).
Panteistički način razmišljanja, prema kojemu je sve na svijetu jedno, sve teče i prelijeva se u isto, na Istoku je temelj svakog religijskog i znanstvenog oblika. To, međutim, nije odlika Zapada. Zapadni čovjek ne samo da je razvio snažan i dugotrajan konflikt između nauke i vjere, već se u potpunosti udaljio od vlastitih korijena. To udaljavanje i opetovano neslaganje s prirodnim okolišem u kojem obitava, dovelo je zapadnog čovjeka do krajnjeg otuđenja, do gubljenja veze koja je postojala između njegove razumske i duhovne niti. Stoga, prema Jungovom mišljenju, neka znanja i vještine pripadaju isključivo Orijentu, a Zapad je mlada i neiskusna civilizacija koja vlastitu jogu, zasnovanu na tekovinama zapadne kulture i kršćanstva, tek mora pronaći.
Bazirajući se na Jungovim istraživanjima, new age, na manje znanstven i više mističan način, reciklira arhaična ezoterijska učenja, istočnjačke religijske dogme i Jungovu doktrinu. Jung je svakako posjedovao magičnu sposobnost da visoko znanstvene kategorije objasni mističnim rječnikom, da ezoterične teme sagleda na znanstven način, no većinu je ezoterijskih učenja, poput teozofije i antropozofije, smatrao samo lošim varijantama istočnjačke mistike. Njegova teorija o samospoznaji, mukotrpnom i beskrajnom putovanju u vlastito biće koje dovodi do psihičke zrelosti, new age je pretvorila u potragu za beskonačnim zadovoljstvom i uvećanjem vlastitog ega.
Želju za obnovom čovjekove veze s prirodom, s ljudima oko sebe, ali i sa samim sobom, predstavlja upravo pokret new agea. S ciljem da se biološka ravnoteža i duhovna cjelovitost ponovno uspostave, taj pokret nastoji djelovati na čovjeka i zajednicu integrativno (holistički), prakticirajući razne znanstvene i manje znanstvene metode kojima bi se put do uspostave veze sa samim sobom i vlastitom duhovnošću ponovno otvorio. Čini se da je alijenacija modernog svijeta toliko intenzivna, a psiha je danas pod toliko velikom opasnošću od raspadanja i fragmentacije, da će duša pokleknuti pred bilo kakvim izazovom da ju spasi: bila to astrologija, čitanje iz šalice čaja ili bijela magija.
Bilješke:
1 Era Vodenjaka (Age of Aquarius), prema ezoteričkim vjerovanjima, jedno je od dvanaest razdoblja (era) kojima se odjeljuje povijest čovječanstva. Svaka pojedina astrološka era traje otprilike 2160 godina, a ukupan zbroj svih era, u ukupnom trajanju od 25 920 godina, naziva se Platonska godina. Za razliku od tradicionalne astrologije, u kojoj je prvi znak Ovan i slijedi ga Bik, astrološke ere računaju se unazad (nakon Ovna slijede Ribe, a nakon njih Vodenjak). Era Riba započela je dolaskom kršćanstva, a slijedi ju Doba Vodenjaka. Svaka era reflektira zvjezdanu konstalaciju iz koje proizlazi i odražava se na sva podružja života na zemlji: na ekonomiju, politiku, znanost, kulturu, itd. Iz tog se razloga ta era povezuje s društvenim pokretima 1960-tih i 1970-tih godina; solidarnost, demokracija, humanizam, ekologija, jednakost, glavne su karakteristike Ere Vodenjaka i burnih posljednjih desetljeća 20. stoljeća (Vernette, Jean, Che cos’è il New Age?, Milano, Sugarco, 1994., str. 17).